Stanislava Nikolić Aras: GIGO IZ ŠUPE

„Imam pospremljene te slike u kući, sve sam ih posložila“ – rekla mi je Mira gledajući onim prodornim svjetloplavim očima oko kojih su se sada zaokružile borice poput zavijutaka na violinskom ključu, „trudim se da ih sačuvam od potpunog zaborava“. Polako je otišla cijela porodica, sve jedna tetka za drugom kao u šetnji poljem prema šumi iz koje se ne izlazi.
Mira je pričala o obiteljskim fotografijma s prizvukom gorčine u glasu kao da nam je svima zajedno neko kriv, neka magnetska teška sila koja se između nas izlila kao tijesto u modlu za kuglof.
„Nije krivo vrijeme ni slučaj, uvijek je tako bilo i tako je sa svima“, kažem joj i osmjehnem se i znam da bih mogla samo zbog nje plakati iako me samu ne dodiruju obale koju su napustili moji preci. Svejedno tražim od nje da otvaramo ladice i da vadi iz kutija dokumente i fotografije pa mi priča o tetkama i babama nježnim dubokim glasom s onim zaobljenim svojim vokalima kakvi se oblikuju u onih ljudi što žive preko velikih rijeka što se dodiruju na ušću. Mislim da se u tu priču umiješalo i malo boje iz palete pročitane književnosti, i melosa s prijelaza stoljeća i seoba koje ni nas nisu zaobišle, a to što slike blijede nije ništa novo. Slikama je u prirodi da blijede, zadržati ih u sjećanju nije lako ako ih ne raskvasimo suzama. Vrijeme stalno prolazi kao i rijeke što teku, al proći ne može kao što ni rijeke ne mogu da prestanu teći i tu jednostavno nema kraja, a mi, mi smo poput golog granja što se umače u vodu i mislimo da za tu rijeku činimo puno golicajući je po njenim udovima, a ona – ah mislim da nas ona ni ne primjećuje.
U dnevnu je sobu kroz prozor umililo popodnevno svjetlo iskosa, na stolu stoljnjak, ostaci mrvica na njemu, bijeli stolnjak na njemu tanjur s plavom bordurom i kolačima , male kiflice i ružice i pužići s orasima posuti štaub šećerom već vlažni i meki. Kavu pijemo ali ne pušimo, tetak leži na kauču i gleda u televiziju na kojoj nema tona. Na kraju te večeri umrijet će mu jedina sestra. I ona kao još jedna svijeća upalit će se na kraju naše povorke spomenutih imena umrlih toga dana.
Počelo je s mojim ocem, koji je načeo paradu smrti i vrlo dobro izveo posao svog umiranja ostavivši nas sve skupa bez daha i bez glasa i činilo se da ćemo s njime tog babljeg ljeta umrijeti svi. Sa sobom je odneo dobar deo nas živih, svojom je smrću zadnjim dahom iščupao od svakoga od nas žešći komad mesa i srca i pustio nam krv u grču, a onda otišao da bi se poslije stalno vraćao. Mene je iskasapio najviše, ja sam se razapela za njega poput krivnje . Krivnja na kukama u izlogu mesnice u glavnoj ulici.
Taj se s nikim nije pozdravio, nije ni novine bio izvadio iz đepa, ostala mu u jakni Politika od 31. avgusta 1992. nije ništa ni osjetio samo mu je zadnji udah zraka stegao grlo i više se nije dalo od njega. Bio je sam sa svojom smrti i borio se modar i bez zraka.
Ta nam prva smrt nije trebala jer nije bila ni po redu niti je bilo vreme za nju. Njome se sa kaljuže razmaknula zelena, glibava dekica i iznutra su počele isparavati smrti jedna za drugom. Njega je odnio rat, zajedno sa svim onim dušama koje vagonima prelaze na drugi svijet bez da ih je itko išta pitao. Smrt je u ratu nasilna i zla, ne pravi razliku, maše šakom i kapom i lopatom udara redom po potiljku nesvjesna bića. Oni padaju ko muve pošpricane pipsom u zatvorenoj ljetnoj kuhinji nakon ručka. Kada poslije uđeš treba još samo da ih pometeš. E to, to radi rat. Za njega smo mi muve. One koje izlete prije zatvaranja prozora – Široko im polje, one koje ostanu, -Zna se.
Mira se trudi da naš susret nakon toliko godina ne bude žaljenje i plakanje pa bira one slike na kojima smo bili djeca i sjedili u dvorištu ispred kuće u Vuka Karadžića 15, igrali Čovječe ne ljuti se dok baka ne pozove na ručak kroz prozor ili pokazuje sliku na kojoj vidim sebe kako kroz drvenu ogradu škiljim u šupu tražeći pogledom Gigu iz šupe kojega bi deda uvek zazivao kad je trebalo djeci da se odgovori na bezbroj pitanja. Na svaki Zašto? znao je odgovoriti Gigo iz šupe. U mojim je mislima mijenjao lica i obličja već prema situacijama i godišnjim dobima. Zimi sam ga vidjela kako sjedi na saonicama iskovanim od željeza u kožuhu s krznom iznutra, u gumenim čizmama, raširenih nogu, s čačkalicom u ustima i ovećim stomakom kako čeka da mi odgovori na svako moje pitanje. Moja je naivnost u ranim danima bila poslovična. Još se uvijek prepričavaju anegdote o mojoj lakovjernosti i o tome kako me svatko lako mogao preveslati izmišljenom pričom . Ja sam naprosto vjerovala u sve, a najviše sam vjerovala u ono što nikako nije bilo vjerojatno. Vjerovala sam da ljudi ujutro čim svane čekaju autobus cupkajući na snijegu s podignutim ovratnicima kaputa pod tužnom vrbom da bi išli da se igraju na snijegu, da ih poslije taj autobus što škripi kroz noć i sumrak praveći po bijeloj cesti na neugaženom snijegu prve tragove sve zajedno vozi na sanjkalište. Onda sam ustajala i ja i gledala ih kroz prozor smrzavajući se na golom parketu bosa. Baka je ustajala da zamijesi tijesto i upali vatru da sa konopca skupi sleđene gaće i poslaže ih na pećicu a ja da ih lomim kao neko suho tijesto kao sleđeno meso kao nešto hladno i mirisno sto mi je prijalo dodiru. Moja su sjećanja iz te kuće jaka , kao razliveni pečati utisnuti u utrobu, kao meso žigosano od sanitarne inspekcije, pa se kuham u juhi puštajući ljubičasti sok od ispečatiranih sjećanja.
Šta mogu? Htjela ja ili ne neke slike se ispriječe kao okviri svih budućih događaja. Htjela sam ispričati samo jednu priču u kojoj se kriju sve one male krijesnice što osvijetljavaju put života ali nije se nijedna izdvojila. Sve mi slike lelujaju na obalama rijeka i na njivama preoranim teškim plugom, kao putnici s koferima koji putuju pješice sa Solunskog fronta. Tako je apsurdno u meni izmiješan vlastiti stvarni život, priče, sjećanja, preuzete slike, filmovi. Sve je zajedno postalo moja imovina. Sve u tom koferu što ga nosi jedna moja pokojna tetka dok bježi s ljubavnikom u Istambul iz Osijeka prije drugog svjetskog rata. Da bi se poslije vratila sama. Pojedinosti ne znam , znam samo čuperke priča i o njima izmišljam više nego što znam. One su žive izmišljene slike. Pero na šeširu, bijela čipkana kragna, blatom umrljane polučizmice. Austrougarski kolodvori – debeli kontinent – jesen zima četrdesetprve.
Moja baka i deda mladi u Beogradu spremni da se rodi moj otac, njihov prvorođeni da mu daju ime Stevan, po njegovom dedi pa da loza Nikolića jednakom duljinom izbije u vis. Rođen je 11. rujna u Kosovskoj ulici iza Narodne skupštine. Leto se ljuštilo sa visokih stropova iznajmljena stana , Nemci su patrolirali gradom i sve je zajedno izgledalo kao da će od trenja prsnuti. Taj mali crvenokosi Stevica nije bio težak teret i njegovi su ga roditelji poveli iz glavnog grada, kao što su i mnogi lunjali kao muve bez glave, moj deda, sin Volksdeutcherice Karoline Koch i moja baka Zora Marčetić rođena na Vrelu Zrmanje u najpustijem dijelu Like. Zemlja pod njima tvrda da bude oslonac stopalima i da se put pod njima razastre, da se otvore fijoke i ormari gdje će ona slagati svoju rubeninu, a on da sjedi i malim nožićem (čakijicom) reže unucima slalninicu za večeru. „Bujrum“ govorio je iako nije bio Musliman nego Srbin al uostalom meni je to bilo svejedno i sve su mi riječi koje sam u životu od njih čula postale moje da se njima koristim po vlastitoj volji bez reda i zakona jer one su neozakonjeno svačije vlasništvo i moja i svačija sloboda. Riječi nisu vlasništvo, zato, molim, neću da ih usustavim sintaksom ni standardom neka lete kako hoće i jedino što mogu da učinim je da ih pustim sve iz krletke nek pjevaju kako hoće, a ako ne mogu da žive i hoće da umru onda nek slobodnu umru. Ne marim.
Iz Beograda su se njih dvoje selili redom po Slavoniji i Vojvodini uz Dunav, boraveći u Osijeku, Dalju i Apatinu da bi najposle došli u Prijedor gdje će ostati do svoje smrti i gdje će biti pokopani na pravoslavnom groblju.
Moja tetka, njihova srednja kćerka Mira i ja sjedimo sad 15 godina nakon Stevicine smrti i okrećemo u rukama dokumente, rodne listove i požutjele fotografije i smijemo se malo iz nemoći malo iz ganuća. U Prijedoru je ta obitelj dobila krošnju, živjela gradskim životom, djeca su išla u gimnaziju, pjevala u zboru, glumila u kazališnim grupama, odlazila na radne akcije i do krvi se vezali u neraskidiva prijateljstva. Ljeti se hladili u Sani režući lubenice i paprike, zimi se grijali uz vatru mažući kajmak po vrućim lepiniicama. Stol i hrana su najtočnije postaje sjećanja. U okusu se sabio smisao vremena i nepogrešivo u mirisu zadržao istinitost doživljaja. Onako kako danas miriše čevabdžinica na uglu u studenoj večeri dok škripi snijeg pod potplatima čizama tako je bilo i nekad i biti će za vjeke vjekova amen. Čevap je čevap, a dim iz kestenjare je dim iz kestenjare, a pokošeni travnjak je ljeto i vrba koja maše kosom je čežnja i tu nema šta da se doda više. Cijeli se taj paket može od početka do kraja uviti zlatnom maštom i staviti na ormar u sobi da tamo bude kao skriveni, zakonom zaštićeni svjedok koji svjedoči ne znam kome, koju važnu istinu.
Neki su izdanci otišli u svoje visine kao vodopije ne dajući ploda, a neki su nastavili da rastu granajući se i dalje.
Tako čekam da se dogode još neke važne stvari, da mi ispričaš detalje priča i u meni se skupljaju pa hlape pitanja i osmjesi.
Gige iz šupe i tako nema, rijeka je drugačija, u ulici Vuka Karadžića žive neki drugi ljudi, slastičarnica se pretvorila u Pub i, ruku na srce, to i nije toliko loše, promijenila se i povijest i ne slažem se ni sa čim što nije urezano u mene, naprosto ne mogu da poverujem da sve baš nije tako bilo kako sam ja doživjela.
Kad razmišljam o tome što bih htjela maštam da pišem na tvom jeziku, a ne na svom, misleći tako bih te se možda uspjela riješiti i uspomene na tebe koja se previše preljeva preko svojih rubova i kaplje u svakodnevnicu pa ostavlja fleke na mojim novim danima kao što si i ti uvijek ostavljao flekice na košuljama, što je ljutilo mamu, ali ti tu nisi mogao ništa. Flekice su imale svoj sopstveni život, a kad sam nedavno videla flekicu na jednoj tuđoj bijeloj majici i njegov pogled pun isprike i osmješka što mi kaže
-Izvini što imam flekicu na stomaku al ja se uvijek uflekam
ja sam ga razumjela i zavoljela više od svih u tom trenutku jer mi je postao blizak najbliži.
Čudan je život u svojim beznačajnostima koje se uporno trude da postanu značajne unatoč svemu.

One Response to Stanislava Nikolić Aras: GIGO IZ ŠUPE

  1. Rajko Glibo каже:

    Zakazala je kongruencija u dijelu rečenice:“iako me samu ne dodiruju obale koju su napustili moji preci“. Dojmljiva lirizirana priča, ali ne i umjetni zubi sa slike.Nesuvisla sintagma „parada smrti“. Efektna i dobro pogođena završna rečenica.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *