Pošto je bio praznik, Vladimir reši da se prošeta po Adi.
Osećao je prijatnu uznemirenost, veseli zov rascvalog proleća.
Hodajući livadom prekrivenom žutim maslačcima, morao se prisetiti jedne scene iz svog romana „Koncentrični krugovi“ u kojoj glavni junak upravo na ovom istom mestu doživljava prosvetljujuću viziju jedinstva sa prirodom.
Razmišljajući o tome, ni sam ne znajući kako, izbio je na široku, zelenu livadu, za koju mu se učinilo da ranije nije bila na tom mestu. Iako je bio iznenađen, nije imao vremena da o tome razmišlja, videvši na livadi veliki broj ljudi. Bili su tu i muškarci i žene različitog uzrasta; od neobuzdanih tinejdžera, veoma lepih mladih devojaka i mladića, do već sede gospode i gospođa koje su šminkom i obojenom kosom vešto prikrivale svoje godine. Odmah je padalo u oči da su ljudi bili razdragani, čak veoma veseli.
– Kakav je to neobičan skup? – pomisli, pokušavajući da se probije do centra zbivanja, jer sa mesta na kome je stajao nije mogao da vidi šta se događa. Ljudi su ga ljubazno propuštali, neprekidno se osmehujući. Niko ga ništa nije pitao.
Ubrzo je stigao do četiri bela koncentrična kruga u kojima su bila obeležena polja. U prvom je bilo dvadest tri, od kojih dva polja, koja su bila na suprotnoj strani kruga, nisu bila obeležena brojevima nego je na njima pisalo „Prilika“. I ostali krugovi su imali po dva polja sa „Prilikama“, s tim što je drugi krug imao devetnaest obeleženih polja, treći osamnaest, dok je četvrti imao šesnaest obeleženih polja.
Na poljima krugova bili su ljudi sa kacigama i tamnim naočarima. Stajali su neko vreme na svom polju, prilično nezainteresovani za spoljni svet, a onda bi bacili kocku, veličine fudbalske lopte i kretali se onoliko polja koliko je kocka pokazala. Međutim, nisu se samo kretali u jednom pravcu, nego su se povremeno i vraćali u nazad. Istovremeno je u igri bilo dvadeset učesnika.
Vladimir je stajao, zbunjen. Prva asocijacija mu je bila da ova igra liči na strukturu njegovog romana „Koncentrični krugovi“. Da nije bilo „Prilika“, broj obeleženih polja bi tačno odgovarao broju glava u svakom od četiri dela njegovog romana!
– Ovo je stvarno neverovatno, izgovori poluglasno.
Jedan lep, crnooki mladić, šarmantnog osmeha, pažljivo ga osmotri i oslovi.
– Vi ste ovde prvi put? Nisam Vas viđao ranije.
Vladimiru se njegovo lice učini nekako poznatim. Ali pošto nije odmah mogao da se seti na koga ga mladić podseća, samo nehajno odgovori: – Da. Prvi put sam ovde. Kakva je to neobična igra? Izgleda kao neka svemirska školica, zbog tih kaciga i naočara koje nose učesnici!
– Šta su to školice? – upita iznenađeno mladić.
– To je igra koju sam igrao kao dete. Još do pre neku godinu sam viđao dečake i devojčice kako crtaju kredom školice i bacaju kamen u odgovarajuće polje. A, onda, kao da su iz nekog razloga prestali. Sada se svi igraju ili kompjuterskim igricama, ili su na društvenoj mreži. I Vi ste verovatno pripadnik te generacije, čim ne znate šta su školice.
– Sada, kada ste mi to rekli, kao da se kroz maglu sećam da mi je majka pričala o nekoj takvoj igri. Kakav je bio cilj tih Vaših školica?
– Cilj je da prvi prođete sva polja i rešite zadatke koji se na njima postavljaju. Jednom skakućete sa dve noge, drugi put sa jednom podignutom nogom, a treći put sa ukrštenim nogama. Ponekada treba da odgovorite i na neko pitanje, koje Vam postave ostali. Postoji i igra kada bacate kamen u odgovarajuće polje i skakućete sve vreme zatvorenih očiju, a da ne smete da nagazite na liniju. Ova igra je, naravno, najteža.
Ko nju prebrodi, taj je pobednik!
– Baš interesantno! I u ovoj igri koja se zove „Koncentrični krugovi“, treba ponekad da rešite neki zadatak. Na primer, ko peva neku pesmu iz sedamdesetih, ko je pisac poznate knjige, ili ko je naslikao „Mona Lizu“. Međutim, ovde nije važno ko prvi pređe sva polja u svim krugovima, važno je da se čovek na kraju „sastavi“.
– Kako to mislite „sastavi“? – upita već prilično potreseni Vladimir, kome je sve ovo umnogome ličilo na njegov roman.
– To znači, da se bude svoj! Da povežete sve svoje rasute delove u jedinstvenu celinu, da budete u saglasju sa sobom i svetom koji Vas okružuje. Jednom rečju, da bar za neko vreme osetite sreću i ispunjenost. Zato je i tolika navala na tu igru, jer kroz nju ljudi postaju bolji i uče se da prihvate stvarnost bez pomoći droge i lekova kojima se ta stvarnost ulepšava.
– Opišite mi kako izgleda ta igra? Šta će im kacige i naočare?
– U kacigama je smešten program koji prepoznaje na kom polju se nalazi učesnik u igri i automatski uključuje projektor koji mu na unutrašnjoj strani naočara projektuje sliku različitih situacija u kome se nalaze junaci. Kao recimo neki film, u kome radnja nije kontinuirana nego zavisi od polja na kome ste. Tako na primer, na prvom polju, u prvom krugu, Vi vidite rasturenog mladog čoveka koji je pokušao samoubistvo. A recimo, na polju broj 9, u drugom krugu, vidite ga u nekom renesansnom gradu kako se zaljubljuje u svoju buduću suprugu. Najinteresantnija od svih su polja obeležena sa „Prilika“. Tu i Vi postajete virtuelni učesnik u događajima i sve što izvučete u kartici, Vama se i događa. Ako izvučete da vodite ljubav sa nekom od učesnica, koja se nalazi na nekom drugom polju, to Vam se upravo i dogodi.
– Da li se to zaista događa u stvarnosti?! – pitao je sasvim pometeni Vladimir.
– Ne, samo virtuelno, ali je to toliko dobro urađeno da Vam izgleda potpuno stvarno!
– Kako je to moguće?
– Ne znam kako to funkcioniše. To je svakako neki genijalni program, na kome se do tada nepoznati programer silno obogatio. Neobično je da imate potpuno iste senzacije kao kad vodite ljubav. Tu su i dodir i mirisi i na kraju sasvim normalno doživljavate orgazam kao da ste stvarno u ženi. To je fascinantno!
– Koje su još mogućnosti u tim „Prilikama“?
– Recimo, da izvučete karticu za posetu nekoj izložbi slika, na kojoj se odmah i nađete. Pred Vašim očima su originali starih majstora! Ne morate da putujete u Pariz, Madrid ili Drezden. Vi ste u Luvru, ispred „Mona Lize“, ili Pradu ispred Gojine „Gole Maje“. To se rečima ne može opisati!
– Da li je i muzika uključena u tu igru?
– Naravno! Muzika je stalni pratilac svih događaja. Najčešće je to muzika Baha, Mocarta, Betovena i Šopena, ali često idu i poznati evergrin hitovi, kao „Most iznad uzburkane vode“ Sajmona i Garfankla.
Vladimir je zabezeknuto posmatrao mladića ne uspevajući išta da kaže. Igra je bila potpuni odraz njegovog romana!
Posle nekoliko trenutaka ćutanja, Vladimir nekako prevali preko jezika: – Da li se poslednje polje u četvrtom krugu završava Bahovim „Violinskim koncertom u E-duru“ i slikom koncentričnih krugova koje oslikava sunce, probijajući se kroz zavese?
– Da, otkud znate? Pa, Vi nikada niste igrali ovu igru!
– Nisam, ali sam pročitao knjigu koja se zove kao i Vaša igra „Koncentrični krugovi“ gde se upravo u istim glavama romana događa ono što ste opisali da se događa na obeleženim poljima.
Sada je mladić delovao zbunjeno.
– Knjiga, kažete? A ko je napisao taj roman?
– Vladimir Borisovič. Verovatno niste čuli za njega. Nije poznati pisac.
– On je Rus? Ovde se slabo prevode ruski pisci.
– Samo poreklom. Otac mu je rođen u Odesi, ali je celog života živeo ovde, u Srbiji.
– Kako mislite, ovde u Srbiji? Pa, mi smo u Laviji!
– Mislite u Jugoslaviji?
– Nikada nisam čuo za tu zemlju!
– Zar niste čuli da se Jugoslavija raspala posle krvavog građanskog rata prvo na šest, a sada već i na sedam manjih država? Ali ni jedna od tih država se ne zove Lavija!
– Mislite li da ja ne znam kako se zove moja zemlja? – reče mladić, prilično odsečno, povisivši glas.
– Izvinite. Nisam želeo da Vas uvredim. Samo sam pomislio da u žargonu svoju zemlju zovete Lavija, jer mi je to ličilo na moju bivšu zemlju koja se raspala, reče zbunjeni Valdimir.
Mladić ga je bez reči posmatrao, ali njegovim licem opet prelete blagi osmeh.
Vladimiru se učini da se mladić tako blago osmehnuo jer je sigurno pomislio da je „čika pred njim malo ludnuo“, što i nije bilo daleko od istine.
U Vladimirovoj glavi rojile su se misli. – Kako je moguće da dok sam šetao Adom, odjednom izbijem na ovu livadu, koju nikada ranije nisam video? Gde sam to ja? I kakva je to zemlja Lavija u kojoj su „Koncentrični krugovi“ veoma popularna društvena igra?
– Pa, hoćete li da probate da odigrate jednu igru? Izgleda da Vam je baš potrebno da se „sastavite“! – reče ljubazno mladić. U njegovim očima više nije bilo ljutnje. Samo iskra sažaljenja.
– Gde se kupuju karte? – upita Vladimir.
– Odvešću Vas do blagajne. Na žalost, neću Vam praviti društvo u igri, jer sam je završio pre nego što sam Vas ugledao.
– Hvala Vam. Žao mi je što sam Vas, malo razljutio.
– Ma, niste! Ne brinite! Sada se osećam pomiren sa sobom i svetom i uopšte ne obraćam pažnju na takve sitnice. Srećno! „Sastavite“ se što pre! – reče mladić i mahnu mu za zbogom.
Vladimir je kupio kartu, stavio naočare i kacigu i ponovo zaronio u svet opisan u romanu, koji je pisao punih dvadeset godina. Pred njegovim zanesenim očima ubrzano je počela da se odmotava filmska traka najlepših sećanja, koju je, svih ovih sivih godina nosio duboko u sebi. Vrteo se film njegovog života. I onda se u magnovenju seti na koga ga je podsećao mladić…
Monotona zvonjava budilnika prekinula je jutarnju tišinu. Vladimir mahinalno pruži ruku i zaustavi zvono.
– Zar to beše samo sanak pusti, reče, prisetivši se davnog stiha Branka Radičevića. – Eh da sam u snu znao da je ovo samo san, ne bih se ni budio, reče sa setnim osmehom, lagano se spremajući za posao.




3 thoughts on “Aleksandar Pirožkov: DRUŠTVENA IGRA”
  1. Pisac u svom romanu koji je postao igra u paralelnom svetu, zanimljivo usložnjavanje i simbolika. Jer, autor „Koncentrićnih krugova“ u paralelnom svetu je Vladimir Borisovič, a u ovom svetu to je autor ove priče Aleksandar Pirožkov. I nova mogućnost – da li udvajanje autora znači i udvajanje romana, udvajanje igara po njemu, udvajanje već udvojene stvarnosti…

    Kraj sa pretvaranjem ove zanimljive priče u san je potpuno nepotreban. Udvajanje ličnosti i stvarnosti je naša svakodnevna realnost, pretvaranje toga u san ruši čari priče i svodi je na kliše. Takođe, smeta i „intervju“ pristup priči kroz pitanja i odgovore, priča mora da prođe kroz svest glavne ličnosti i njeno učešće u događajima.

  2. Postovani Amika
    Zahvaljujem Vam se na veoma interesantnom komentaru o mojoj prici Drustvena igra. Bilo bi veoma efektno ostaviti glavnog junaka u paralelnom svetu, ali onda ne bih mogao dalje da nastavim ovaj svoj roman u pricama.
    Sto se tice dialoga, meni se ucinilo da ce time prica dobiti na dinamici
    Ustvari to i nije dialog, nego monolog Vladimira sa samim sobom kada je bio mlad. Nadam se da je to iz price jasno.

    Sa postovanjem
    A.Pirozkov

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *