Jagoda Kljaić: TRENUTAK LUDILA

Kad mi za vrijeme jednoličnoga pljuska odjednom zašumi more u ušima, prepoznam znak. Umjesto ozona nosnice upijaju miris osušene školjke izbačene na liticu. Morska trava počne mi izlaziti na usta, grebeni se taru o moja bedra i, vrijeme je. Navlačim, što je brže moguće, bikini, preko njega kišnu kabanicu, na noge štikle, i izlijećem van. Gubim štikle, najprije jednu na prvoj stepenici, pa drugu na trećoj, ne osjećam to, sve dok ne ugazim u lokvu hladne vode. Dok gacam po njoj, odavno svjesna nedokazane istine da je voda koja stiže s neba uvijek toplija od one ranije rastočene i već ležeće na uličnoj površini, bacam kišni ogrtač u iznenada izrasle koprive i skačem, u lasta stilu, polugola ili poluobučena, zavisno da li se gleda lijevim ili desnim okom, u onu veću, širu i dublju lokvu, nadajući se mogućnosti kraul zamaha. Vuče me miris mora, mirte, borovine, friško ofarbanoga čamca, ribe na gradele, maslinovoga ulja, nedozreloga grožđa. Spremna sam sve dohvatiti s nekoliko zamaha, samo moram paziti da mi ne spadne bikini, neću onda imati gdje tutnuti zreli nar, osušene smokve, slane srdele, grančicu ružmarina, cvijet oleandra.
– Jadnica, to su živci… huči oko mene, sa svih strana, htjelo bi nadglasati talasanje i rumor. A nas troje, kiša, more i ja, valjamo se od smijeha. Utapamo se jedni u drugima, gutamo žive ribe i žabe, lovimo punoglavce i meduze, jašimo na puževoj kućici, plivamo u plitkom jarku punom kišnice i mahovine, mirno sjedimo na pomahnitalim valovima što su se maloprije nahranili brodovima. Dovikujemo onima koji misle da znaju, ali sve želimo da nas ne čuju. Bolje je za njih.
Kakvi živci, što su to uopće živci. Što oni znaju, koliko mogu, da li su mjerljivi, dodirljivi,uhvatljivi. Mogu li postojati samostalno, odvojiti se od nečega da bi se spojili s drugim, donose li odluke, pate li zbog pogrešnih koraka. Ili će biti da su oni samo varka, potrebna nam da uzde života prebacimo u njihove ruke, onda kad naše onemoćaju. Pa zaplešemo s njima tango, dobro nam dođu da nas malo razvuku, onda privuku kad pomahnitamo, zavitlaju iz morske dubine u kišnu kap koja se tek počela stvarati pod oblakom.
Onaj tko nikad nije, potpuno nag, izašao na pljusak što se izlijeva iz mora, ništa o životu i ne može znati. Njemu je život zastao kod prepreke zvane živci i nju nikad neće preskočiti. Jer se boji onoga što je iza, strahuje od oblika i boje poslije, nesiguran je hoće li savladati sljedeću plesnu figuru.
Netko jako vidovit izmislio je živce. Trebao im je samo dodati i prezime – spasioci. Za sva stanja i u svim vremenima. Kad poželim postati čudo, lako to odlučim, jer će moji uvrnuti živci biti opravdanje za sve. Vozim li velosiped po zraku, recitiram li stihove iz potopljenoga cepelina, ubirem li korov za ručak, bacam li dijelove vlastitoga tijela u bujicu, smijem li se na nečijem pogrebu, sve će mi biti oprošteno.
– Jadnica, to su živci… spašena sam od drugih, a oni, na moju sreću, odmaknuti od mene.
Sreća je što su moji živci dio mene, pa se tako i ponašaju. Odavno smo sklopili primirje i postigli dogovor. Reagiraju na svaki moj znak. Čitaju dobro zapise iz uma, prepoznaju ih još prije nego su do kraja ispisani. Ležerno se meškolje u svojim živčanim šatorima kad počinje oluja, zategnu se kad je potrebno nekome prepriječiti put do mene, pa se opuste na dno kad ni sama ne znam da li mi netko treba ili baš ni tada ne treba. Nekad danima nisu sa mnom, puste me da sama lelujam u praznom prostoru i vremenu, ali su spremni, jer tek poslije toga stanja njihovi završeci imaju puno posla. Čak se moraju hitro i umnožiti, nemaju vremena za spoj muških i ženskih, pristupaju kloniranju. Sve da ja ne bih posustala i odlučila zavaliti se licem u lokvu s vodom i tako ostati danima, dok voda ne presuši, lokva ispuca, a zmija se savije u njenoj sredini. Ne primjećujući, nepozvana, da je netko prije nje zauzeo lokvu.
– Jadnica, to su živci… Kad to čuju, živci se jako razgoropade, pa tek onda krene naš ples. Skidamo jednu po jednu vlas kose sa tjemena, vadimo polako zub po zub iz usne šupljine, odvrćemo smotani pupak, trgamo ruke i noge dok ne popucaju na više dijelova, oslobađamo se utrobe, otpuštamo od sebe oči, uši, jezik. Puštamo tijelo da ga, u komadima, more ispari u zrak, ovaj ga smjesti na oblak i ono se, s kišom, vrati u svoju lokvu. Pobjedonosno, prepuno novoga života, u rascvjetanom bikiniju, zaogrne kišni mantil, natakne jednu po jednu štiklu, mahne onima koji ništa nisu primijetili i opusti se, uz čašicu crnoga vina, u društvu vlastitih živaca – spasilaca.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.