Krunoslav Šetka: Sarajevski nokturno

Treća nagrada za najbolju kratku priču na natječaju“Mate Raos“, Matica hrvatska Vrgorac, 2011.

Vjetar je puhao snažno i krivio kišobran, od pet maraka, Lovri u rukama. Prvo ga je isukao u oblik vinske čaše, a kad je malo zatim tu čašu razbio i vratio se opet pod gljivu ludaru, slomio je dvije tanke aluminijske ručice kišobrana s desne strane iz pravca kojeg je puhao, pa je sad taj sivi kišobran izgledao nagnječeno poput gljive na čiju jednu stranu nehotice stane neki prolaznik. Objema rukama je pokušavao upravljati pobješnjelim kišobranom kao da upravlja avionom u olujnom nevremenu i pod jakim turbulencijama. Kad je shvatio da je sve to uzaludno, samo je ispustio upravljač aviona i nastavio lagano šetati gradom, puštajući vjetru da ga zapljuskuje oštrom i hladnom zimskom kišom i pravi od njega hodajući vodopad. Za čas su, njegova glava, kaput, hlače i cipele bili potpuno mokri. Kiša mu se cijedila niz cijelo tijelo dok je on bezbrižno prelazio preko pješačkog prijelaza, ne dopuštajući nevremenu da mu ubrza korak ni za malo. Smatrao je boljim ovo vrijeme od onoga kad grad, u jednom zalogaju, proguta bijela rupa u svemiru, sačinjena od smoga i magle, i kad nitko više ništa i nikoga ne vidi; samo još, tu i tamo, kroz zrak, dopre odnekud, masni miris prženih ćevapa.
Dosta mu je stresa u životu, ne želi još prirodi dopustiti da mu stvara stres kad ga je već društvo konstantno stresalo. Na ulicama od Marijinog dvora do Gorice počele su se stvarati ulične rijeke zbog velike količine kiše i začepljenih šahtova. Na ulicama nije bilo nikoga, osim Lovre Medića, otpuštenog državnog službenika u četrdesetim godinama, koji je išao k svome stanu na Gorici i koji je izgledao kao posljednji preživjeli član nesretne posade nakon velikog brodoloma.
Lovro ima kožu lica mjesečeve površine promatrane od strane satelita, s brojnim porama i mikro-vulkanskim kraterima po njoj. Ima oči preplašenog psa i hoda uvijek povijenog repa. Ima dugačke ruke i mlati nezgrapno s njima kao jeti kad, bježeći od ljudi, zalazi u svoju šumu, stalno se osvrćući prati li ga tko. No Lovro je znatno mršaviji od jetija iako je dosta visok. Skoro dva metra. I ima Lovro dugačke korake, pa one stube, uza stranu, od Kranjčevićeve prema Gorici, prijeđe za tili čas.
Vjetar je trgao smeće iz prepunih gradskih kontejnera i nosio ga sa sobom kao i sve lagane stvari što su mu se našle na putu, poput najlon vrećica i papira. Prevrtao je kante za smeće i vaze s cvijećem po balkonima i ispred restorana. Kiša je pljuštala kao da se odjednom cjelokupna zaliha nebeske vode, iz nebeskog rezervoara, sručila na stanovnike Sarajeva, a možda je bila namijenjena Sahari, kao što je i ovoj državi možda nekad bila namijenjena neka bolja sudbina od vječitog brodoloma.
Zaglušujuće je to bilo nevrijeme koje je i sarajevske taksiste usporilo i tjeralo da voze u drugoj brzini (dok su brisači na šoferšajbama radili u najvećoj brzini) i da, širom otvorenih očiju, istražuju najprohodnije putove do odredišta. A sarajevske taksiste ništa nikad nije uspijevalo usporiti, pa čak ni rat, dapače, tad su vozili najbrže što su mogli kako bi granatama umanjili vjerojatnost pogotka. Tad su brujale i granate i motori sarajevskih taksista, a sad se njihovi motori gotovo i nisu čuli, jer je olujna kiša vrištala gradom i tjerala Sarajlije do najbližeg skloništa. Samo sada to nisu ona ratna skloništa, nego osvijetljene kavane, prodavaonice ili topli domovi, a prirodnog nevremena se ljudi ne boje toliko kao društvenog nevremena.
Lovro to zna. Zna on i što je rat. Samo ne zna što je mir. Među deset posto otpuštenih radnika iz državne službe, radi štednje u proračunu, našao se i on: osjećajni, pošteni i karakterni čovjek, koji se, iako je bilo prilika i neprilika, nije nikad uspio oženiti, i dobro se sjeća kako su mu prijatelji na početku karijere govorili da nije to posao za njega jer služi politici-kurvi.
Nekim drugim kurvama bi on već nekako i služio, ali onim poštenijima, po principu „plati pa se klati“, no kurva-politika nema nikakvih valjanih principa, ni ljudskih ni moralnih, iako je i to, kao i ovo prvo, samo sredstvo za ostvarenje vlastitih interesa i ciljeva, s jednom jedinom razlikom što prave kurve jasno i glasno stoje iza svog posla, dok se kurvari političari kriju iza javnih poduzeća i državnih institucija kao iza javnih kuća.
Lovro je, smočen do gole kože, konačno stigao do svoga stana na Gorici i odmah na hodniku počeo skidati sa sebe tešku natopljenu odjeću koja je stvarala lokve po parketu stana. Svu ju je, za početak, odložio u kadu, skupa s donjim rubljem i čarapama. Gol je hodao stanom, trljajući ručnikom svoju rijetku i prosijedu kosu koja je postala raščupana i razbarušena, pa je podsjećala na onu poznatu hollywood-sku frizuru Woody Alen-a. Navlačio je Lovro suhu odjeću na sebe tako da je u jednom momentu izgledalo kao da neće nikada prestati. Bio je potpuno promrzao. Probao se uvući u što više komada odjeće odjednom, ne bi li se što prije utoplio. Naposljetku je, inače mršavi Lovro, izgledao kao stokilaš, znatno deblji i širi nego li je bio prije oblačenja, ali mu nije ni to bilo dovoljno, nego se zavukao u krevet i navukao jorgan od perja preko glave.
Lovro, dođi vamo, brzo, trk, zvala ga je ružna prošlost u obliku njegovog posljednjeg šefa, Marinka Drnčića, bolesno ambicioznog čovjeka, ministra za investicije i razvojne projekte, a imao je Lovro, u svojoj karijeri državnog službenika, šefova i šefova.
Lovro, uplašen, dolazi, gotovo posrćući, i klecavih koljena, ulazi u ministrov raskošni ured. Ministar mu, umišljajući da je božanstvo, uzvišenim glasom govori da vidi s njegovim savjetnikom, gospodinom Hadžićem što treba obaviti. Savjetnik Hadžić ga ne prima u ured jer ima stranku. Lovro se vraća u svoj skučeni ured kao u samicu. Zvoni telefon. Lovro opet odlazi u Hadžićev ured. Ovaj ga šalje kod vanjskog suradnika Redžića. Redžić kaže da ipak vidi sa savjetnikom Hadžićem. Zvoni Lovrin mobitel. Javlja se.
Halo? Da? Ministre, izvolite!
Ministar ga pita zašto nije izvršio njegovo naređenje. Lovro kaže da ga je ovaj slao tamo pa onaj ‘vamo i tako u krug (ne znajući da je to zapravo bila ministrova igra vrtnje djelatnika u krug: bilo je to loto izvlačenje namještenog kola Lovrinog otkaza).
S dvadeset dvije godine je diplomirao ekonomiju i bio jedan od rijetkih koji su u roku diplomirali. U ratu je ostao bez oca i majke i bio jedan od mnogih koji nisu imali nikoga u ovoj zemlji, osim u zemlji ispod, i bio je samo jedan od onih Hrvata koji su napuštali Sarajevo trbuhom za kruhom. Paradoks svega toga je da je njega drugi Hrvat ostavio bez posla, a ne neki allien , i natjerao u prognanstvo, valjda kako bi tome i njegovoj djeci ostalo više mjesta na rukovodećim pozicijama, koje po BH Ustavu, trebaju popuniti Hrvati. Uskoro će tako u BiH živjeti samo Hrvati na rukovodećim pozicijama, dok će obični hrvatski puk iščeznuti iz ove zemlje, pa će onda te rukovodeće Hrvate birati drugi narodi, ili će konačno BH Ustav biti pisan za društvo, umjesto za par pojedinaca.
Lovro je tako prodao stan u Sarajevu i kupio stan u Zadru, njegovom novom gradu, gdje će imati posao preko ljeta u hotelu, a poslije će se snalaziti. U ovom stanu sada, u kojem trenutno drhti ispod jorgana, stanovat će još samo dva mjeseca, do konca travnja, i onda u svibnju seli za Zadar. Raduje se Lovro toploj mediteranskoj klimi, raduje se svome hrvatskom narodu, raduje se zgodnim turistkinjama iz cijelog svijeta i većim mogućnostima za ženidbu i pronalazak posla, svemu se ovaj jadni čovjek sada u mašti raduje i nada, dok drhti od groznice pod jorganom, i nikog nema da mu skuha malo toplog čaja ili da ga barem utješi u boli.
Sjeća se tople majčine ruke na svome čelu, pa još toplijih majčinih usana koje na njegovom čelu provjeravaju temperaturu: Goriš sine, rekla bi mu majka blagim glasom, punim majčinske ljubavi, i još ga malo pomilovala po kosi, ili (kad ne bi bio bolestan): Nije ništa, zlato moje, nemaš temperaturu, rekla bi nakon sofisticiranog nepogrešivog mjerenja temperature majčinim usnama.
Nema Lovro sad ni paracetamola u stanu koji bi mu mogli sniziti temperaturu, niti ima snage otići do ljekarne ni do liječnika, jedino još može okrenuti broj hitne pomoći, koja ne želi doći jer smatraju da to nije hitni slučaj i da ima mnogo hitnijih slučajeva gdje ne mogu stići. Lovri se počinje mutiti uramljena slika majke i oca, s vjenčanja, na zidu preko puta njegovog kreveta. Otac kao da više nema brkove, a majka kao da više ne nosi pletenice, otac kao da više nema kose, a majka kao da nema očiju, oca više kao da nema ni majke kao da nema ni na slici ni u sjećanju, i cijeli se taj zid počinje nekako uvijati i pomjerati kao da je od gline, počinje se spiralno okretati u bojama i ode nekud, ide – bježi zid od njega, otvara se neki nepoznati prostor što se čas približi, čas udalji, pa proširi pa suzi, pa bojama neke čudne oblike tvori, i Lovro se u tome izgubi. Prije nego što je utonuo u nemiran, ali dubok san, glavom mu je prostrujalo da poduzeće Pokop ne bi morao zvati. Došli bi sami. Ravnatelj državnoga poduzeća Pokop je jedini Hrvat na ravnateljskoj poziciji u Sarajevu i osigurat će Lovri jedinu sigurnu poziciju u gradu na neodređeno vrijeme.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *