Žurnim korakom prelazim most Latinluk i jedva se probijam pored žena koje prodaju kokošija, nojeva i prepeličja jaja u ogromnim količinama, kao da u cijelom svijetu žive samo perad. Primjećujem da me prati mladić sa fesom, čakširama i sunčanim naočalama.
Zašto ideš za mnom još od Austrijskog trga? – upitah ga baš kad se upali zeleno svjetlo na semaforu.
Ja sam zadužen za tebe.
Šta hoćeš?
Ne smijem dozvoliti da stigneš prije vremena.
Ma gdje da stignem? Nije tebi dobro!
Sve oni znaju!
Prođoh pokraj dvije, utisnute u asfalt, Principove stope ka Sahat kuli. Ispod nje zastadoh i kroz staklo rukom mahnuh mula Mustafi, koji pero i mastilo ne ispušta iz ruku, pa pored bezistana pravo u Optiku Baroš da podignem naočale. Okrenem se, a onaj sa fesom tik do mene.
Slušaj ti, sad ću zvati policiju! Koji ti je đavo?
Nisam đavo, ja sam džinn, lijepa hanumo!
Ti si budala! Trebaš na psihijatriju!
Bog sve vidi i mada nas ne voli, ipak nam je dozvolio da radimo!
Uzeh naočale i okrenuh se od njega, pa kroz mahale krenuh gore na bistričku stanicu uskotračne pruge. Nađoh se među gomilom svijeta koji čeka voz ćiru da krenu ka odredištu. Kad stiže, koze, pijevci i kenguri uđoše u prednji kupe, a ljudi u ostale. Pošto se smjestih u jedino preostalo mjesto, pogledah do sebe, kad opet on.
Slušaj, manijače, odmakni se od mene već jednom!
Nemoj se srditi, hanuma! Dok te ja pratim, sigurno neće neko drugi!
Osvrnuh se oko sebe, baš dok je voz kretao i vidjeh da svi ljudi u kupeu razgovaraju.
Iz ove porodice bilo je mnogo visokih turskih dostojanstvenika od kojih njih 11 sa titulom paše. godine u borbi sa Crnogorcima na Grahovu – u elinskom potoku kada je uz nekoliko desetina drugih poginulo i devet Petrovića među kojima i Njegošev brat Joko i sinovac Stevo.
Još tada je bilo onih koji su govorili da su Drobnjaci pa i Novica na riječ i tvrdu vjeru domamili svog agu koji ih je ljebom ranio i na prevaru ubili na svom vaganu.