Utisci sa putovanja po Serbiji i Bulgariji (prvi i drugi dio)

Autor teksta: BERISLAV BLAGOJEVIĆ (Banja LUka)

Saga je zapravo počela još u petak uveče kada sam otišao u Doboj da se pripremimo za majčinu selidbu. U subotu oko 5 ujutro smo se spremili i otišli u Brod da tovarimo stvari u kamion – selidba je, može biti, najgora kletva. Uznošenje teškog namještaja (j… ti Slovence i kvalitet iz 1970-ih!) na četvrti sprat bez lifta bio je poduhvat ravan izgradnji željeznice ispod La Manša… Nedjelja je bila takođe naporna, a vrhunac je bio zadnji voz za Banja Luku u kojem sam jedva našao mjesto za stajanje – tako ti je kad svak danas želi biti student… Uglavnom, ponedjeljak sam dočekao sa novim saznanjima o anatomiji čovjeka, spoznavši da postoje određeni upalni procesi u mišićima za koje nisam ni znao da ih posjedujem… Utorak… Iščekivanje uvoza u firmi i konačno istovaranje 2,5 tona robe! A onda trk kući, pakovanje i polazak za Beograd u 23:30.

U Beograd sam stigao u 5 ujutro. Prva kafa. Druga. Treća… Kako nakon svega izgledati svježe na vlastitoj promociji knjige? Jedan pelinkovac, pa onda drugi… Susret sa Borisom Nadom (uvijek zanimljiv i inspirativan) mi je prekratio vrijeme. Kofer sam ostavio na stanici, a ruksak sa knjigama sam uprtio na leđa. Stalno sam u mislima sparivao imena i primjerke knjiga, razmišljajući hoću li imati dovoljno za sve… Možda baš tada se neko spotaknuo na uredno upakovane knjige koje su ležale na podu kod mog izdavača!? Ne znam, pitaću ih…
Srijeda je i inače nekako tjeskobno stiješnjena u radnoj sedmici, još kada se promocija održava u 12 i 30, onda su i očekivanja skromna. Ipak, došli su – Peđa iz treće smjene (bolje je izgledao nego ja!), Dragana sa nevažnim zadocnjenjem, Nikola koji se mijenjao za smjenu da bi bio prisutan, Zorica koja je našla vremena uprkos svim svojim problemima… Konačno, stigla je i moja draga prijateljica Vesna Kapor i promocija je mogla da počne. Sve je proteklo u opuštenoj atmosferi, a okupila se i nekolicina slučajnih prolaznika. Nakon promocije je nastala jagma za knjigama… Jedan me je stariji gospodin upitao da li može da kupi knjigu, a ja sam mu odgovorio da treba da vidi na štandu Udruženja književnika RS odmah iza ovog. Vratio se ubrzo i rekao mi kako su tamo bile samo dvije knjige i obje su prodane… Opet sam pomislio na pakete mojih knjiga kako leže negdje zabačene između plotera, radnog stola i laserskog štampača.
Bio sam veoma umoran, a u glavi mi je pulsiralo i imao sam osjećaj kao da nije moja. Voz za Sofiju je polazio u 21 i 15 tako da sam imao čitav dan pred sobom. Sa Peđom i Nikolom sam obilazio štandove, nešto se i kupilo, ponešto poklonilo… U 17 je bilo organizovano druženje povodom Vesnine knjige (Tri samoće). Tada sam već bio na izmaku snaga nakon neprospavane noći i „intelektualnih napora“ koji su uslijedili. Ne smijem ni da zamislim na šta su ličili moji razgovori sa Jergovićem, Krstićem, Vasom Pavkovićem… koje sam upoznao za vrijeme boravka na sajmu (ako je istina da je prvi utisak presudan, onda sam zasigurno uprskao stvar!). Potom sam se odvukao na stanicu, uzeo kofer iz garderobe i sjeo u Internet kafe (naziv lokala na željezničkoj stanici) u kojem su se nalazila dva računara od kojih ni jedan nije bio u funkciji!
Kada sam konačno ušao u voz, kondukter – simpatični Bugarin, mi je bacio posteljinu u ruke kao da je vruć burek i rekao mi da odem u kabinu 9. Prije prvog sna sam pokušao da sortiram sve događaje i razgovore toga dana. Ali san me pretekao…

(Kraj I dijela)

Bugarska – zemlja u kojoj su razglednice zabranjene
Stigao sam rano, nešto poslije 7. Da li zbog toga što mi je bila potrebna kafa ili zato što me zavelo to što je Bugarska članica EU, tek napravio sam veliku grešku i bez razmišljanja sjeo u prvi taksi. Zaboravio sam da je Bugarska – Balkan… A to je nešto što nikakve političko-vojne i ine organizacije ili naddržavne strukture ne mogu izbrisati. Epilog vam je jasan – taksista me pošteno „okupao“ i uzeo mi tri puta više novca nego što je vožnja realno koštala. Ne bih ni žalio da me nije ostavio ispred pogrešnog hotela! Da, pogrešnog hotela, doduše, u istoj ulici gdje se nalazi i onaj pravi. Onda mi je ljubazna uposlenica pogrešnog (i uzgred vrlo lijepog i mondenog) hotela dala kartu grada i objasnila mi gdje da idem. Prvi snijeg je padao, a nisam baš bio raspoložen za hladnoću. Iako moja prva kafa toga dana nije bila predaleko, još nije mirisala u nozdrvama. Zašto? Pa zato što sam u međuvremenu uspio greškom da zaključam sopstvene dragocjenosti (pasoš, ključeve i nešto dinara koji ne vrijede gotovo ništa!) u sef hotelske sobe. Naravoučenije – nipošto ne dirajte sef prije prve jutarnje kafe! Zvuči kao glupo pravilo koje vam nikada neće trebati u životu, ali, kako kaže onaj kliše: nikad ne reci nikad.
Stigao sam prvi. Ostalih četrnaest mušketira pristiže tokom dana – iz Latvije, Kipra, Palestine, Egipta,Poljske, Grčke, Španije, Sirije, Jordana… Imao sam dovoljno vremena da samostalno prošetam i upoznam grad.
Central Park Hotel je izvrstan **** hotel (u pravom smislu turističke kategorizacije, ne kao kod nas) i se nalazi u Vitoša Bulevaru (takođe bulevar u pravom smislu riječi) na desetak minuta pješice od najužeg centra grada. Vitoša je duga par kilometara i prepuna je butika, zlatara i restorana – gdje cijene nisu baš prilagođene našem a ni bugarskom prosječnom standardu. Zanimljivo je kako su se Bugari, kraljevi falsifikata, čije smo piratske diskove godinama kupovali na našim ulicama pretvorili u ljude željne markirane i precijenjene robe. Globalizacija je neumoljiva. Dolazi naglo, preko noći, pod plaštom demokratizacije.
Sofija na prvi pogled djeluje zaista kao metropola, čist i lijep grad. Građevine iz XIX vijeka nisu rijetke, kao ni moderna staklena arhitektonska čuda. Ispod grada je metro, sa jedne strane, dok su sa druge još uvijek mnoge ulice načinjene od egzotičnih i nostalgičnih „turskih kockaka“. Zapanjila me raznovrsnost i fizička blizina bogomolja različitih konfesija! Glavna džamija (Banja Baši) je preko puta velike sinagoge (obje izgledaju ljepše po noći!), a prije njih naići ćete i na crkvu sv. Nikole (Ruska) i na Grčki pravoslavni hram, kao i na nekolicinu zaista impozantnih bugarskih bogomolja (Saborni hram Aleksandar Nevski je ogroman i predivan; crkva sv. Nedelje je lijepa i nalazi se preko puta Bogoslovije). Rotonda sv. Đorđa je zaista nešto posebno – omeđena je zgradama sa svih strana (zgradom Ministarstva kulture, te zgradom u kojoj obitava predsjednik Bugarske) i jedva je vidljiva sa glavne ulice. Osim toga, u njenom dvorištu se nalaze arheološki ostaci iz rimskog perioda…
Snijeg je i dalje proprhavao i želio sam da se okrijepim i ogrijem. Tragajući za pogodnim mjestom, obreo sam se ispred spomenika Caru Osloboditelju i našao se usred – studentskih protesta! Pomislih kako su vrijedni ovi studenti! Pa nema ni jedanaest a oni već dižu galamu! One naše ne bi ni dizalicom, ni kranom (možda hranom) podigao iz kreveta prije podneva. Elem, fotografišem ja tako, i umalo nisam završio u bugarskoj marici (ne u Marici poznatoj po onom bojevanju 1371. godine), jer policajci imaju malo razumijevanja za ljubopitljive turiste. Idealno mjesto i vrijeme da se pretvorim u Engleza koji „no habla Espanjol“. Pustili su me. Ubrzo sam pio čaj u kafeu preko puta Nacionalne biblioteke sv. Kiril i Metodije i Univerziteta sv. Kliment Ohridski, nedaleko od poprišta demonstracija. Gledajući u ove građevine i naročito promišljajući o njihovim imenima, spoznao sam novu dimenziju makedonsko-bugarskog „pitanja“. Formiranje kolektivnih identiteta i pitanje nacionalnog naslijeđa definitivno nije završeno na Balkanu… U to sam se uvjerio kada sam u restoranu čuo „Ne klepeći nanulama“ na bugarskom – dobio sam objašnjenje kako je to tradicionalna bugarska pjesma!
Moji prijatelji bi trebali da stignu uskoro i krenuo sam natrag ka hotelu. Prošao sam nekoliko kilometara po centru grada, ali nisam nigdje vidio razglednice! Kao da je to u ovoj zemlji zabranjeno… Pitao sam po kioscima, gledao u knjižarama, tražio sam ih čak i u hotelu (koji u ponudi ima i ptičijeg mlijeka!) – nigdje! Ostao sam u lobiju hotela razmišljajući o ovom fenomenu i čekajući prijatelje…

(Kraj II dijela)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *