(Radionica za kreativno pisanje koju vodi Violeta Vučetić, prof. književnosti, namenjena je srednjoškolskoj omladini opštine Palilula.)

Tijana Mirković

Devojčica sa pikado strelicama
Bila jednom jedna srećna devojčica.
Odjednom ljudi su počeli da je gađaju pikado strelicama i zamišljaju da je meta.
Bila jednom jedna devojčica puna pikado strelica.
Odjednom devojčica je shvatila da strelice mogu da se izvade iz njenog tela, i tako krvave počela je da ih vraća svojim vlasnicima na isti način.
Bila jednom jedna devojčica koja se iz plišanog mede pretvorila u monstruma a da to niko nije ni osetio.
Odjednom je pala, i sve što je želela bilo je da spava.
Bila jednom jedna srećna devojčica sa rukama punim krvavih pikado strelica.
Smejala se, jedino je to mogla.

Crno ili belo
Posmatrala sam Gavrana na dugoj tankoj grani
koji je sa slašću jeo malog belog sada već uveliko mrtvog miša.
Izgledao je srećno, Gavran.
Srećno koliko može da bude sa činjenicom da će uskoro slasno ručkati.
A mali miš?
E pa Miško je bio samo mrtav.
Mrtav i raspadnut u stomačnoj kiselini nekog tamo ogromnog Gavrana.
Današnji dan miriše na bol, samo nisam još sigurna čiji.

Nevenka Radić

POSMRTNI KABARE

Žamor, gotovo neprimetan. Onaj koji oslikava iščekivanje. Svetla se na trenutak gase, ostavljajući za sobom mrkli mrak. Žamor je još uvek tu premda se usne koje ga stvaraju ne vide…možda zbog mraka.
Lagano se pali reflektor osvetljavajući scenu. Na njoj se ne nalazi ništa do sivih vrata koja stoje tako bez oslonca, prkoseći svim zakonima fizike. Uši para tiho zujanje, koje sekundama postaje sve jače, doživljava nagli krešendo, podseća na okoreli vrisak i najednom-TRAS!
Prekida se, zaustavlja ga naglo otvaranje onih sivih vrata.
Isprva se ne vidi ništa sa druge strane. Vrata zjape širom otvorena otkrivajući samo mrkli mrak. A onda nešto u tom mraku poče da se pomera, meškolji, kao da pokušava da se oslobodi kakvih stega. I poče da se pomalja proseda glava, iz mraka se izvuče čovek prosečne visine, odeven sasvim obično. Na prvi pogled ništa na njemu nije zahtevalo veću pažnju.
Doduše, ako biste se malo bolje zagledali, ugledali biste grube ruke žuljevite od rada. Primetili biste kako teško diše, kao da je upravo pretrčao maraton. Njegova odeća je bila izlizana, jednostavna, radnička, tu i tamo ukrašena mrljama od blata ili nekog prošlog ručka. Crte lica su mu oštre, ali bezlične, utapaju se u sivu masu drugih.
Ništa njega nije izdvajalo izuzev očiju, plavih I krupnih. U njima se video neki zastrašujući ponor, onaj koji bi progutao sve pred sobom.
Čovek pogleda oko sebe, žmirkajući pokuša da razazna neko lice u publici. Pomalo nervozan priđe ivici bine i pokušavajući bezuspešno da se osmehne-pokloni se. Ponovo se okrete oko sebe i ugleda sad ispred onih vrata stolicu. Zagleda se u daljinu, kao da računa nesto od životne važnosti. Tako je stajao nekoliko trenutaka a zatim se trznu, kao da se upravo setio nečeg neverovatno bitnog, uputi se ka stolici, udobno se smesti, udahnu duboko….
…i poče.
„Na trenutak samo zamislite da je ovo moje telo ništa do potrošna roba. Moje usne, moje grlo, tu su samo da vam ispričaju moju priču, a onda da zauvek utonu u nirvanu.
Više se ne sećam gde sam rođen. Ni koliko je to davno bilo, ali ima više od pola veka, to je sigurno. Čudo kako vek zvuči dugo a zapravo je ništa duži od treptaja oka.
Život…nisam imao. Zvali su ga mojim, ali on to upravo nikada nije bio. Kao dete sam bio običan. Nisu me izdvajali ni lenjost ni natprosečna inteligencija-ni dobro ni loše. Živeo sam mirno, poštujući druge, bio sam umeren u svemu. Negde u drugoj godini moje srednje škole, otac mi se razboleo. Napustio sam školu i zaposlio se na gradilištu. Imao sam tri sestre i nezaposlenu majku. Morao sam da radim. Činilo mi se ispravno. Otac je završio u postelji, nepokretan, a nakon nekog vremena je i preminuo. Ne sećam se dobro tog perioda. Verovatno zato što ni ne želim da se sećam…
I ja sam tako, nemajući izbora završio na gradilištu. Zapravo, nije tačno da nisam imao izbora, imao sam uvek kao i svako, ali tada, to mi se činilo ispravno. Za to su mi rekli da je ispravno. Sestre su se sa godinama poudavale i pronašle sopstvene muke. Majka je nedugo nakon oca pošla njegovim putem, a ja sam radio. I dani su se smenjivali, i godine su prolazile.
Nisam bio loš čovek. Ne pamtim sebe tako. Živeo sam u veoma malom stanu, bez sopstvenog kupatila. Komšije su mislile dobro o meni, i ovoga se sećam, bio sam veoma ljubazan prema svima, nikada se ne izdvajajući. Tako naučen-da ćutim i radim.
Žena je bilo ali nijedna nije ostavila traga. Pomirio sam se vremenom da ću ostati sam. Voleo sam decu iz komšiluka, deo moje male plate je uvek bio namenjen njima.
Nisam bio loš čovek, zar ne?
Dani su se lepili jedni za druge stvarajući bezličnu kašu vremena. Ni taj dan nije bio posebno drugačiji…
Vraćao sam se sa gradilišta, umoran kao i uvek. Prolazeći kroz nezgodan kraj, ugledao sam grupicu momaka kako stoje u nekoj vrsti kruga. Prišavši, video sam dečaka iz moje zgrade, okrvavljenog nosa. Stajao je drhteći nasuprot nekog starijeg momka, koji je držao nož u ruci. On je stajao podrugljivo, savijen u struku, izazivajući dečaka. Nož je sijao na poslednjim zracima sunca. Umešao sam se, nisam mogao drugačije. Uplašeni dečak mi se duboko urezao u sećanje. Zaiskrile su oči momka koji je držao nož, nešto poput osmeha je preletelo njegovim licem. Oštrica je blesnula, sa usana mi se oteo urlik, i…“
Najednom, na čovekovoj košulji se pojavi skerletna mrlja, tu odmah ispod grudi, koja se sve više širila dok je nije toliko natopila da je krv počela da kaplje sa nje. Čovek se bespomoćno uhvati za mesto iz kog je krv šikljala pokušavajući da zaustavi bujicu. Na izmaku snage progovori:“Poslednje što sam čuo bio je lekar koji je rekao da mi je neka važna arterija presečena. Poslednje što sam pomislio….
….nikada neću saznati šta je život.“
Nastupi tišina. Čovek ošamućeno pognu glavu i utonu u stolicu. Svetla ponovo zamreše. Mrak.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *