Mihaela Gašpar: Muška Vera

„Eno ide muška Vera“, tako su najavljivali susjedi moju baku čija bi se prilika tek pomaljala u daljini, kao da niče s ceste, kao da je cesta upravo porađa, kao da je još uvijek do koljena uronjena u asfalt. „Muška Vera“, nizalo se niz ograde, spoticalo o špene dasaka, kotrljalo niz vrtove, njihalo na najvišim granama čempresa uz put koji ju je rađao, zaplitalo u kupinjake kojima su bile opasane seoske kuće, rastapalo se u košnicama na livadama gdje je selo prestajalo, ječalo u presušenim bunarima koje je imala svaka kuća, pušilo se s vrhova upravo izbačenog stajskog gnoja, šušurilo u sjenicima i namakalo u masnoj žabokrečini koja je polovila selo na dva dijela.
Iako se moja baka zapravo zvala Veronika Gajski, nitko je nikada tako nije zvao. Možda su za to bile zaslužne njezine doista muške crte lica i stopala zbog čije je veličine bila osuđena na mušku obuću, ili možda to što je nekada davno potjerala djeda iz naše kuće i zauvijek mu zakračunala prilaz lokotom čiji je ključ nosila obješen oko vrata, a kojeg sam i ja dobio čim sam krenuo u školu. Možda zato što je radnim danom znala potegnuti sa šanka gostionice gdje su žene dolazile samo za velikih vjerskih blagdana i ostajale kratko, tek da bi popile sok od jabuke ili medovaču, dok je moja baka u svojem koščatom dlanu mogla sakriti dvije malene čašice žestoke rakije ne poštujući nikakav blagdan, a ponajmanje vjerski.

Veronika Gajski, ponekad bi ponavljao u sebi kao da se tješim tim i meni samome nepoznatim imenom, a nerijetko me bilo sram kad bi mi se obraćali: „Ovaj je mali od muške Vere“ ili: „Je l tvoja baba muška Vera?“. Zato sam je i ja sam zvao muška Vera iako mi od toga nije bilo nimalo lakše. Kada sam je i sam tako zvao pripadao sam svima, kada su je tako drugi zvali, ja sam pripadao samo njoj. Ponekad sam zbog toga osjećao grižnju savjesti, ponajviše u školi gdje su djeca isturenim kažiprstima kao zašiljenim vrhovima grafitne olovke upirali u mene za vrijeme velikog odmora vičući: „Muška Vera, muška Vera“, a zatim sam i sam ispružio jednaki zašiljeni kažiprst negdje u daljinu, u zamišljenu točku i pridružio se u toj deračini i uskoro su svi zašiljeni kažiprsti promijenili smjer i pokazivali nekamo neodređeno, a bakino bi se pogrdno ime rasipalo na neprepoznatljive slogove i izgubilo smisao: „Muuuuš kaaaave raaamušššš kaveeeeerr aaaaa muuu škaaaaaveee raaaaaamuuuu“.
Za vrijeme maškara gotovo su sva djeca u razredu izrađivala masku muške Vere. Crtali smo joj brkove, ogromne nosine, slonovska ušesa, poneki bi nacrtali rogove i crveni plamen koji joj izlazi iz usta. Na poklade svi odreda smo bili muška Vera iako sam na prag njezine kuće odlazio samo ja.
„A u kaj si se to maskiral“, pitala me vadeći novčanicu iz džepa.
„U čudovište“, odgovorio sam.
„Čudovišta ti imaju rogove i repove. I rigaju vatru“, rekla je baka i utisnula mi suh poljubac koji je razmazao moj narisani brk.
Ako djeca nisu jela, odrasli su im govorili: „Doći će ti muška Vera, strpati te u torbu i odvesti u šumu“.
Kad bi bila neposlušna, prijetili su: „Narast će ti bradavice kao muškoj Veri“, ili ako su u školi imali slabe ocijene: „Prodat ćemo te Veri, a ona će te skuhati i pojesti“.
Baka je rijetko dolazila k nama, tek za moj ili očev rođendan. Donijela bi obojici novčanicu, šeprtljavo nam je tutnula u ruku, odbila mamin kolač i uz nervozno cupkanje peta njezinih muških cipela, povlačila se unazad prema izlazu, kao da se naša kuća odjednom počela sužavati sa svih strana dok ne bi došla na mjeru kutije šibica, a dotad je Vera već zatvarala ulaznu kapiju, nestajala u uskom asfaltiranom putu, a za njom je još ostao samo lavež seoskih pasa pomiješan sa zveketom lanaca u propnju i panikom oživjelih kokošinjaca. Nešto češće ja sam odlazio k njoj zbog oraha i jabuka blatnjača od kojih je baka sama pekla rakiju kojom je zalijevala svoj propukli glas i oštre psovke. Ostala djeca nisu ulazila u dvorište, ostajali bi kod ulazne kapije, skriveni u kupinama, napola ustrašeni, napola radoznali. Kad bih se vratio s orasima i jabukama, tapšali su moju hrabrost u ramenima iako ja i nisam bio bog zna kako hrabro dijete i patio sam od različitih dječjih strahova, ali od bake nikada nisam posebno i iskreno zazirao. Tek onoliko koliko je bilo potrebno da me pozovu u lov na žabe i da pripadam kaubojima jer Indijanci su bili uvijek oni omraženi. Ukoliko nisu nosili naočale ili mucali.
A onda je jednog jutra muška Vera umrla.
Jednostavno umrla u bračnom krevetu na čijem je uzglavlju davno otjerani djed postavio jelenje rogove s kojih su visjele bakine naočale.
Otac je prekrio ogledala i sat, poljubio je u obraze i pažljivo prepleo prste njezine ruke na grudima. Majka je upalila nekoliko svijeća, pristavila kavu za seljane koji su počeli pristizati dočim je pao mrak i očistila njezine muške cipele. Ja sam od pogleda na mrtvu baku zaplakao jer mi je postalo jasno da se nikada više neće rađati iz ceste ravnoga puta i da će je uskoro zakopati duboko u zemlju, a takvo je stanje – biti zakopan u zemlji – također pripadalo jednom od mojih dječjih strahovanja.
Nekoliko dana nakon ukopa s ocem i majkom čistio sam Verinu kuću u koju će uskoro useliti mladi seoski kapelan kojeg je selo već odavno priželjkivalo.
Baka nije imala mnogo stvari, tek nešto okrnjenog suđa, pokoju fotografiju, knjigu s receptima zimnice, dva pohabana kaputa, sliku labuda sastavljenog od izdrobljenih ljuski jaja, vazu u kojoj je držala sitniš, vjenčani prsten, dva djedova zlatna zuba i slične bezvrijedne stvari koje smo spakirali u kartonske kutije i odnijeli u mali sjenik u dnu dvorišta.
A onda je majka otvorila ladicu drvene škrinje i zaustila puno bakino ime na čiji se spomen i otac u tren oka stvorio kraj nje.
Šestero naših ruku našlo se uronjeno u svilene podstave, bijele čipke, nježno rose marame, kombinee obrubljene crnim plišem, podsuknje boje jorgovana ukrašene mašnama, korzete i spavaćice s čijih su se okovratnika spuštali slapovi žarboa, tanke svilene čarape i podvezice, ogrtače od tafta s izvezenim cvijećem, gaćice u boji rubina pa čak i jedan kimono na čijoj je zadnjici bio naslikan vrt sa slapovima, drvenim mostom i prozračno nebo. Šutke smo razvlačili damsko rublje i naše su se ruke u njemu osjećale grube. Čak toliko grube da su nam svilene niti zapinjale za kožu ruku. Lagano, kao da su sve te stvari satkane od zraka, spakirali smo ih u lijepu kutiju. U toj se kutiji dotad nalazio ukrasni prekrivač za krevet kojeg smo smatrali najluksuznijom stvari koju posjedujemo i tek u rijetkim je prilikama krasio njihov bračni krevet. Ipak, naspram bakine svile, izgledao je ružno i otrcano, čak je i njegova zelena boja, kojoj sam se toliko divio, bila odvratna u usporedbi s bojom blijedog jorgovana bakinih podsuknji. Pospremili smo kutiju na najvišu policu ormara u našoj kući jer nismo znali što bismo s njom. S vremenom su se u njoj nastanile čitave obitelji moljaca. Zamišljao sam često kako gozbuju bakine čipke i mašne, jedu ih kao desert nakon obilnog ručka tafta, a nebo s kimona bilo je prepuno sitnih rupa. Rijetko smo govorili o tome, stidjeli smo se razgovora o bakinoj svili, više smo je voljeli zamišljati kao mušku Veru iako je i to ime nestalo pojavom krezube Julke, bake maloga Marina koji je bio toliko mršav da se činilo kako mu kroz kožu možeš vidjeti bjelinu kostiju.
Često sam odlazio k baki na grob i bilo je to kao da odlazim nekom koga nikada nisam poznavao. Na kamenoj ploči pisalo je Veronika Gajski, a moja se baka zvala muška Vera.
Tek kad bih naglas pročitao njezino ime s ploče, osjetio bi mekotu svile pod prstima.
Prije no što su je sasvim u prah pretvorili moljci.

Mihaela Gašpar, rođena je u Zagrebu 10. Travnja 1973. Živi i radi u Samoboru. Kiparica je. Piše prozu, eksperimentira s poezijom, iako još uvijek više u ulozi konzumenta iste.
Objavila je roman „ Bez iznenadnih radosti¸ molim“ u izdavačkoj kući Aora iz Zagreba.
Prozni uradci su joj objavljivani u Vijencu i Večernjaku, nekoliko puta u književnom časopisu RE, na trećem programu Hrvatskog radija, na televiziji VOX, Sfermentaciji, sudjelovala je na Festivalu kratke priče u Zagrebu te je osvojila drugu nagradu na natječaju za kratku priču Književnog kruga Karlovac „Zlatko Tomičić“.

4 Responses to Mihaela Gašpar: Muška Vera

  1. Zdenka каже:

    Mihaela,
    Hvala Vam na ovoj tužno-lepoj, izuzetnoj priči.

  2. Lada каже:

    krasna priča….baš sam uživala čitajući je….:)

  3. Aida каже:

    Ljudi će radije osuditi nego li zaroniti malo dublje i pronaći zašto je neko postao takav kakav je… Prekrasno žensko pismo…

  4. David Kecman Dako каже:

    Mekota svile pod prstima, a nakon čitanja priče osjećaj kako lahor iz daljine donosi / šapuće pozdrav svih onih o čiju smo se beskrajnu nježnost ma i nehotice ogriješili. Divan,dubinski,dalekosežni portret nevidnog, ili za života maskom skrivenog / štitom odbranjenog lica Veronike Gajski koja sopstvenom putanjom po/svedoči: U Raj nećemo stići bez spoznaje Pakla, ali najpre onog pakla u sebi i oko sebe. Odavno ne pričitah ovako nježnu priču u kojoj se ogleda sva nemilosrdnost od sebe samog, u strahu od zla i ružnoće odbjeglog svijeta. Bravo Mihaela! Kako doći do Vaše knjige priča koju bih rado pročitao i o njoj, vjerovatno, pisao?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *