(Imena izdavačkih kuća i urednika su izmišljena, i da se zna: to se meni nije dogodilo. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima ili situacijama može biti samo slučajna.)

Kažem sebi jednog dana (mislim da je bila zima 1998-e): Ako misliš o sebi to što misliš, i tako dalje, i tako dalje… Nije ipak sve to za vaše oči, odnosno, uši… Sredi već jednom taj rukopis! Pošalji izdavačima! Objavi knjigu već jednom!
To je valjda moja karakterna osobina, ta beskrajna i besprimerna lenost… Znam ja, ipak, šta je to! To je od suviše maštanja! Suviše snova!
Prestaću ovog momenta sa uzvičnicima, nerviram već samoga sebe…Osećam kako mi je krv proključala…
Dakle, završio sam rukopis, prekucao sve listove sa greškama (a bilo ih je prilično), kompjuter je u to vreme bio za mene još uvek misaona imenica, popisao fusnote i literaturu. Sledeća destinacija, ili sledeća stavka plana, koji sam takođe pedantno sastavio (ne znam samo zašto…gluposti i nekorisne stvari mi idu od ruke – a da zaradim pare, e, to ne znam), bila je fotokopirnica.
„Fotokopirajte rukopis u tri primerka. Svaku stranicu u tri primerka.“

Ostalo je bilo lako. Poslao sam rukopis u tri izdavačke kuće: „P“, „N“ i „A“. Kada je prošlo oko mesec dana krenem u avanturu telefoniranja. Nije to šala, znate i sami, jer proći će dani i nedelje dok dobijete onoga koga treba da dobijete. Na telefone se niko ne javlja, zatim su zauzeti, zatim nema urednika, zatim vam ne daju broj njegovog mobilnog telefona, zatim ste vi zauzeti, i tako u krug. Dve kuće su me odbile, ali je u trećoj upalilo! Dobijem konačno, negde oko katoličkog Božića, urednika kod kojeg je završio moj rukopis. Filip Đorđević pri telefonu, zapravo negde na beogradskim ulicama. Žuri. Govori brzo. Vreme curi…Uglavnom: rukopis je O. K., i biće štampan, ali, avaj, znaš kakva je situacija, bla, bla, bla, treba da skupiš kako znaš oko hiljadu maraka! Nađi sponzore. Ja samo ponavljam: „Znam“, „Razumem“, „Da, da“. Uši mi gore. Hodam po sobi kao po oblacima…Ura! Ura!, ori se u meni.
Neću sada da prepričavam kroz šta sam sve prošao, sa samim sobom i sa sponzorima, Urednikom, i koliko je vremena prošlo…Pare treba da se predaju (onaj veći deo koji nije uplaćen na privatni račun), dogovoren je sastanak u biblioteci „Đ“. Ali zašto ne u „A“?
Kako je dogovoreno – tako se i odigralo. Znam da sam prevaren, da ugovor nije potpisan, da vlasnik izdavačke kuće neće ni videti pare, da su one u Filipovom džepu, i da će tamo ostati! Posle svega želim samo knjigu – i dobiću je – ne zvao se ja…
„Knjiga se radi. Rade se već pausi i…“, uverava me Filip preko mobilnog telefona, ponovo u pokretu, sa pločnika nekog grada, Valjeva ili Kraljeva, svejedno.
Nedostaje još mala suma za knjigu! Ja sumnjam da me laže, i da je knjiga već odavno gotova, ali čeka da dam i poslednju paru, znate, princip je princip, ovaj, laž je laž…
Konačno, osmelim se na osvetu, prljavu igru, skromni povratni udarac, prelazak na tamnu stranu – ali zar mi nisu na najgrublji način oduzeti svi ideali, sva radost, odmah na startu…
Jednog lepog dana sa javne govornice nazovem „A“. Javi se sekretarica. Poznajem već njen glas…Ali ona nije zapamtila moj, zapravo, ne zna ni moje ime jer je uvek tražila da joj ponovim prezime…Zbog toga nema potreba da menjam glas i izvodim one filmske cake…Javila se ne sluteći opasnost:
„Da? Izvolite. Izdavačka kuća A.“
„Dobar dan. Zovem iz firme „B.“
„Da?“
„Vidite, nama se pre neki dan javio izvesni Zlatko Pangarić, pisac ovdašnji. Evo, ispred mene je vaš dopis koji nam je doneo u vezi sa našim eventualnim sponzorisanjem njegove knjige…“ (Samo da napomenem za čitaoce: papir je zaista postojao i ja sam ga poslao ili odneo u mnoge firme.)
„Kako ste rekli da se zove?“
„Zlatko Pangarić…“
„…Izvinite, ali on kod nas ne izdaje knjigu. Znala bih…Evo i u kompjuteru nemam takvo ime…Nije mi poznato to ime…“
„Ali gospođo, papir je vaš, sa vašim naslovom, a dole je i vaš pečat i potpis, malo je nečitak, ali može se pročitati ime Milica…“
„Da, to je moje ime, ali ja se ne sećam da sam potpisala takav papir…Znala bih…Šta piše u dopisu?“ Čitam polako šta piše u pismu i nastavim zabrinuto:
„Ne znam šta da mislim…Želeli smo da proverimo da se ne radi možda o prevari…Znate kakva su vremena…“
„Ne znam šta da vam kažem…Ja nisam potpisala takav papir!“
„Dobro, porazgovaraćemo još sa piscem, pa ako je prevara…Vlasnik ili direktor, da li je tu? Hteo bih i sa njim …
„Nažalost, Direktor je na putu.“
„ Šteta! Dobro. Bićemo u kontaktu…Doviđenja.“
„Doviđenja.“

Ima li potrebe da vam pričam priču dalje? Već sledeće nedelje sam dobio knjigu… Knjigo moja lepa, najdraža na svetu…

4 thoughts on “Zlatko Pangarić: UREDNIK”
  1. Vredelo bi sastaviti zbornik „Sve izdavačke prevare i poneka osveta„, verujem da bi mnogi mogli napisati zanimljive priloge.
    Inače, čestitam na kreativnom postupku prema izdavaču – nisi mu pretio i objašnjavao šta može da se dogodi, nego si kreirao to „dogadjanje“.

  2. teška vremena…. ali evo: neki dan sam pročitala jednu istorijsku knjigu iz 19-og stoljeća ( 1882) , a potom sa početka 20-og (između dva svjetska rata) i pročitah, negdje na dnu stranice, „troškom piščevim“…
    kao da mi je bilo lakše, a ne znam zašto…

  3. Da, oduvek je to tako samo nas je razmazio onaj mračni socijalistički period kada su pisci pisali a izdavači izdavali…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *