Cinizam više nije u modi.
Pa čime da se branim od ove gadljivo pitoreskne idile bez tebe?
Tamo gore nebo je plavo, oblaci se cere i plaze mi jezik , boli ih para za moju samost. Oni su oblaci jebote, uvijek se drže skupa, zbijaju redove u guste bijelo-sive krpice, kad se naljute izbljuju se kišom, izvuku iz futrole munju i sijevnu svima u inat.
A i sunce se zajebava sa mnom, lako tako sjati od zore do sumraka dok te svi umilno gledaju i stalno raspravljaju o tebi, strepe, raduju se, skrivaju, izlažu. Šefovska sunčana kob je nepoderiva, sve se vrti oko tog gospara, do kad ćemo tako – sunce mu poljubim?!
Da bi ovaj threesome of nature bio žešći tu je i more. Plava, zelena, slana voda uvijek dobije svoje valove nazad u naručje, zapjeni se na rubovima i svako tol’ko naivno zaleti u stijenje, pa jovo nanovo. Za sobom ostavlja samo osušene kristaliće soli, frajer iz prethodnog paragrafa tu se potrudi da ovaj proces završi svima u korist. Moru se također savršeno jebe za moju žalosnu kob, stara se ono samo za svoju plimu i oseku. Dosada, živa dosada je to more bešćutno koje su pjesnici unatrag nekoliko stoljeća mistificirali do moreskvrnuća..
Da, cinizam više nije u modi.
Štoviše, totalno je aut, samo zadnji očajnici i invalidi duševni ga se još hvataju. Oni kojima nebo, sunce i more nisu dovoljni, koji bi uvijek nešto više još, neki mali mig te famozne prirode, riječ utjehe ili barem bocu s pismom po starinski ubačenom među stijenke staklene..
Zato sad stojim izvaljena na žalu i bacam oblutke pred sebe u plavetnilo, u Big fuckin’ Blue koji će me do sumraka smuljat, zavrtit mi dušom i još jednom mi podvalit nekog asa u špilu.
Pravit ću se da ne znam ništa, odigrat kako se od mene očekuje. Kad me smoči val tjeran od pramca neke velike jahte. Furat ću se da sam nimfa neka, Nereida hajde de. Jedna od njih.
Možda me tada ozbiljno shvate.

Nora Verde

Pseudonim je autorice prozne knjige „Posudi mi smajl“ objavljene protekle godine u izdanju nakladničke kuće Meandar.
„Posudi mi smajl“ je ispovijest neprilagođene 30-godišnje zagrebačke lezbijke koja stvarnost promatra kroz zatamnjene naočale. Pod svojim građanskim imenom zaposlena je u jednoj hrvatskoj novinskoj korporaciji, dok pod pseudonimom Nora Verde surađuje i za portal Vox Feminae (www.voxfeminae.net)
Opsjednuta je Generacijom X, eskapizmom, pop i rock herojima i heroinama. Nagluha je, a plaćena da čuje.
Zaboravlja imena, pamti stanja.
Do sada nije objavljivala na „Prozaonline“.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *