Lada Vukić: Nisam kriv, vjeruj mi!

Jučer sam umro iznenada, u snu. Bio sam star i ono malo obitelji što sam imao odahnulo je s olakšanjem. Govorili su da sam bio mušićav i nesnosan starac prepun prohtijeva. Ništa im ne želim nego da dožive duboku starost a onda će vidjeti što su škipave kosti i neprekidna bol koja te prati od jutra do mraka.
I tako sam odlepršao u nebeske dimenzije očekujući olakšanje. I zaista na putu za nebo dočekaše me dva anđela koji me prihvativše svaki pod jednu ruku. Sve su se nestašno smijali pa sam se i ja skupa s njima oraspoložio. Kako sam po prirodi razgovorljiv obratio sam im se;
-Kad ću se susresti sa Stvoriteljem?

-Čemu žurba – uzvratiše oni – tek ti moramo pustiti film tvoga života, skupa ćemo ga prokomentirati, moramo vidjeti tvoja dobra i loša djela a onda možeš pred Boga. Slažeš se?
-Ma gdje se ne bi slagao. Puštajte ga jer ja se nemam čega sramiti – bio sam 100% siguran u sebe.
Krenuo je film puno strave i užasa, I. svjetski rat, ubojstva, silovanja, krađe ….i da ne nabrajam. Blijedo i nijemo sam ga promatrao a onda je meni puko film pa sam viknuo:
-Hej vas dvoje, ovo nije film moga života, pobrkali ste CD. Sramota. Želim se naći sa Stvoriteljem jer imam pritužbe na vas a nisam nego stigo. Nećete vi na moja leđa svaljivati tuđe grijehe. I kakav I. svjetski rat pa nisam toliko star!!
A anđeli umjesto da se izvine i kažu koju lijepu riječ, popadali od smijeha, cijelo nebo je odzvanjalo.
-Želim odmah kod Stvoritelja, jeste li me čuli vas dvoje!!- uvrijeđeno sam povikao.
-Čekaj smiri se, zaista smo se zabunili, ovo se nikada do sada nije dogodilo. Dobili smo novu tehnologiju pa se baš i ne snalazimo. Zbog toga ti se želio ispričati ispunjavanjem jedne želje, reci što želiš?
Shvatio sam, boje se Boga. Anđeli ne bi smijeli griješiti al ovo dvoje se malo previše razigralo.
-Što god, kažete?- upitao sam
-Da!!
-Želim se ponovo roditi, isiti tren.
-Auuuuu, to će biti veliko kršenje božjih zapovjedi jer rođenje i smrt spada u njegovu domenu, ne bi baš smijeli….počeli su mucati. A ja se nisam dao, opet sam zavapio:- Stvoriteljuuuuuuu!!!
-Dobro, dobro, tiše malo – počeli su me smirivati – ali molimo te o ovome ni riječ nikome. Sva sreća da Bog ima i previše posla da bi primjetio ovakvu malenkost kao što si ti. A sad zatvori oči, zamisli Zemlju i bit ćeš tamo brzinom svjetlosti.
Ma htio sam se još malo s njima pravdati, kome oni to? ja da sam malenkost?….ja?
Ali nisam imao vremena jer počeli su prtljati oko kompjutera a ja ne bih bio ja da na jedno oko nisam škiljio i tada sam vidio gdje jedan anđeo pita drugoga sve potiho da ja kao ne čujem.
Koja je ono božja šifra za ući u bazu podataka?
Zar ne znaš?…..pa….( alfa i omega )
I onda je jedan od njih drhtavih prstiju stisnuo tipku „ Remove from death“….pa još jednu……“Send in…. life“……
Ja sam onda stisnuo oba oka i odglumio poslušnu ovcu i tako sam se, uz ponešto gravitacijskih problema ipak našao u istom krevetu „Doma za stare i nemoćne“
Uh, bio je to siloviti povratak i sve me još jednom zaboljelo kao u vrijeme prije smrti. Ustao sam da provjerim stanje u ogledalu…..????…..ostao sam zatečen….osjećao sam se prevaren…..izigran…..ono dvoje me preveslalo žednog preko neba. Stvoritelju vidiš li me? Stvoritelju kome si povjerio ovaj složeni zadatak stvaranja života i smrti? Bio sam isti starac kao i prije smrti. I dalje me sve boljelo, imao sam rodbinu koja nije marila za mene i koja me strpala u starački dom. A prijatelja nigdje, svi mrtvi. Nisam imao kud. Znao sam, možda umrem još večeras a možda budem „te sreće“ pa oduljim još godinu-dvije.
Da se nešto čudno događa skužio sam tek nakon 7-8 godina. Nisam umro, počeo sam se osjećati sve bolje i mlađe. Nakon 10-tak godina u mojoj glavi uključila se žarulja i zasvijetlila „Bingo!!!“…..moje vrijeme je teklo unazad. Ja sam se pomlađivao a ne stario. Ono dvoje gore očito će morati krenuti na ubrzani tečaj iz informatike jer nemaju pojma ni o ničemu. Al što će te, mladost – ludost, kako na nebu tako i na zemlji a možda su se samo htjeli poigrati sa jednim starcem.
Vratio sam se, nažalost, u isti život okružen istim ljudima s tom razlikom da je meni vrijeme teklo u suprotnom pravcu od ostalih ljudi. Znao sam da će biti najbolje da se od svih udaljim jer kako bi inače objasnio svoje pomlađivanje, i kako bi uopće objasnio bilo što. Znate kako se ono starci po staračkim domovima gube i nestaju usljed nedostatka pamćenja, e tako sam i ja jednog dana skupio svoje stvari i nestao, samo što je kod mene pamćenje bilo izvanredno. Znao sam što je bio u prošlom životu, kakve sam tehničke probleme imao na nebu ali sam shvatio i kakve me sve mogućnosti čekaju u ovom sadašnjem neobičnom životu.
A kada sam se napokon dokotrljao s 80-tih do 50-tih, uz trideset godina apstinencije od ljubavi i života, odlučio sam da bi se ponovno mogao uključiti u životnu utrku, sve razmišljajući, sa ovakvim životnim iskustvom koje sam zadržao, u dvadesetima ću biti zmaj, koja li će mi moći odoljeti.
Šarmom i zrelošću osvojio sam jednu damu srednjih godina. Želje su nam se poklopile poput kazaljke na satu i tako smo se našli jednu večer kod mene. Detalji naše zajedničke večeri nisu za javnost, jer ja sam ipak kavalir, đentlmen stare generacije, a ono zbog čega vam ovo pričam je to da sam ja…… „ opet umro“
Imate pravo samo jednom pogađati tko me dočekao u glavnom nebeskom informatičkom stožeru. Ona dva „moja“ anđela i dalje su bila jako neozbiljna i sve kroz smijeh pokušavali su mi objasniti da su otkrili što se dogodilo sa onim krivim CD-om. Jako su se trudili da mi dokažu da je u kompjuter ušao virus koji je pobrkao ljudske živote.
-I? – rekao sam ja – što želite time reći, zar je to razloga da me prekidate u zemaljskim radostima, to je vaš problem ne moj.
-Moramo ti reći, da ćemo sad ovaj tvoj trli-brli život, koji notabene teče unazad (hahahah opet su se tu smijali ko ludi) o kojem Stvoritelj ništa ne zna delitati i copypastati na onaj bivši tako da se ništa ne primijeti. Tako bi ti ova nova žena recimo mogla postati ljubavnicom u tom objedinjenom životu. Ne možeš ovako dalje, definitivno moraš sad umrijeti, razumiješ, na kraju će Bog shvatiti da nešto nije u redu i mi…..
-Što mi…..i vi ćete nastradati, jel tako? – rekao sam sad već jako ljut – nije me briga, dolje mi leži ljubljena osoba, nisam se od nje oprostio kako treba, nisam joj uspio reći da je volim i nemojte me veslati s pričom o virusu. Nema virusa u raju, možda u paklu, ali ja još nisam došao do pakla. Tako, vratite me što prije dolje jer ću početi vikaaaatiiiiii ko lud…..
-Dobro, smiri se, razmisliti ćemo kako ćemo riješiti ovu situaciju. Sad zatvori oči zamisli Zemlju…i…..
Stisnuo sam oči i opet škiljio na jedno oko a oni su se dogovarali jer nastupili su novi problemi.
-Što je sad?( šaptali su) Šifra alfa i omega više ne prolazi…..Bog je promijenio šifru.
– Probaj sa gama i delta. Bog voli jednostavnost i lakoću pamćenja.
I tako…..uz gama i deltu……pa još jednom…..Remove from death…..send in new life…..
Odmah sam znao da su opet uprskali jer nije trebalo stisnuti u new life nego u past life….kužite?……ali nisam stigo ništa reći jer sam ovaj put bio torpediran u 18-te godine vlastitog života. Nisam želio mladenačke probleme, nisam želio ovisnost o starcima a kako u tom trenutku nisam znao kako li će teći moj život unaprijed ili unazad moji starci su počeli imati velikih problema sa mnom…..uf….koja zbrka….ne znam jel me možete pratiti….jedva pratim sam sebe.
Uglavnom, po cijeli dan sam ležao na kauču sa slušalicama na uhu i brbljao na facebooku. Jedva sam uspio maturirati a o nastavku školovanja nisam htio ni čuti. Zamišljao sam situaciju da studiram i postajem sve mlađi, probajte je vi zamisliti, i postajem beba s diplomom u dječjim rukama. E pa to nisam htio i gotovo. Tako sam se totalno razlijenio a onda su starci rekli da će me izbaciti iz kuće. I izbacili su me. A znate ko me spasio)…..moja žena iz prvog života. Odmah sam je prepoznao. Ne znam što li je opet vidjela u meni i valjda da se sto puta rodim ja bih uvijek ispočetka zapinjao o nju. Ona me izvukla iz dna. A ja sam sve znao o njoj sve njene dobre i loše strane, dok je ona o meni tek morala učiti. I nećete mi vjerovati opet sam se zaljubio. Opet u istu osobu. Nevjerojatno. Dok mi je život tekao unazad nekako mi je i ova ljubav tekla u suprotnom smjeru. Stalno sam mislio da mi treba nešto novo i drugo.
U ovom ponovljenom istom životu, volio sam je još više, još jače. Znao sam da će umrijeti prije mene pa sam se trudio da joj udovoljim na svakakve načine, nisam propuštao priliku da joj svako malo kažem da je volim. A prema principu koliko daješ toliko primaš, shvatio sam i da s djecom trebam drukčije, pa me na kraju nisu bacili u starački, nekako su se dogovorili oko zajedničke njege, valjda sam po drugi put postao bolji otac i djed jer unuci su me obožavali.
Onu večer prije njene smrti o kojoj ona naravno nije znala ništa ja sam joj samo rekao:
-Tko prije umre čeka gore ono drugog, slažeš se? Ne bih želio biti sam okružen nekim nepoznatim anđelima i tako to…..
-Ma što ti je kakvi anđeli? Osjećam da ću ja biti prva i ne brini….čekat ću te.
Tako je otišla a ja sam jedva čekao da dođem opet gore i da se uvjerim da je to što je govorila istina.
Opet se ponovilo isto jer na kraju čovjek ipak, ovako ili onako mora umrijeti. Samo što sam ovaj put ispustio dušu u vlastitoj kući a ne u staračkom domu.
Kad sam leteći prema nebu ugledao ona dva ista anđela došlo mi je za plakati, samo sam rekao, neeee opeeeeet, molim vas, gdje mi je žena, rekla je da će me čekati?
-Okreni se, eno je.
Aaaaaaaa sad vi zamislite najljepšu ljubavnu scenu iz filma, zamislite….. ja trčim prema njoj, ona trči prema meni, lagani smo poput perca i sve je kao u usporenom filmu jer nam noge upadaju u meke bijele oblake, kose nam se vijore na nebeskom povjetarcu, u daljini se čuje zvuk harfe i napokon padamo jedno drugom u dugo željeni zagrljaj….mmmmmm
A onda je ona rekla:
– Dođi da odgledamo naš film života, anđeli su pripremili naš CD, baš se veselim. Sjeli smo na pahuljasti kauč, noge podigli na tabure od oblaka u ruci su nam bile kokice za zanimaciju, žena je prebacila jednu ruku preko mojih ramena i……… ja sam se jako veselio, sve dok na jednom mjestu nije počela ona vruća ljubavna scena s drugom ženom ( o kojoj sam ja đentlmenski šutio) a onda je moja prva žena podigla lijevu obrvu, makla ruku sa moga ramena i oštro upitala:
-Što je ovo?, Nisam znala da si me varao?Tako znači?
-Ma čekaj, nisam, to je bila greška, nisam kriv, vjeruj mi.
A onda sam opet vidio gdje se anđeli smiju i prtljaju oko našeg CD-a. Tako je naša prva bračna svađa počela na nebu a ne na zemlji. Nisam znao kako da joj objasnim grešku tehničke prirode ili anđeoske, kako god hoćete, pa sam poludio i krenuo prema anđelima:
– Slušajte vas dvoje, dosta mi vas je, zašto se ovo copypastali, zašto kad smo lijepo rekli da je to bila greška
– Gledaj, mi smo mislili da ti je bilo dobro sa tom ženom, učinilo nam se šteta to delitati, to si okarakterizirao kao zemaljske radosti, spominjao si ljubav, a to se uglavnom ne da delitati?
To je bila istina ali kako to prezentirati vlastitoj ženi, mislim nikako.
Na kraju naše je komešanje i viku napokon čuo i sam Stvoritelj jer je došao osobno i rekao anđelima:
Imate li kakvih problema, trebam li intervenirati?
Ne, sve je u najboljem redu, sad ćemo mi to srediti, ne brini. Ne ljuti se malo smo uprskali ali sjeti se da si ti Bog a mi samo Anđeli a i ljudi su tek mali ljudi zapleteni u svijetu vlastitih strasti.
Bog se na te riječi samo nasmiješio i nestao a moja žena je odmah podigla ruku u želji da me pljusne ali su anđeli u taj tren stisnuli jednu tipku na kompjuteru koja se zove „ frozen time“…..
I ja i ona ostali smo smrznuti na mjestu čekajući da anđeli srede stvar. A sredili su je tako da su izbrisali moje zemaljsko zadovoljstvo, tako je CD bio očišćen od nepoželjnog materijala. A očistili su i moje sjećanje na taj čudan vremenski incident i vratili vrijeme na onu scenu, sjećate se…….oblaci….harfa…..trčimo jedno prema drugome…..leluja nam se kosa…..a kada smo odgledali naš novi CD života sve je bilo baš onako kako bi trebalo biti u jednom sređenom običnom, najobičnijem bračnom životu. Sve drugo pojeo je zaborav.
Možda ćete se pitati kako li sam vam sve ovo ispričao kad sam umro i neke bitne scene iz života zaboravio?
Pitajte spisateljicu a ne mene, ona je šurovala sa anđelima a ne ja, ja nisam kriv ni za nastali zaborav ni za nastanak ovog čudnog teksta.
……pozdrav iz onostranog života…

4 Responses to Lada Vukić: Nisam kriv, vjeruj mi!

  1. Zdenka каже:

    Lado,
    Sjajna priča.
    Ali…
    🙂
    Ovaj put neću zahvaliti autorki priče.
    Hvala Zoranu što je stvorio Prozaonline.

  2. Lada каже:

    Eto, ja sam prvi put ovdje….drago mi je da Vam se sviđa….hvala Zoranu na objavi moje priče….:)))

  3. Stevan Sarcevic каже:

    Dobra si Lado. Samo napred

  4. Rade каже:

    Odlična priča. Lado, čestitke!




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.