U jesen 1998. godine Dušan i njegova „baka“, žena koju je zvao bakom, užurbano se pakuju jer je neko Dušanu javio da u Drvar može da se vrati na svoj kućni prag. Dva puta mu to nisu trebali reći: sa starim biciklom Rog kojeg je kupio od svoje crkavice od nekih palanačkih Cigana, tog jutra bio je kod Crvenog krsta gdje su se okupljali izbjeglice i razni nevoljnici po raznim pitanjima. Među tom bjednom i ubogom populacijom Dušan je zatvrarao oči, kačket nabijao do nosa, iako ovdje u Palanci nije bilo nikoga ko bi ga mogao prepoznati… Niko osim njegovog drugara Ilije iz Grahova koji je bio u nekom kolektivnom centru kod izvora kisele vode Karađorđe.
Tuga i jad, bez struje i ikakve pomoći ti nevoljnici iz tog centra odbrivali su svoje posljednje dane. Strah, bolest i svakodnevno ponižavanje neka tiha jeza odbijanja od lokalnog stanovništva, bila je kao lična akarta koju, naravno, nisu imali. Ta prećutna jedna zidana odbojnosdt bila je na svim ovim nevoljnicima,Dušan je to dobro znao…osjećao još prije nego su i izbjegli… jedno vrijeme je radio u Beogradu..i bilo miu je dosta…njemu jeste… E, taj Ilija u povjerenju reče da je njegov komšija Ića Injac, švercer stokom iz Banja Luke, javio da neki Drvarčani se vraćaju svojim kućama, i da ih niko ne dira. Mislio je od došljaka Hrvata koji su naselili njihove domove bježeći opet iz centralne Bosne od muslimana,i tako redom…
Dušan sav zadihan dovezo je ono Rog biciklo kao formulu jedan u malu kućicu u naselju Vodice kod Palanke… Bako, bako….

– Šta je Dušane, šta se desilo?! Polako….
– Bako… pakuj…. – zgracnuo se i teško hvatao vazduh zubima. Samo je rukom pokazivao da se kupi da sprema. – Ajmo, šta čekaš!
– Ma, kud deda…kud…jadna ti sam….
–  Kako kud?! Kući, u Drvar Selo! Eto ako si zaboravila đe ti je kuća… pakuj… bako.. pakuj…. op… opa…d aj kavu, i rakiju da se častimo… eto.
– Nije valjda ..pljesnula je rukama baka,nije valja odzvonilo…Tuđmanu…šta je…

Umjesto odgvora Dušan je skakutao po dvorištu kao mlad jarac…milina ga je bilo vidjeti…op…hop…skakutao je a baka je pljeskala rukama i davala takt..pljus..pljas…

Dan je već uveliko odmicao i zalazio iza nekog prevoja umjesto brda kao kod njih…kukavički se dan klizao onako u tišini ne kao kod njih…zadje sunce iz planine i zna se noć je tu i u krevet… a ne ovdje…. obuvaju se noću a u zoru se svlače…kako to….

I baš kada su bili u najvećem jeku planova i strategije kako da se spakuju i putuju…valjalo je javiti djeci…gazdi ove kućice…i niz ostalih radnji…odjaviti se ikao nikog nije bila brigaa ni da si prijavljen ili da postojiš…

-2-

I baš u te sitsne sate baš su po ko zna koji put ispijali kavu…na vrata njihove kućice..pomoćne štalice bez kupatiula i soba…banu Dušanov pobro Ilija..onaj ko mu javi jutros da su njegovi već vratili u Drvar.

–Pomoz bog zemljaci…teško se vukao onako pogrbljen Ilija Gravljanin.

–Vidi bako našeg Iće…turi kavu i daj rakiju…javio nam dobre vijesti…

..ma daj Dučane..ne valja…zapališe Trniniće u tvom selu neke…hrvati…ubili u njihovoj kući i zapalili kuću…kaže Ića Injac…ćaća ga jebo…veliki nemiri u Drvaru…na sve strane gori….

–Ma nije to ništa…umirivao ga je Dušan…kako ubili stare Trniniće…kako…zapalili…oj..sunce ti jebem…šta sada..a mi se spakovali moj Ilija…jabuko sa grane….

—Čekaj Duća..čekaj a šta imamo nego da čekamo..drugo ništra pametnije…da se sve smiri i da se vidi…

–Ma šta …čekam..ma ja sutra pravac voz Beoghrad aonda autoibusom do Prijedora do mog Brata Jefte a onda u Drvar pjevajući…šta nemoj…sada čekam ja ovo od 95 znaš dobro…

–Dobro kaže čovjek..izusti Baka..više nije smjela…Idemo vikao je još jače…

Dobro..de smiri se…utišavao je Ilija situaciju…dobtro preatićermo stvar..imam ja kako..

–Sve je već gotovo još neke sitnice..pa pravac moj Ilija moja jebuko..kući svojoj..evo im Srbija…evo….

Navio je strai sat kojeg nose iz Drvara,stari budiklnik..u pet sati ujutro…iako je voz išao sa malim zakašljenjem u sedam…imali su još par stvari da urede..bolje je da oni čekaju nego da voz čeka njih…Bolje…Od sveg imetka što su imali,sve je stalo u par vreća nekih starih,,prnja,,ćebadi …jastuka dva…i velike tavice i dva limena tanjira…lonče za kavu..i tako to…i svoje ,,blago,,tri kokice i pjevca-kojeg nose iz Baranje-gdje su bili do pada Baranje…kada su se premjestili preko Dunava u Srbiju…avnojsku…i staro biciklo koje je rastavio i svezao kao dio uz one vreće..posebno…Pitaop je na stanici u Palanci i rekli su mu da sve raspakuje..da točkove odvoji posebno i da tako more da svoje biciklo prenese do tamo…gdje treba…

–Šta je u korpi mamo..izusti Bule….šta to mrda…

–Kako šta sine moj..pa naše baranjke..kokice..dobre su to kokice..prava sorta…valja ih imati..valja…

–Ma oteće Vam na granici..nemojte biti smješni…znaš koji su to tamo konji….

-3-

–Neće sine..ne brini…to je moj problem..mogu ja to…mogu…vjeruj meni…zagrcnu se Dušan…zagrcnu i sjede na one vreće…e moj bože jebo to svoju rodu…šta uradi od nas….opsovao onako sočno..jako…

–Ne deda..ne valja se ..pred put..neće biti…dobro…gotovo šapatom je promrslia onakonervozno baka.,..onako reda radi….

—Koke..ma daj..popljuvače vas..ma daj….šta se brukate…

–Nosimo svoje..nbeka uzmu nečije drtuge..ove naše nedam ih bogu…vikao je sav uzrujan Dušan….vikao bodreći i sebe i baku…

Voz je išao u nekom rastegljivom vremenu…iz Palanke trebao je u sedam..ali znalo se da ,,malo,,kasni.A ne bi trebao…stalno pričaju o brzim prugama..Evropi…a on klacka do beograda pet sati…mogo bi dobar čovo da,,dopišne,,do tamo….he..he…smješkao se Dušan..Te večeri bilo je više negoi jasno ..neće biti spavanja..A i kako bi…ovaj dan povratka na svoja ognjišta čekali su godinama…jadni…uvredjeni i poniženi…sa svojim zavežljajima istezali su vratove kada če čuti tu vijest da se mogu vratiti na svoje…ognjište..bliže groblju…Tučiću…

—E sada ..mogu da umrem..samo da se vratim…na svoje groblje a ne ovdje kao pas..ni u groblje nam ne daju..kažu niste državljani Srbije..more samo van groblja…tako im je rečeno…tako

Teško je disao..srčana astma..je uzimala svoje…hvato je vazduh halapljivo boireći se da se ne uguši…od nervoze pred put sve je biulo još žešće..jače…Bulke je mirno ćutao i pišio u svom djelu te velike sobe odmah do prozora…da dim ide vani…pušio je odbijajući velike dimove od sebe…kao dok Holidej…kolutove ko krug…

Pjavec Branjac je rano se čuo na polju…samo je Dušan njega čekao…ustaj vojsko..drao se…ustaj..valja kući ići ..a kad se ide kući nije teško…nije…

—Polako Dušane…probudiućeš djete…šaptala je baka…polako…eh-.jadna ja..

Crveno lonče je već bilo na špoteru i vatra je pucketala u tami..svjetla nisu imali…gazdi se nije dopala ideja da odu a da nema ko da čuva nopvu njegovu kuću…pa im je isključio struju…ali nije bilo bitno…braća Srbi…eh braća Srbi…

Kavu su sjurili onako na brzinu i prije šest sati u cik zore stigli do stanice u Plalanci…stvari im je prevezao komšija Žika…i tako su čekali voz koji je naravno kasnio ko zna koliko stotina minuta…ni traga od brzih pruga..sa vijesti koje su slušali…kakva Evropa..moj sinko…smješkao se Dušan…koja Evropa….

–Gde idete narode moj…prodro se neki željezničar na ulazu u stanicu..odmah do čekaonice koja ej bila krcata nevoljnicima i nekim ciganima što su tamo u toploti spavali…

-4-

–Sinko..kući..nego što…ta nismo mi u pećini živjeli…pa da nemamo svoje..kuči na ognište…

—O izbeglice…izbeglice..zemlju ste pojeli…koliko bi imali da vas nije bilo…mnogo bi nam bilo bolje…samo gladni zjevate…

—Samo ti popuj..ćaća te jebo…smrade ljudski…eh..cigani…škriputao je zubima Dušan…baka ga je povčaila ..ne Dušane..zatvoriće nas..ne ….Bule spašavaj…

Onaj nalickani ,,domaćin,,strugnu na neka vrata nije se ni osvrnuo na njih…klznuo je kao vjetar…za njimse samo prašina od dugog šinjela digla u smrdljivoj čekaonioci…

Svakih pola sata,Dušan je odlazio do otpravnika da pita ide li voz..ovaj je na kraju izludio od svega..bacio kapu na pod i skako ko lud jarac…

–Dobro sine..samo pitam..nebi da okasnim…znaš mi se vraćamo…smiri se….sve je umirivao Dušan,znao je da je pretjerao…Znao je da je vrag odnio šalu i onako kada niko nije to očekivao.Dušan je smirio loptu i narslu tenziju prozemio.Ubrzo onaj,,brzi ,,voz je ipak došao nakjon 121 minut zakašnjenja…preciozno izračunato…pokupili su voje vreće i onako ugurali se u hodnik voza koji je,,grabio,,ka Beogradu…

Kondukter je nekako teško probijao se do njih dvoje koiji susa suzama u očima,oporaštali se od Palanke u kojoj su poroveli poar godina…sa nekim štecanje u srcu..sa nekim gorkuim knedlama u grlu…Dušan je izvadio one dvije male šugave karte pružajući ih kondukteru…

—Evo druže …karte za mene i moju baku….uredno…

–Ti si izbeglica…Hm…čim si ih kupovao ….što… bre…

–Pa ..neka…mi smo putnici vraćamo se kući moj ljudino…našoj kući…pjevajući…

Kondukter je odgegao niz hodnik-njih dvoje se ko dve kokice skupilki u hodniku…Bule ih je posmtrao,i bila mu je muka…mnogo velika…muka…

Pokupili su svoje stvari u Beogradu,popili kavu onu staničnu i sjeli konačno u Obrenovačku ,,Strelu,,koja je grabila prema Bosni zemlji…prema Drini….Dušan je na zadnjme sjedištu,uvjek je išao na zadnje sjedištre,kašljucao onako iz straha i velike nervoze…Joškao djete boijao se svih uniformisanih ljudi…to je bilo mnogo jače od njega…mnogo…od one poljske…lugarske i vojne…pandurske…i sve ostale…Izmedju njegovih nogu valjale su se one dvije korpe sa baranjkama…poptuno mirne…kao da nose jabuke…sa pijace….Učestalao je kašnjucao čim je

-5-

Autobus pun nevoljnnika približio se Drini toj vjekovnoj rijecoi koja je djelila dva poptuno različita svijeta..dvije poptuno različite vasione…Te i takve Drine…koja se modrila i hučala godinama…odsjecala nešto što bi moralo biti isto ili bar slično…Dugotrajne kiše

raskvasile su onu ljepljivu i masnu zemlju…voda je nosdila nego granje i travu.. po koju najlon vreću i neko smeče…plastične flaše…

Uz pisku autobus je prešao Drinu….poslije toliko godina bilki su na zemlji Bosni….vrata autoibusa su se otvorila i neki golemi uniformisani glavonja sa uniformi sivo-prljavoj…ušao je sa ogrmnim revolreom o pojasu …ugurao se u njihov autobus…preturao po sjediuštima i tormaba…nešto gadno zvirivao…nešto mrtva ozbiljan tražio…neke tajne…

Baka nije disala..Dušan se skupio na onom sjedištu,,,maramicom brisao znoj koja je jurnula na njegovo blijedo lice…

—Čija jew ovo korpa…dvije korpe…pletene…drao se onaj glkavonja….vitlajuči rukama kao da je pronašao Atlantidu…Svi su čutali…samo se Dušan djipi sa onog sjedišta…kao uboden…

—Šta čija…pletenka…pa moja Dušanova i bakina..jeli tako..jeste…a vidiš da se u njoj ništa ne muća…nijue rakija..mada bi bilo bolje da jeste…valjal bi malo..eh….ne..nemoj da mlatiš biće muka našim baranjkama,frajlama…starim gospojicama…ej kako su ljepe da ljepše nemogu biti..nikako…

—Kakvim baranjkama…otvaraj…stari ovu korpou ..onaj glavonja je nosio one njihove korpe niz autobus i iuspored vrata počeli da nervozno da trgaju one vreće umjesto poklopca koje je baka svezala da baranjke imaju vazduha…

—Ma šta galamiš..viudiš da smo stari i upišani…kakva si sila što nisi išao u boj ..da nas odbraniš…aaaa…

TO jer biuo samo fitilj a tad su svi prisutni od njemog posmtranja počeli da viču i psuju onog gkavonju i preglede kao da su oni krivi što su oni mporali da bježe od svojih kuća…KO zna šta bia bilo da onaj glavonja nije izvadio pištolj…i njim počeo da mlatara…svi su se povukli i graja je prestala…

—Otvaraj…i tačka…grmio je onaj carinik mlatarajući pištoljem više glave….očito iznerviran i naljućen kao nikad do tada…

-6-

–Neću..i dvotačka..sasu Dušan ko iz puške..jako i odlučno…koljena su mu klecala a vilkica se tresla što jeste …jeste…brate…

Pridjoše joiš trojica carinika istih uniformi kao glavonja i počeše da trgaju onu sađivenu jutu kao poklopac na korpama…

–Nemoj te …ljudi..pobjeć mi Sultan…i kokice..to je naše blago…ne…

Nije ni zavšio svoje vikanje…Sultan iskoči ko lud…na zaprepaštenje svih…skoči na vrh korpe na one ručke…i onako nogat i ljep…poče da kukuriče ..da pjeva..ko nikad..a za njim baranjke počeše kljucati po zemlji očiti gladne..

–Ćaća vas zakarto..šsta čekate…šta buljite…pobjeće koke…ajmo …svi ajde što čekate…opkoli..skakutao je Dušan šireći ruke i praveći obruč a sa druge strane Baka je

nešto špaptala kokicama…nešto….im mrslila…I dok se krug stezao oko kokica u krugu su kao po komandi bili i carinici i putnici…pažljivo se krug stezao oko kokica…počeolo je laganoi kikotanje…smjeh onako prigušen…tako da je naglo prasnulo ko bomba…sve se orilo i kidalo od ludjačkog smjeha..i putnika i carinika…ubrzo si carinici su bikli oko autobusa..pa i neki putnici koji su se tu zadesili…Pavalovićev most se tresao iuza njih i rjeka Rača…nevidjeni izbjeglički smjeh..kao snjeg da graune usred ljeta…

–Deda ..stari..moraju kokice u karantin…takvo pravilo…od bolestiu..pokušavao je da bude pribran onaj glavonja…masa je urlikala još jače…i jače…sve se ttreslo od zdravog izbjelgičkog smjeha..i zemlja i vazdfuh..i svevišnji je pogledao odozgo šta se to dešava dolje..i svevišnji se cerekao ikao je imao mnogo važnijeg posla od baranjki …

Kad jeoiperacija završena,onaj glavonja mahnu pištoljem na vozača..vozi…jebo vas onaj ko vas stvori…vozi.,..

Opkoli…opkoli..vikao je Dušan…ponekad kod kuće…onako iz dosade…smijući se sam sebi i ljudskoj gluposti…vataj žive…gospojice…baranjke…opkoli,…opkoli….

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *