Nadan Filipović: Poznanstvo

Husein Kapić, bivši prosječni učenik i maturant Prve gimnazije, od 1922. godine je radio kao viši računovodstveni službenik šeste klase u Hipotekarnoj banci. Stanovao je u malom iznajmljenom stanu u Ciganluku, dvorištu koje se nalazilo iza stare kuće na Appelovoj obali. Bio je stari momak. Hranio se kao abonent u kafani „Pošta“, gdje je bio pretplaćen na svakodnevni ručak. Nedjeljom je, radi promjene, ručavao u nekoj od brojnih aščinica na Baščaršiji, ali najčešće kod Hadžibajrića.
Jednom je tako Husein sjedio u kafani „Pošta“ i čekao konobara. Bila je neuobičajena gužva jer se u restoranu zadesila veća grupa oficira i podoficira koji su bili ne nekim manevrima oko Sarajeva. Husein je nervozno pogledavao po sali. Imao je jedan sat pauze za ručak. Evo već prođe oko pola pauze, a čak se ni uvijek monotona goveđa supa ne pojavi. Dok je već pomalo gubio nadu da će danas uopšte ručati, njegovom stolu priđe čovjek srednjih godina, sa šeširom u ruci. Najpristojnije pozdravi i upita smije li sjesti za njegov stol. Normalno, Husein odmah pokaza rukom na cijeli stol.

– Hart
– Kapić

Uto konobar Smajo donese goveđu supu i servira je, izvinjavajući se zbog čekanja. Za baksuzluk, supa je bila prevruća. Morao je puhati u svaku kašiku, jedući pri tom po malo kruha. Nervozno je pogledao na sat. Očigledno je bilo da pridošlica nije imao problema sa žurbom. Mirno je čitao „Jutarnji list“ i čekao svoj ručak.

Kad je Husein ustao, ostavivši pola tanjura nepokusane supe, pridošlica ga ovlaš priupita:

– Žurite?
– Da. Zaista ne smijem zakasniti.
– A gdje radite, ako smijem pitati?
– Hipotekarna.
– Službenik?
– Da. Službenik. Računovodstvo. A vi?
– Privatnik. Mesar.Povremeno radim i neke poslove za državu.
– Liferujete?
– Ha,ha, ha! Da, da! Liferujem gospon Kapić. Liferujem.
– Doviđenja. Zaista žurim. Oprostite.
– Doviđenja. Razumijem, razumijem.

Husen je požurio i stigao u banku tačno jednu minutu prije kraja pauze za ručak. Svi ostali službenici u kancelariji su opet mahinalno izvadili džepne satove. Husein se nadmoćno osmjehnuo jer nije zakasnio.

Dani su prolazili, svi jednaki jedan drugom. Radio je i subotom. Uvijek je bilo nekog posla. Radio je za trojicu. Čekao je jesen i pisanu preporuku šefa odjela Radulovića za prelazak u viši platni razred.

Svaki dan je ručao u restauraciji „Pošta“, gdje je jelovnik znao napamet. Nedeljom bi jeo u Hadžibajrića, a nakon toga bi znao sjesti u neku od kafanica pored Miljacke i popiti jednu, a ponekad i dvije tamne pive. Samo subotom i nedeljom, ali nikad radnim danom.

Opet se jednog petka zadesi gužva za ručak. Šarao je pogledom po restoranu vrebajući prazan stol. Ništa. Sve je zauzeto. Odjednom vidje nekog čovjeka kako maše iz udaljenog ugla na kraju restorana. Husein pomisli da taj maše nekom drugom što je stajao iza njega. Okrene se i pogleda. Svi su sjedili. Ponovo se okrene i shvati da taj čovjek maše upravo njemu. Pođe bliže i prepozna onog istog gospodina koji je prije nekoliko nedjelja sjeo za njegov stol. Zaboravio mu je prezime, pa se nađe u neugodnoj situaciji.

– Kako ste gospodine Kapiću? Žurite li i danas?
– Oprostite. Molim vas oprostite, ali ja sam….ja sam…
– Hart. Dragutin Hart.
– Da, da. Izvinite. Danas takođe žurim.
– Ne sekirajte se. Ja sam naručio goveđu juhu, punjene paprike sa pireom, te miješanu salatu. Ako vam taj menu odgovara, vi prvi ručajte, a ja ću naručiti isto, pa ću pričekati.
– Vi radite u kao mesar, a nikad ne žurite s ručkom. Interesantno. Zaista interesantno.
– Ja nikad ne žurim, gospodine Kapiću. Moj posao je takav da ja nikad ne moram žuriti. Sve je organizirano kako treba. Tako je to kod nas privatnika.
– A povremeni državni posao? Ni tu ne žurite?
– Nikad, gospon Kapić. Nikad. I na tom honorarnom poslu, koji povremeno radim, takođe je sve naštimano kao ura.

Taj dan Husein je ručao kao čovjek, bez ikakve žurbe. Gospodin Hart dobi svoju goveđu juhu kad se on već spremao vratiti na svoj posao u banku. Pozdraviše se. Tako poče njihovo kafansko poznanstvo. Doduše, to je poznanstvo bilo svedeno na svakodnevne susrete za ručkom u restauraciji „Pošta“. No, nakon nekoliko mjeseci dogovoriše se da jedne nedjelje odu na pivo i da odigraju koju partiju bilijara.

Vremenom su prešli i na “ti“. Nedjelja je bila dan njihova druženja. Jednom su otišli i na Trebević, doduše, samo do „Prvog šumara“.

Husein nije nikad postavljao gospodinu Hartu ništa više od onih najuobičajenijih kurtoaznih pitanja, a la „Kako ste? Je li sve u redu? Šta ćemo danas za ručak“? Ni gospodin Hart nije bio radoznao, a pitanja su mu bila sasvim obična i zaista vrlo rijetka. Prolazili su dani.

Negdje, sredinom februara 1925. godine Hart kao usput saopšti Huseinu da će morati na jedan kraći put. Kazao je da mu je bolesna neka rodica u Slavoniji. Neće ostati duže od nekoliko dana. Husein je već bio navikao na povremena kratkotrajna odsustva svoga poznanika, koji o njima ništa nije pričao. I zašto bi? Ta oni su samo obični poznanici. Ali ipak u jednom se trenutku pojavi crv radoznalosti, koji brzo nestade.

Nakon nekoliko dana, tačnije prvog marta 1925 godine Hart se ponovo pojavio na ručku u restauraciji „Pošta“. Pozdravio se s Huseinom, te sjeo i otvorio „Jutarnji list“. Izmijenili su nekoliko kurtoaznih fraza, a na Huseinovo pitanje kako je bolesna rodica, Hart je odgovorio da je ona prije dva dana umrla, te da se zbog toga zadržao duže nego što je predviđao.

– Primite moju sućut.
– Hvala vam, gospon Kapić. Hvala vam. Zaista ste uviđavni.

Kako je Hart listao „Jutarnji list“, Husein koji se dosađivao čekajući naručeni ručak, ovlaš pogledom preleti preko naslova štampanog krupnim crnim slovima. Pročita “Obješen Jovo Stojisavljević Čaruga”. U to konobar donese juhe. Dok su puhali svaki u svoju vrelu juhu, Husein upita Harta u kojem je mjestu živjela njegova pokojna rodica. Između dvije kašike juhe ovaj promrmlja:

-U Osijeku.
Husein ne izdrža:
– Pa znate li da je upravo kad ste bili u Osijeku tamo obješen onaj razbojnik Čaruga, kojeg je policija godinama bezuspješno progonila?

Hart se prvo malo zakašlja, kao da se zagrcnuo, pa preko vrele juhe najnemarnije odvrati:

-Stvarno pojma nemam. Takve stvari me ne zanimaju. No, kada ćemo nas dvojica u Faletiće ili na Trebević? Baš me je smrt ove moje drage rodice potresla. Duže šetnje bi mi zaista koristile. Šta velite o slijedećoj nedjelji?

Husein nije imao ništa protiv. Prvi završi ručak pa krene natrag u banku. Do tamo mu je trebalo samo dvije do tri minuta brzog hoda.

No, kao da se u njega ponovo uvukao onaj crv. Nije znao šta mu je. Nije mogao sebi objasniti o čemu se radi. Zbunila ga je čudna ravnodušnost gospodina Harta na pomen vješanja jednog razbojnika čije je ime bilo poznato cijeloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, i sudbina kojeg je tih dana bila glavna tema. Svi su o tom Čarugi pričali, neki čak i s divljenjem i razumijevanjem. Čudna je koincidencija da se gospodin Hart nalazio u Osijeku baš u vrijeme izvršenja smrtne kazne nad Jovom Čarugom, a da o tome ništa ne zna, ili ne želi pokazati da zna?

U usputnoj trafici kupi „Jutarnji list“. Nije imao vremena prelistati ga. Morao je na vrijeme biti na radnom mjestu. I, opet je stigao knap, ali na vrijeme. Kad je otvorio vrata kancelarije njegove kolege su ponovo, lica punih neskrivenog razočarenja, zaklopili poklopce svojih džepnih satova.

Predveče je stigao kući. Pojeo je dvije kriške namazane bestiljem, te popio šolju vrelog mlijeka. Ugasio je svjetlo i skoro je već bio utonuo u san kad se sjeti onog „Jutarnjeg lista“ u svojoj torbi. Ponovo upali svjetlo, izvadi novine iz tašne i počne ih listati. Otvori onu stranicu sa viješću o vješanju Jove Stojisavljevića Čaruge. Žarulja je imala samo desetak svijeća. Slabo je vidio sitna slova. Gdje li je ostavio naočale? Pogledao je u ladicu od noćnog ormarića. Nije ih bilo tamo. Ustao je i otvorio obje ladice na vitrini. Opet ništa. Mogao je taj članak pročitati i ujutro, na dnevnom svjetlu, ionako rano ustaje, ali, vrag mu nije dao mira. Ponovo ustane i pronađe naočale. Bile su u unutrašnjem džepu mantila. Metne ih na nos i poče čitati.

“Na današnji je dan, 27.veljače, 1925. godine, u dvorištu Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku obješen Jovo Stojisavljević Čaruga. Egzekuciju je promatralo preko tri tisuće radoznalih građana. Posljednja osoba kojoj se obratio bio je krvnik Dragutin Hart iz Sarajeva. Rekao je:

– Moj naklon, gospodine krvniče. Zbogom narode. Čaruga putuje.

Krvnik mu je stavio crnu kapuljaču na glavu, stegao omču oko vrata i jednim udarcem noge izbio stolicu na kojoj je stajao. Nakon toga je krvnik Hart skinuo bijele rukavice u kojima je radio svoj posao i bacio ih pod noge još zaljuljanog tijela koje se grčevito izvijalo. Pritom je izgovorio svoju čuvenu rečenicu

-Ja nisam kriv za tvoju smrt.

Njegov pomoćnik Mauzner, takođe iz Sarajeva, uhvatio je tijelo Jove Čaruge za noge i držao ga nekoliko sekundi. Tijelo se je smirilo i ostalo visiti. Publika se šutke počela razilaziti.”

U tom momentu Husein osjeti neki drhtavicu koja krenu od tabana preko stomako, prema srcu i grkljanu. Nešto ga poče gušiti. Da li je to zaista moguće? Pa ja sam s tim krvolokom proveo preko godine i po dana. Koliko smo piva skupa popili i koliko partija bilijara odigrali. Kako da mi ne reče da je krvnik? Zašto je to krio? Zašto?

Husein sutradan ne ode na ručak u Poštu. Ni preksutra. Ni zakosutra. Nikad više, odlučio je Husein. Ručavao je kod Hadžibajrića ili u pajzlu zvanom „Gurman“, a koji mu je bio tkođe blizu banke.

No, jednog dana kad je izašao iz Hadžibajrićeve aščinice, skoro se sudari sa Hartom koji je prolazio tom stranom ulice. Zaista neugodan susret. Kud’ će, šta će, Husein pozdravi osjećajući da se sav zajapurio i oznojio od nelagode. Hart se pravio kao da su se jučer vidjeli. Zametnuo je razgovor o poslu u banci. Pitao kako je na radnom mjestu i kako je inače.

Husein ne izdrža:

-Gospodine Hart, stvarno me je razočaralo to što ste mi rekli da ste mesar, a niste mi ništa kazali o vašoj glavnoj profesiji koju, kako kažete, povremeno obavljate za državu. Mislim da to od vas nije bilo pošteno.

Hart mu se zagleda u oči, pa reče:

-Gospon Kapić, dobro se sjećam da ste me pitali šta ja radim. Tačno je da sam rekao da sam mesar. Nisam vam ništa slagao. No, ja dobro znam da sam vam tom prigodom kazao da povremeno radim neke poslove i za državu. O tom poslu vi niste dalje ništa pitali. Smatrao sam da nije potrebno ulaziti u sve detalje. Moj dragi gospon Kapić, mislim da uveliko griješite ako čovjeka cijenite samo prema njegovoj profesiji. Pa zaboga, ja sam majstor i u mesarstvu, a velemajstor u ovom drugom, takozvanom državnom poslu. Bar tako kažu ljudi koji se razmiju. Ni jedan od mojih brojnih „pacijanata“ nije se mučio više od nekoliko desetina sekundi. Zaboga, gospon Kapić, pa i taj posao neko mora raditi. Mislite da je meni taj posao drag. Nije baš jednostavno objesiti psa, a kamoli čovjeka, ma koliko da je kriv. Ja, međutim, taj posao odradim, i tu noć zaista mirno spavam. Moja savjest je potpuno mirna. Ja sam samo tehnički izršitelj smrtne kazne u prisustvu države i po odluci iste države koja je tu kaznu propisala, donijela i potpisala. Ja sam znači samo izvršni organ države. Poluga jednog mehanizma. Sve je jasno i potpuno legalno. Čisto tehnička stvar, zar ne, gospon Kapić?

Husein je netrepćući zurio u ovo dobroćudno lice. Izusti pristojno “zbogom” i krene natrag na posao. Na nekoliko sekundi ga zaustaviše riječi gospodina Harta:

-Gospon Kapić, kada ćemo nas dvojica u Faletiće ili na Trebević? Meni su potrebne duge šetnje, a s vama su mi te šetnje zaista prijatne. Nedostaje mi druženje s vama. Kad god se predomislite, dođite u restauraciju “Pošta”. Tamo sam.

Tu je noć Husein sanjao da u nekoj polumračnoj prostoriji stoji ispod omče. Ruke su mu vezane na leđima, a noge čvrsto vezane jedna uz drugu. Samo je jedna žmirkava žarulja bacala malo žute svjetlosti. Sat je muklo kucao. On nije vidio taj sat. Odjednom iz polutame izroni lice gospodina Harta. Navlačio je bijele rukavice. Primače mu se. Osjeti zadah konjaka. Unese mu se u lice i tiho reče:

-Dobro jutro gospon Kapić. Uranili, zoru prevarili. Kako ste? Ne bojte se ništa. Neće dugo trajati. Samo da vam namjestim ovu lijepi okovratnik. Jako mi je žao što nismo još koji put otišli u Faletiće ili na Trebević. Nažalost, to je bila vaša odluka. Samo vaša. Molim da mi ništa ne zamjerite. Ja sam samo tehnički izvršitelj. Dio mehanizma. Nisam ja kriv što ste pokrali tolike milione iz banke. Za milione i nekako, ali zaklati svog nadređenog gospodina Raduloviću i odnijeti njegovu glavu u cekeru…ma zaboga gospon Kapić, to je nedopustivo. Niste to trebali učiniti. Niste. Dozvolite, molim lijepo…

Brzo mu navuče crnu kapuljaču na glavu i nabaci omču oko vrata. Hart mu je još podrignuo na uho. Husein više nije mogao da diše. Gušio se sav u ledenom znoju. Htio je nešto zaustiti, ali se osušena riječ zaustavila u dubini grla. Samo je ubrzano disao. Čekao je. Znači, to je kraj.

Hart je omču stezao i okretao oko vrata, da je što bolje namjesti. Čvor treba da dođe iznad lijevog uha. Mrak, mrak. Ledeni znoj i još dublji mrak. Prije nego što se uže konačno zategnu, Husein vrisne i skoči iz kreveta, pa navrat nanos uteče iz tog groznog sna. Istrča napolje u mrak i kišu. Vrati se u hodnik. Sav je tekuća voda. Iz pidžame se može cijediti ledeni znoja. Slijepila se uz prsa, leđa i noge. Drhtavom rukom otvori pretinac na komodi. Izvadi nenačetu bocu rakije, na koju je bio potpuno zaboravio. Nekako uspije drhtavim rukama nasuti punu čašu. Strusi je u grlo. Zubi su nekontrolisano cvokotali. Presvukao se.

Kroz prozor se tiho šuljalo svitanje. Kiša je bubnjala po simsu.

Biografija

Nadan Filipović je rođen 1947 godine u Sarajevu, gdje je završio osnovno i gimnazijsko školovanje, a nakon toga Prirodno-matematski fakultet – smjer hemija. Doktor je nauka iz područja hemije. Radio je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, a od 1981 do 1992 godine na Medicinskom fakultetu u Banja Luci. U Hrvatskoj je kao izbjeglica proveo osam godina, a 2000 – te godine je emigrirao u Australiju, gdje se bavi privatnim biznisom. Sprema se za penziju. U Australiji mu je objavljen roman „Daidža”. Pisao je za sarajevsko „Oslobođenje“, američku „Petu stranu svijeta“, australijsko-bosanski „Magazin Bosna“, hercegovački portal „Poskok – online“, bošnjački portal „Bošnjaci.net“, hrvatski časopis „Motrišta“, a nedavno mu je u beogradskim „Malim novinama“ izašla priča „Muradif“. Nema ni pasoša, ni putovnice, jer više nikad ne namjerava bilo gdje putovati, a posebno ne na područje bivše Jugoslavije.

2 Responses to Nadan Filipović: Poznanstvo

  1. Goran Veselinović каже:

    zanimljiva priča… još uvijek nisam sjedio s nekim na kafi a da sam se toliko prevario u tome ko je i šta je, tačnije, da nisam znao o kakvoj individui je riječ 🙂

    Pozdrav

  2. Esad J.B. каже:

    Odlična priča! Dobro vođena, fino privedena kraju, sasvim solidno i životna i „duboka“, a najviše me se dojmila dvojnost pa i trojnost: java-san i – moglo je biti, ili jeste bilo ili, pak, moglo bi biti.
    Pozdrav, sretno!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *