Bacila je šaku majčine dušice u vatru. Puffffff! Zahvati malo praha krila slepog miša i posoli njime iznad lonca. Iz masne teglice zali uljem srebrne ribice, a onda izruči lončić mrtvačeve kose. Prošaputa nešto i dodade suvi list gospine trave. Dohvati veliku drvenu kašiku i promeša.

– Menceli, penceli…
Zatvorila je oči i šaputala.
Pocepala me je na komadiće i svaki pažljivo progutala. Gleda me je zmijskim očima praveći se da me ne zna. Spušta trepavice preko vodenih beonjača i ponovo podiže i ja ne mogu ništa da učinim. Omađijala me je.
Sve je počelo jednog jutra, kada je duvao jak vetar, a bilo je toplo. Nisam uopšte morao da izađem iz kuće, a ipak sam izašao. Magija je već počela da deluje. Nebo se rastvorilo i krenula je jaka kiša. Sklonio sam se pod prvu tendu. Bila je to prodavnica sapuna. Ona me privukla. Stala je, mokra od kiše i još tada mi bacila prvu vračku – pozvao sam je na piće.
Dalje nije bilo više pitanje da li će me samleti, već koliko nežno će to učiniti. Žvakala me silovito i taman kad bih pomislio da će me uništiti, ispljunula bi me. Tek na vreme da se predomislim i vratim. Molio sam sebe i svoj um da ojača, nije bilo vajde. Mirisi vlašca i ruzmarina sve češće sam osećao pod jastukom i mada mi je bilo jasno kuda to vodi, nisam ništa preduzimao.
Davala mi je dve, pa i tri prilike dnevno da je zagrlim. Činila bi to tako što je mazala vrat nekim svečevim uljem ispod uha i ja sam morao tu da je poljubim. Krala je uzdahe od mene i čuvala u jednoj malenoj kutiji od drveta, ukrašenu zlatnim vezom. Svaki put kad bi je otvorila, osetio bih da mi uzima deo duše.
Krajnje je vreme bilo. To je i moralo da se desi.
Išli smo u selo kod njene bake. Čim sam ušao osetio sam nežnu notu jasmina i znao sam da igra u spremnoj predstavi. Baka se smešila i nudila mi tanjir vanilica, posutih začaranim šećerom. Drhtavom rukom uzeo sam kolač, svestan da pristajem na predaju.
Večera je mogla biti bilo kakva, ali za mene bila je znak da sam završio. Jeo sam pečeno meso divljih jednoroga i pio vino od čiste kupinove loze. Baka je nežnim glasom umilila celu trpezu i oko vrata sam osetio toplinu kuće. Ona je bila prezadovoljna. Gledala me je preko stola, ispod igrajući nogama u ritmu devojačkog veza. Zbunjen i postiđen, želeo sam samo da se sve završi što pre. Ako mora, neka ne boli.
Odlazak na počinak značio je presudan trenutak. Drhtao mi je korak i gutao sam knedlu, dok me vodila u sobu njene bake. Ruka je bila nežna, meka i topla, a ispod pazuha mirisala je na majsku ljubičicu i ružinu vodicu. Tako je sakrivala krila. Morao sam da je pratim, jer je njen hod bio mekši od zlatnog laneta i moja je ruka milovala njenu, nadajući se najboljem. Vrata sobe su škripala. Na sredini visio je bosiljak. Ušla je u sobu, okrenula prema meni i nasmešila se, ne ispuštajući mi ruku.
Legli smo u krevet, na čistu, hladnu posteljinu uštirkanu brašnom. Znao sam da je majčina dušica pod jastukom. Gledao sam u plafon, ona je ležala pored mene i milovala me po obrazu. Senke su igrale, duhovi pod prozorom poslali su zrikavce da ometaju moje misli. Nisam smeo da je pogledam. Nisam ni morao. Šaputala je poslednju basmu i rukom iscrtavala osmice po mom obrazu. Pesma je postajala sve brža, a ja sve uzbuđeniji iako sam gledao samo u plafon. Na kraju je glasno uzdahnula, pogledala me kroz prsten i nasmejala se. Kletva je bačena. Ja sam omađijan.
– Hoćeš li se udati za mene? – pitao sam.
Nasmejala se.
Moja veštica me svakog dana posipa vilinskim prahom za srećan dan. Deca su nam iskrice. Postelja nam mirisna poljana. A njene oči i dalje dve vidre, miluju me svako veče pred spavanje. Hoće li ta magija trajati zauvek?

One thought on “Dragana Ranđelović: Veštica”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *