BOŽE BILOBRK: PITOME OSE

Za jednog sedmogodišnjeg dječaka koji je na jesen trebao po prvi put poći u školu nije nikakvo čudo da bude naivan i sklon povjerovati u svakojake priče, još pogotovo ako je sugovornik jako uvjerljiv.

Moj rođak Rino iz obližnjeg sela Otoka, odakle je inače moja majka bio je upravo takav. Ni sam ne znam zašto sam mu uvijek vjerovao. Možda zbog njegove ozbiljnosti u glasu i zato što je bio dvije godine stariji od mene. Ili možda i zato što je on do tada uspio već nekoliko puta završiti na hitnoj pomoći. Jednom su mu ispumpavali želudac, jer se napio goriva iz neke kante u garaži. Drugi put je tvrdio da su mu u uho ušli uloža, bumbar i škorpion. Doktor mu je uspio izvaditi samo nekakav šeraf. Treći put je u nos ugurao grah. Sjećam se da mi je tad svojim ozbiljnim tonom ustvrdio da je to možda i šteta. Nisam se usudio pitati zašto. Moram priznati da mi je bilo drago slušati ga, a to bi se događalo gotovo svaki put kad bih mu sa roditeljima otišao u posjet. Jedne ljetne večeri sjedio sam sa Rinom u bakinoj kući na kauču gdje smo grickali kokice. Baka je na tren izišla van i ostavila nas same. Na televiziji se upravo prikazivao film u kojem je umro neki čovjek, i prije početka sprovoda, u mrtvačnici cijela se ožalošćena obitelj i najbliža rodbina okupila oko otvorenog lijesa da se po posljednji put oprosti sa svojim pokojnikom. Rino je načas ustao, dobavio je sa stolića Pepsi, napunio je plastičnu čašu od šlaga do vrha i ponovno sjeo. Otpio je gutljaj.
„Znaš li ti šta se dogodi kad čovjek umre?“, upitao je prigušenim šaptom. U dnevnom boravku vladao je mrak i jedini izvor svjetlosti bio nam je blještavi ekran bakinog televizora, tako da su mi na njegovu riječ „umre“ niz kralježnicu prošli trnci. Odmahnuo sam glavom.
„Kako?“, upitah. Rino je pročistio grlo.
„Kada ti čovjek jako ostari, onda samo odjednom zaspi i više se ne može probuditi.“ Tada mu njegovi isto za svaki slučaj nevidljivim selotejpom zaljepe oči.
Kratko sam se zamislio.
„A, mogu li ljudi kad umru čuti što drugi oko njih pričaju?“, upitah.
„Mogu“, Rino je potvrdno kimnuo glavom i otpio još jedan gutljaj Pepsija. „To ti je isto kao kad ležiš, a ne možeš se pomaknuti.“ Čak i kada bi htjeli otvoriti oči, to ne mogu zato što su im oči zaljepljene tim nevidljivim selotejpom. Kužiš?
Ne sjećam se više što sam u tom trenutku pohvalio. No, danas dok ovo pišem nije mi jasno kako se nisam sjetio upitati zašto bi netko svojim pokojnicima uopće ljepio oči nevidljivim selotejpom. Drugi primjer je itekako zanimljiv. Budući da još nisam bio znao dobro čitati, Rino mi je odlučio prepričati poglavlja iz Biblije. Uzeo je iz bakinog regala u dnevnom boravku ilustriranu Bibliju mladih tvrdih crvenih korica, sjeo je samnom na zidić ispred bunara i stavio knjigu na koljena. Otvorio ju je na stranicu pod naslovom Zmija u vrtu. Gotovo cijelu jednu stranicu zauzimala je slika muškarca i žene u prekrasno uređenom vrtu. Bilo je tu posađeno raznih biljaka i cvijeća, a društvo su im pravile divlje životinje. Sakrivena iza stabla jabuke, oko čije se najdonje grane omotala zmija i pokraj potoka punog ribe, žena je muškarcu pružala plod kojeg je upravo bila ubrala.
„Vidiš“, pokazivao je Rino prstom na sliku. „Ovu je ženu zmija nešto bila prevarila, pa je Bog kaznio nju i njenoga muža tako što su morali hodati uokolo goli, pa da im se svi smiju.“ Nisam stigao upitati o kakvoj je prevari bilo riječ, jer je Rino nastavio okretati stranice dok nije došao do naslova Veliki potop. Slika je zauzimala gotovo cijele dvije stranice. Prikazivala je gomilu divljih životinja kako pliva u podnožju blagog, ali strmog slapa ne bi li se dokopale nekakve obale, dvoje ljudi stajalo je na visokoj stijeni, a u daljini, na mirnom i ravnom dijelu vode iznad, jedva se nadzirala Noina arka, dok je kiša ljevala kao iz kabla.
„Vidiš“, govorio je Rino, „ove životinje su puno beštimale, pa je Bog pustio jaku kišu i podigao razinu vode da ih sve poduši.“
„A, kako životinje mogu beštimati?“, upitah.
„Mogu“, reče Rino. „Kad ti se životinje glasaju, bilo mačka kad mjauče, ili pas kad laje, to ti je njihov jezik sporazumjevanja.“ I, one isto katkada beštimaju, istio kao i mi ljudi, samo što mi to ne možemo razumjeti, a Bog može.
„A, što je kasnije bilo s ovim ljudima?“, upitah. „Jesu li se i oni udušili?“
„Jesu“, reče Rino samo. Okrenuo je dvije stranice odjednom na Kulu babilonsku. Cijelu jednu stranicu zauzimala je slika skupine graditelja kako se vrmza oko vwlikog žutog tornja iz kojeg je sukljao crnobijeli dim. Vrlo je nalikovao kosome tornju u talijanskome gradu Pisi kojeg sam često imao priliku vidjeti u popularnome crtiću o profesoru Baltazaru.
„Vidiš ove ljude“, reče Rino, „oni pokušavaju da zarobe Boga.“ Bio sam impresioniran njegovim golemim znanjem, kao i ispričanom pričom. No, mojem vjerovanju u njegove priče ipak je došao kraj, zahvaljujući jedom događaju.
Posljepodevno sunce pržilo je svom žestinom, do te mjere da je čovjek imao osjećaj da će mu se mozak u glavi skuhati. Svi stanovnici zaseoka Balinice u Otoku pozatvarali su se u svoje kuće. Jedino smo ja i Rino ostali sami u dvorištu ispred njegove kuće i igrali tenis. Nama vrućina nije smetala. Umjesto mreže, za dvije stolice privezali smo tanki bijeli konopac na kojem je ujna inače sušila rublje. U jednom trenutku vratio je lopticu snažnije nego što je trebao, tako da je odletjela preko dvorišta i pala ravno u korito motora ujakovog starog plavog Opela.
„Eh“, uzdahne Rino, „ti ćeš nam je morati donijeti.“
„Ja?“ Zašto ja?, bunio sam se. „Tebi je tamo odletjela.“
„Čuj“, preko volje će Rino. „Ako hoćeš da nastavimo igrati, lijepo nam donesi lopticu.“ Rekao je tonom koji nije trpio pogovora. Poslušao sam i otišao do olupine automobila. Opazio sam da je loptica pala pokraj velikog gnjezda osa.
„Ne mogu!“, viknuo sam, „ovdje je sve puno osa!“ Živog će me izujdati!
„Ma, daj, neće ti biti ništa“, reče Rino. „To su ti pitome ose.“
„Jesi li siguran da su pitome?“, upitao sam s nepovjerenjem u glasu.
„Ma, kad ti kažem da jesu.“ Daj donesi više tu lopticu. Poslušao sam ga. I, tek što sam zgrabio lopticu, cijeli roj osa izronio je iz svoje velike kučice. Prvo su kratko oblijetale oko mene, a zatim me počele bosti. Urliknuo sam od bola, te panično mašući rukama po zraku ne bi li se obranio, počeo sam bježati. No, to mi nije pomoglo. Nekoliko njih ipak me je sustiglo. Utrčao sam u kuću i bacio se na kauč. Majka i ujna sjedile su za stolom u dnevnom boravku i ispijale kavu. Kroz suze sam im ispričao što se dogodilo. Bio sam crven kao kuhani rak. Očekivao sam da će ujna ustati od stola i izmlatiti Rina zato što me tako prevario, no umjesto toga moja je priča kod njih izazvala smijeh. Majka je u jednom trenutku izvukla iz svoje torbe fotoaparat i prislonila ga na oči.
„Ptičica“, reče pošto me je uslikala.
„Kako mi se možeš samo rugati?“, upitao sam te briznuo u još jači plač. Razumljivo, bio sam bijesan na Rina. Zarekao sam se kako više nikad neću s njim progovoriti ni riječi, ali nakon nekoliko dana ljutnja me je ipak prošla.



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *