Tijana se glasno nasmejala i promeškoljila u snu. Smejala se zvonkim smehom devojčice koja u gumenim čizmicama skakuće po proletnjoj kišici, prskajući naokolo blatnjavu vodu iz barica. U snovima je opet bila dete što zamazuje lice dok sa čela sklanja vlažnu kosu prstićima umrljanim od blatnih kolača. Haljinica je na turiću pozelenela od prolećne trave i možda će mami poneti buket livadskog cveća. Kapljice padaju posvuda oko nje i vedro raspoloženje buja njenim bićem…
Jovan je popravio ćebe koje je nagli pokret gotovo sasvim zbacio.
Napolju je pljuštalo. Jednim nespretnim pokretom oborio je metalnu šolju Što je neprijatno zazveckala i Žuća podiže sanjivi pogled, trgnut iz dremeža na gomili razbacane odeće. Shvativši da se ništa dramatično nije desilo, pseto je nastavilo sa dremkom. Tijana se nije probudila.
U polumraku njeno lice je delovalo toliko mladoliko da je Jovan gotovo osećao krupne kapi letnjeg pljuska koji ga je promočio onoga dana kada ju je prvi put ugledao, sakriven ispod tende bedne radnjice u predgrađu. Vrelo popodne, sevanje munja, prasci grmljavine i najlepša žena na svetu. Pretrčava ulicu, beži pred naglim naletom kiše koja kao da se obrušila iz vedroga neba. Stomak mu se zgrčio od uspomene na prizor koji nikada neće izbrisati iz srca.Haljina vlažna i pripijena uz raskošno telo, probudila je nesnosnu želju u njemu. Naravno, tada još nije znao da se zove Tijana. Zavodljiva i seksepilna Tijana.
Eh, to njeno telo…
Kao da se sve juče desilo. Tijana je u njegovim očima opet bila vižljasta i mlada.
To popodne… To mokro popodne…
Sećao se svakog Tijaninog pokreta. Na platnu njegovih sklopljenih kapaka Tijana se živahno izvijala, istovetno kao i onoga dana, uzaludno pokušavajući da izbegne tople kišne kapi. Kao da vidi njene ruke podignute u smešnom pokušaju da zaštite vetrom razvejanu kosu nekim beskorisnim ženskim časopisom.
Najžešći udarac njegovoj pohoti zadao je pogled bačen iznenada preko ramena. Krupne tamne oči su bezobrazno bljesnule kada su presrele njegov pogled – a onda su se zaustavile da otpočinu na njemu…
Tu letnju kišu je pamtio po toplini koja mu je ispunila dušu. Kao da je taj pljusak bio onaj sudbonosni graničnik koji ga je najzad doveo dovde.
Kiša je prestala isto onako naglo kao što je i počela, ostavljajući za sobom jezerca koja su kučići, obasjani letnjim suncem, oprezno ispitivali prednjim šapama, nesigurni u njihovu dubinu. Kao da ih i dan danas vidi.
Jasnije no ikada.
Tijanini pomodreli podočnjaci i duboke bore kao da su iščezli i Jovan je poželeo da to nije samo varljiva igra sumornoga osvetljenja. Zaludni snovi!
Možda je sve ovo privremeno, pomislio je, ali ipak je dom za njih dvoje – ili troje, ako računa i Žuću .
Uspomene su ga svakim danom sve snažnije opsedale, i sve su ga više ranjavale. Bili su suviše stari da počnu iznova i premladi za smrt. Predaleko su odmakli da bi se kajali ili nadali. Njegove misli su sve češće nepovezano bludele prošlošću.
Sećao se dugih jesenjih kiša i sivih depresivnih oblaka pod kojima je mokar i promrzao okretao pedale bicikla, žureći da ne promaši vreme posete. Još uvek je osećao ledeno slivanje vode niz vrat i leđa i tešku promočenu odeću na sebi. Sećao se bolnice, mokre i sive zgradurine utonule u korov i travuljinu. Kao da je juče kršio prste nemoćno buljeći u ravnodušno lice bolničarke koja, ubrizgavajući Tijani konjsku dozu bensedina, mirno prognozira da neće dočekati zoru. Sećao se njenoga podsmešljivo prazog pogleda i oluje besa što se uzdiže u njemu.
Pa ipak, Tijana ih je sve nadživela. Sada se pitao – da li je vredelo?
Jer Tijanina groznica nije nikako prolazila, a neprekidna bujica jesenje kiše je trajala u nedogled. Došlo je ono užasno vreme kada mu je kiša preplavila dušu. Potmula, olovna kiša koja istrajno izjeda i poslednje ostatke snage. Kiša u srcu – kiša koja nikada ne prestaje!
I dan danas ga je morilo strašno stezanje vilica i udarci pesnica u zid. Sav njegov užas, sav njegov strah, sve ono beznađe… Onaj jezivi, nemoćni bes izazvan Tijaninim zapomaganjem iz susedne sobe. A on divlja, nemajući načina da joj pomogne.
I jasno se sećao onoga što je usledilo posle toga :
Vremena boleština, vremena ludila Napuštenih vozila lišenih goriva, razbacanih poput igračaka po potopljenim putevima. Skupocenih statusnih simbola koje više niko nije pljačkao. Sporadičnih kratkotrajnih dolazaka električne energije pre potpunog kolapsa. Bandi koje bezobzirno ubijaju za parče hleba…
Sve se to vrtelo u njegovoj glavi u čudnim kombinacijama i ponekad je želeo da ima moć da zaboravi.
Kao Tijana…
Žuća zevnu, pa protegavši se, ustade i priđe mu. Liznuo mu je ruku, a onda, shvativši da od obeda nema ništa, sklupčao mu se kraj nogu. Srce Jovanovo se steglo, jer nije imao ništa što bi mu ponudio. Nije imao ama baš ništa što bi olakšalo patnje psetu – ili Tijani. Samo prazne šake…
Kroz glavu mu bljesnu sećanje na dan kada su izgubili dom. Na dažd koji je došao niotkud.
Uznemiren ustade. Dogegao se do ulaza, šepajući onako obogaljen i praćen svojim vernim psetom. Pridružio im se u vreme dok su se uspinjali, nesvesni onoga što ih čeka. Odmakavši zastor pogledao je kroz tešku maglu, osluškujući uporno pljuštanje kiše. Pomisli za trenutak da mu je srce okovano ledom.
Samo momenat kasnije, gotovo se nasmejao zbog svojih misli.
Led?
Led više nigde nije postojao. Nekada, dok je još bilo televizora, posmatrao je direktni prenos topljenja polarnih ledenih kapa. Nešto kasnije i nestanak priobalnih gradova.
Počešao je Žućin izmršaveli hrbat i ponovo je pogledao u sumorni predeo što je okruživao njihov dom. Predeo koji je postajao sve skučeniji i skučeniji. Barem je u jednoj stvari bio u pravu. Sve vreme ovoga sveta je njihovo. Sve vreme ovoga sveta koje je još preostalo.
Znao je da ovoga puta kiša neće prestati.
Vrhunac na kome su se nalazili, isti onaj čije ih je osvajanje koštalo života njihovog deteta, neće još dugo biti ostrvo. Uskoro će voda stići do njih i podaviće ih poput pacova. Okean koji je potopio njihov svet biće potpun.
Ako glad ne bude brža.

4 thoughts on “Stevan Šarčević: KIŠA”
  1. Stevane, sada vidim da sam nejasan u drugoj rečenici. Mislio sam – sadašnja priča, do pred kraj, mogla bi da bude dobar uvodni tekst za još bolji nastavak za koji je dat sinopsis. Priča je i ovako dobra, ali najzanimljiviji delovi – topljenje leda, nestanak polarnih kapa, plavljenje gradova, sve više kiša, nadiranje vode – dati su u dve-tri rečenice u onome što nazvah sinopsis. Pogotovu što je to moguća stvarnost naših potomaka.

  2. Uh, pa poradiću na tome. Drugi uvek bolje vide šta je propušteno.
    U stvari, nisam preterano ni razmišljao o tim delovima.
    Više me je nosila situacija u kojoj se protagonisti nalaze.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *