Rajko Glibo: NEMA SLASTI BEZ DONJE VASTI

Što je, zaboga, ovo? Sanjam li? Ako sanjam ja ne sanja pastirica. Ah, da! I tinejdžerke sanjaju. Možda budni sanjamo oboje? Što je ovo? Gdje smo? Ispred nas je ćuprija.. Ta dva hrastova nedebela
i poduža brvna zatesana samo sa gornje strane kojom se koraca od dva kamena sa jedne do dva kamena na druu stranu preko kojih se svaki put ide u san. Ćuprija je to.. Tu smo dakle, a oči nam radoznalo pasu rijetko sladak pejzaž.. Prizor tako običan, a tako odličan..Otkud se ušetao?. Nov je. Svaki put drugačiji. Svaki put nov.. Ušeta se „biva“ čarolija kroz omamljivi osmijeh slatkog tinejdžerskog glasa koji lobira iz usta pastirica.. Prihvatam šutke. Uplela se „biva“ ljepota živa. . U sebi donijela bajkovito pletivo. Smijemo se izazovno, onako šeretski, nas dvoje. pisac i pastirica.. Drvena ćuprija škripi od veselja.
Njezine oči mi govore: – Zafrkana si adresa? Nisi, biva, drvena duša? Ili si bez sluha a namještaj za sluh imaš? Slušam, slušam, vilo draga, čujem, čujem. Koga slušaš? Koga, simpatikusu moj?
Brecnu se na ono „simpatikusu moj“:Iskočilo iz nje na svoju ruku i nepečeno.
Tebe slušam -Ma, neeeee! Ne mene ovako na prečac zbunih te..
Ova „.Rika“ Uzdoljka se zove. Njezin sitni žubor, prskanje iz vodeničkog drvenog badnja, kapi kao točke, pršte, klokot, šapat pomiješan sa šapatom lišća. To je glazba nježna i prhka. Katkad jedva čujna kao let leptira koji je jači ugođaj za oči i misli, nego za sve tvrđi sluh. Napinjem uši. Trljam oči dok one kao buhe skakuću i kolutaju u nekom svom unutarnjem taktu. Ovo je dan. Ovo nije san.
Java je ovo. Java i – gotovo!. U pravu je pastirica. Rumenilo joj ne prestaje da vrije iz lica. Oko nje skakuće zapostavljena pudlica, a ovce pune slobode svoju ispašu podnevu vode. Obližnji vir pijača im
je. Žive svoj život uvjerene kako su najspretnije i s dobrom pastiricom najsretnije.. Ona štapom crta po pijesku i dodaje _ Ovo gore iza naših leđa je Sedlar. Ime je dobio jer sliči na sedlo. Ako iz sedla padnete nazad gotovi ste. Klisura i litica ne gibe ti, a smrt je neizbježna kotrljanjem niz liticu. Ovo dolje na ulazu u klisuru je Mijića mlin, a Mijića puna tri stoljeća nema u ovom selu više niti jednog. Ovdje gore uz Riku je Marića vodenica, a ova tu blizu nas je Glibina. U ovoj ovdje pastirica osjeća punu slobodu.. Ja rekoh. Ona protrnu spremna da se u tren pretvori u bježeću srnu. Grlo joj pa ruke, lice, sve finćukasto, sve tako zgodno. Sve slatko, lijepo i ugodno. Stajanje vreba ugodu. Štucnem. Prljavštinui iz misli izgonim. Nutrini na uzbunu zvoni. A pastirica gleda. Za keceljom joj zapasane dvojnice. Dvojnice na sonu. Odbojnice u pogonu. Dvojnice se glase. Komadiće sreće pastirica i ja vagamo i biramo svatko za se.
Pastirica koraca svojim stazama, a ja zaraslim stazama djetinjstva.
Predugo sam tih. Tišinu su mi nametnuli crni anđeli. Kako? Zašto? To je druga priča. Star sam kao ime rodnog sela. A duša mlada skakuće između zamki i vijuga spretno. Podmladi se naglo čim dodirne biće
ljepuškasto I koketno.
– Okolo se sve suprotnosti događaju kao iz inata.
Samo ovdje i dobro i nedobro, i drago i nedrago, i lijepo i ružno događa se čisto prirodno samo iz ljubavi koja izbija iz svakog elementa krajolika. Naša četiri oka smireno i budno promatraju kao suzu čist planinski potok koji grgolji između manjeg i malo većeg okruglastog skliskogt kamenja. Ja i pastirica smo svako na svoj način u svom čardaku ni na nebu ni na zemlji, ali u oba slučaja taj čardak je svojina polulučnog neba s njegovom aurom koje je negdje između ćuprije ispred nas i gologlave planine Lisine. Vile i vilinsko kolo na Lisini nekada su stvarne, nakad nestvarno stvarne slike. Naše su, uvjereni smo, stvarne da stvarnije ne mogu biti ma koliko su ih satkale imaginarne I poluimaginarfne niti. Izvija se eho uglancanih glasova i nota. Sve u ovoj zlatnoj dolini pršti od života. U okvir akvarela Uzdoljčice poviri njemački pas. Eno ga tamo iza stabla „brista“ sluša i vreba. Nasmijane oči rastu na presretnim licima.
Jesam li narastanjem dostigla visinu vile, pita pastirica i miga svojim elegantnim nogicama. Zažareni obrazi tinejdžerske duše koja cvjeta i povija se poput vrba uz vodu ispred nas. Ljulja se i povija
u svojoj ljepoti. U ustreptalom zraku titraju dvije uzbuđenosti uomčene nekim ugodnim iščekivanjem. Neko novo iznenađenje će naići. I bi tako. Naš crno-bijeli svijet kiti se motivima sve privlačnijih boja
I postaje našom intimom koja opet smišlja kako se oteti zarobljenosti. Nailaze i gube se sjene šutnjom zalivene. Razdragan pejzažom s jedne strane i razoružan snagom pastiričinog pogleda,
upornog i tako čistog, povlačim se u dubinu vlastite dubine i ne znam kako to dođe, ali ja sam sebi odgovaram na iskrsla pitanja koja se množe u antršelju. Sublimiram i treperim. Titra istina. Zbunjuje
šugavo vrijeme palo na eko pejzaž. U pejzažu blizu pastirica vadi dvojnice i svira dugo jedno isto kolo, onda nogicama igra I pjevuši:
„Lako ti je igrat tarabana/ livu digni desna ide sama/“ pa opet svirala ode u taktove drugog kola. A pastirica?. Svira I dugo nepomično fiksira očima vrh Lisine. Pomislih da joj je to poza dok
svira. Prebvarih se., Pogled mi proskoči tragom njezinog i nu ti vidi?
Na ledinastom vrhu Lisine vile igraju svoje vilinsko kolo. Pjesma im se ne čuje. Ne znam kako dugo sam nepokretan piljio u prizor. Ranije sam slušao od starijih suseljana kako „vile liti“ na Lisini kolo vode,
a kosci, žetečice ili kupilice po Donjoj Vasti tada zastanu i uživaju u besplatnom kinu. Oprečnih su mišljenja. Jedni misle da su to pastirice u bijelim do gčežnjeva dugim košuljama i crnim jelecima, a
drugi su uvjereni da su to vile i nitko ih u to razuvjeriti ne može. U zanosu žetelice, a češće „kupilice“ ostave alat I hvataju se u kolo po strnjikama. To su slike koje se u srce i dušu duboko urezuju pa do
smrti nikada ne zaboravljaju. Naprotiv, često se ponavljaju. One su ponekad statične, ali uvijek kipe od ljepote.
Nakon poduže šutnje pastirica me kroz smijeh bocnu pitanjem:
– Jesam li narasla do visine vila? Jesi, srećp, kako nisi?
Nebo je tvoje i vile su ti evo dio tvog svijeta. -Ima li mene u tvojim dubinama. Ima, ima, srećo, glavom i bradom. Ti si ona čelna strana ljepote koja prpošne osmjehe odašilje u otešćale živote.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.