Radila je kao kasirka u nekoj bednoj samoposluzi. Po ceo dan bi, sa bordo keceljom preko sintetičke bluze i farmerki, brojala novac i sa osmehom vraćala kusur. Nije mi bila u komšiluku, samoposluga je bila blizu moje firme, ali njen osmeh i skladno telo zvalo me je stalno u kupovinu. I iako joj je kosa bila skoro uvek masna i uvezana u nemarni rep, lice bubuljičavo i bez šminke i nekako uvek je mirisala na sirće i kartonske kutije, bila je slatka. Rekoh i da je imala skladno telo, doduše, malo mršava za moj ukus, ali solidna.

Smešila mi se iza pulta svaki put kada bih kupovao čokoladicu ili žvake, a nekad bi i započela razgovor o trenutnim akcijama i sniženjima, ukoliko bih kupio nešto više, sok i kutiju keksa, na primer. Jednom je imala strpljenja da mi desetak minuta objašnjava koja je kisela voda dobra za pamćenje, a koja za dobru probavu, a drugi put koji krem sir se više isplati da se uzme u manjem pakovanju, a koji u većem. Gledao sam joj u usne dok mi je pokazivala grisine i strpljivo objašnjavala koncentraciju soli u njima.
Nisam više mogao da izdržim bez nje. Žurio bih na posao, a onda jedva dočekao pauzu, jer bih tada otišao u tu jadnu prodavnicu na po neku grickalicu i susret sa njenim osmehom. Kad god bih se približio vratima radnje, preko nalepnice „Imamo jeftin sir“ video bih njen konjski rep i šiške, onda bih otvorio vrata i ugledao nasmejane oči i biserno bele zube. Ona bi me prepoznala i zvonko uzviknula: „ Dobro jutro, komšija!“ i ja bih se skoro sasvim istopio. Kupio bih neku glupost, zadržao je nekoliko trenutaka, jer bi iza mene uvek bio veliki red i polako izašao. Čuo bih njeno zvonko: „Dođite nam opet!“, okrenuo bih se pridržavajući vrata i video samo njen profil, jer bi se do tada već okrenula drugom kupcu. I tako iz dana u dan.
Jednog dana odlučio sam da preuzmem inicijativu. Pozvao sam je napolje, iza tog smešnog objekta, odveo u najmračnije ćoše, naslonio je na zid, ja se naslonio dlanom na zid iza njenog uva i nagnuo nad njeno lice. Mogao sam da osetim miris sirćeta i kartonskih kutija.
– Slušaj, imam za tebe jedan predlog…
Odmerila me mazno od glave do pete.
– Ja sam, kao što vidiš, zreo čovek. I ti mi se dopadaš. Koliko vidim, ni ti nisi ravnodušna.
Nasmešila se i još jednom odmerila.
– Ja sam čovek za ženidbu. Završio sam fakultet, imam stalan posao, nije nešto ali solidna je plata, imam svoj stan i zdravstveno. Možemo mi sad mesecima da se vučemo i upoznajemo, da te izvodim na večere, vodim kod mojih na selo, nagoveštavam da ću te zaprositi, planirati venčanje i sve to. Daj da preskočimo te gluposti.
Osmeh joj se zaledio na licu.
– Ja sam proračunat čovek i izračunao sam. Za novac koji bi potrošio na večere i pića, možemo da odemo na medeni mesec. Ti biraj. Izaberi dobro. Kad dođu deca biće sve teže otići na odmor. Računam da nam dosta i ostane za veliku svadbu i možda useljenje.
– Živećemo kod mene, naravno, ali to je daleko odavde. Morala bi da promeniš posao. Kao kasirka nećeš morati mnogo da tražiš. Naći ćeš posao u mom kraju, da ne putuješ na posao. Sve to, naravno, dok ne stignu deca, onda ćeš morati da ih čuvaš. Znaš kako je teško naći mesto u vrtiću? A za dadilju bi davala celu platu. Bolje je ovako, sediš kod kuće, gledaš sve serije, okreneš po neki telefon, popiješ kaficu sa komšinicom i igraš se sa klincima! Kladim se da nisi ni razmišljala o tome?
Oborila je pogled, ćuteći.
– Još na medenom mesecu mogli bi da se bacimo na pravljenje dece, slažeš se? Tako je najromantičnije. Ceo život bi smo pričali da smo prvo dete napravili na vrhuncu ljubavi. Uz malo sreće, eto nas na proleće sa žgepčetom. Zamisli! Neki bi se tada tek odlučivali da li da idu zajedno na more, a mi ćemo već dete iznositi iz porodilišta! Tako bi dogodine mogli još jedno. To je mnogo lakše, prebrineš odjednom, dok su mali.
Pogledala je oko sebe, nestrpljivo.
– A ako ti to ne odgovara, ako te pritiskam, u redu. Možemo sve i sporije. Možda je i bolje tako. Da krenemo polako , pa da vidimo šta će biti.
Opet se nasmejala i klimnula glavom.
Nakon 20-ak minuta vratila se, raščupana, za kasu i sa osmehom, još širim nego ranije, vraćala kusur. Bordo kecelja bila je pogužvana oko grudi, a sintetička bluza blago zadignuta iznad pupka. Tek bi po neki trenutak, između dve mušterije, zastala blago zamišljena, a onda bi se vratila na prebrojavanje novca i kucanje računa. Ja sam se iskrao na sporedna vrata. Razume se da više nikada nisam kupovao u toj samoposluzi.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *