Sonja Akšamija: Moj dnevnik

Sarajevo, subota, 3.1.2009.

Nije li divno kad se probudiš a mužić ti već pristavio kaficu i muziku! Prirodno buđenje je nešto o čemu sanjam cijeli život. Eto, danas sam i to imala. Naša Hana još uvijek spokojno spava a ja sretna jer sam praznike provela sa dragim ljudima i bez stresa. Šta čovjek više da poželi! Falio je još samo snijeg pa da sve bude kao iz holivudskih filmova, ono kad tačno na Božič padne snijeg i svi se beskrajno vole. Ali nema, ne možemo mi ko’ oni, kod nas mora malo da kasni, zato valjda i nije pao na samu novogodišnju veče nego tek sutradan – neka, nek’ se zna gdje nam je mjesto, sve dok ne budemo imali snijeg tačno u ponoć, nema nama u Evropu. Šalim se, i to kako i kad je pao je bilo čarobno – lelujanje pahulja, sve obijelilo – prava zimska idila. Postoje oni momenti u životu koje želimo zauvjek upamtiti i slike koje nikad ne izblijede – e, pa ova današnja je upravo takva.
Cijelo prije podne je prošlo u znaku telofoniranja. Sjedimo i nazivamo naše prijatelje i rodbinu. Ja sam, priznajem, vrlo „teška” na telefoniranju, i zato se i ne ljutim na one koji su mi slični. Pošto smo ostali u Sarajevu mi, nekako, uz popriličnu dozu starosjedilačke prepotentcije uglavnom očekujemo da se nama dođe i da se nas nazove. Za to postoje i opravdani razlozi jer bi nam, uz naš dragi BiH Telekom trebala cijela jedna plata da makar jednom mjesečno nazovemo braću, sestre, rođake i prijatelje – ili kako se to sad popularno kaže – dijasporu.
Malo smo odspavali, iznazivali koga je trebalo i koga smo se sjetili i ponovo, a šta dugo do, muzika, kafa, kolači i neumorno svjetlucanje našeg s ljubavlju okićenog bora. Uživamo u prijatnoj tišini svoga doma a meni se slike redaju u glavi. Iako znam da je to nemoguće sve bih dala da makar na trenutak vidim mamu i tatu ili makar brata ali i to je nemoguće jer on više ne živi ovdje. Ali mi, u nedostatku porodice i prijatelja koji su se raselili po bijelom svijetu, nastojimo okupiti one priajtelje koji su ostali i tako sebi stvoriti iluziju da nas je više.
Dobro bi bilo da mi cijela godina bude kao početak, ko zna, možda i bude, pa nisam se ni ja valjda, na Boga kamenjem bacala? Naša treća noć (u Novoj) je prošla bez gostiju, večernja kafica sa našim dragim komšijama Radom, Kojom, Minom i Bobanom i ravno u bešiku.

Sarajevo, nedjelja, 4.1.2009.

Konačno je došlo vrijeme da i nas troje pomolimo nos napolje. Jest’ da nam se baš previše i nije izlazilo iz naše lijepe i tople kućice ali, odlučismo da s Marelom i Mladenom malo prošetamo do „Evrope“, to jest do nedavno otvorenog Bečkog restorana u obnovljenom hotelu. U Ferhadiji smo sreli mnogo poznanika ali malo prijatelja. Da budem preciznija, samo Ćosu i Tenaidu, s kojima smo po ciči zimi odstajali dobrih petnaestak minuta, – kratko ali dovoljno da otplovimo u ona dobra stara vremena, u naš „Dom milicije” i nezaboravne novogodišnje derneke, da se prisjetimo dragih nam prijatelja i bi mi nekako „toplo oko srca”. To su bila vremena! A ja, prevodilac, to odmah prevodim na engleski i sjetim se onog prekrasnog evergrina „Those were the days my friends”! Da, to su bila vremenā – tad su i nove i stare godine bile nekako ljepše. Nakon što smo se rastali od prijatelja ja i dalje mislim na njih i na to kako mi strašno prija biti s njima i pitam se zbog čega ja to češće ne viđam one koji me ugriju i na sarajevskim minusima. Da, to je ustvari još jedna u nizu mojih novogodišnjih odluka. E neće Sonja više rasipati energiju na ljude koji joj idu na živce, na one koji su elementarno drugačiji i koji joj ne prijaju.
Vidjećemo, vidjećemo da li ću izdražati a da ponovo, po ko zna koji put, ne dozvolim da me bujica života baca kud hoće, kako hoće i na koga hoće. E, boga mi moga, nema više toga, no more. I tako dođosmo mi i do Evrope, uđosmo, razgledasmo, tamo svega – podjednak omjer starih i novih lica, luksuza i kiča. Ustvari puno para, kristala, skupocjenih materijala, ali nikako nije moglo bez loših slika i ružnih plastičnih tacni za kafu. Neshvatljivo, ali to smo mi. Pa šta ćeš, kad ljudi gube na sitnicima, što ne bi i enterijeri. Sve u svemu, srce mi nije zaigralo, i nikako ne mogu a da ovu ravnodušnost ne uporedim sa onim predolimpijskim ushićenjem i ponosom na „moju” „Evropu“. Ne samo da je Hotel bio moj, nego i Olipmijada, i grad i planine, tada je sve bilo naše! Tada smo svi bili dio iste priče, tada smo djelili odgovornost, entuzijazam i ljubav prema ovom gradu i svemu što je u njemu.
I tako, sa našim prijateljima popismo i tu novogodišnju kaficu, francuski konjak si naravno nismo mogli priuštiti jer košta nešto više od 50 KM, i tek na Marelino insistiranje, mi na jedvite jade dobismo „famozne” kokosove kuglice.
Kod kuće opet sarma! Moram reći da nam je svima najviše prijala baš danas, jest da ne ide poslije bečkog restorana, ali šta ćete, mi smo ipak u Bosni.
Ostak dana uživancija, dok je naša Hana cijelo poslije podne četala sa svojim prijateljima, ja i Badžo, uz neizostavno vince i muziku ostatak dana proveli onako laganini, spokojno meditirajući i uz poneki bezazleni trač. Na večer smo, opet, okupili naše kumove i prijatelje i lijepo se družili do kasno u noć.
U telefonskom razgovoru sa Mirom saznajemo da su ga neki dan u parku izbubetali zbog mobitela, čak su mu jadničku i usnu šili i tako mi, pošto i dalje imamo viška vremena, hrane, pića a bogami i dobre volje na brzinu odlučismo da organizujemo još jedno sjelo. Ovog puta su to Miro, Željka, Selma, Mimo i Mirela i Hanine drugarice sa pomentim roditeljima s kojima smo se i mi, tokom svih ovih školskih godina i roditeljskih sastanaka, podobro sprijateljili. Iako je bilo užasno hladno hrabri roditelji sa djecom kročiše u sarajevki led i zimu i bome, dođoše. Svaka čast! Večer je prošla u znaku viceva i razgovora o budućnosti naše djece.
I tako prođe još jedan praznični dan. Lagano, lijepo, spokojno, idilično! Stadoh malo sa pisanjem jer na radiu upravo puštaju moju omiljenu pjesmu „Magic touch” od Plattersa. Može li biti idealniji trenutak da se kaže „laku noć”.

Sarajevo, ponedjeljak 5.1.2009.

Uh, kad sam se jutros probudila prva pomisao mi je bila zar je moguće da se opet mora raditi! Šta ću, moram, na jedvite jade ustadoh, a posljedice novogodišnjeg dernečenja, spavanja, hrane i pića osjećam u svakom djeliću svoga tijela.
Na posao sam išla pješke a od ono malo ljudi na ulici nisam nikoga prepoznala jer su se dobro maskirali kapama, visoko uzdignutim šalovima te naočarima iza kojih se manje vidi kako plaču od hladnoće. Iako i ja spadam u one koji plaču ne bunim se jer jako volim sarajevsku zimu.
Dođoh i do „Unitica”, to jest do „Mome i Uzeira” i sve nešto u sebi mislim kako niko nikada nije znao koji je Momo a koji Uzeir, te ne mogu a da s gorčinom ne pomislim kako bi, da im je kojim slučajem sada takvo ime, između ta dva spojena nebodera sada stajala međuentitska linija razgraničenja. Hajde, neću više o tome! Obećala sam sebi da se u ovoj godini neću dovoditi u iskušenje da gledam TV niti da me nasekira neki Dodik ili Silajdžić – ko su mi pa oni, ma sve da me hljebom hrane dosta ih je više! Jedna u nizu mojih novogodišnjih odluka je što manje televizije. Uredu, može ponešto, neki film ili zabavni program. Srećom imamo i TV programe iz „regiona” tako da ponekad umjesto političara vidimo i našu Selmu, Brenu ili Vlatku Pokos. Dobro, za Brenu i Selmu znam ali pitam se ko je pobogu ta Vlatka a moja dobro informisna kćerka se čudi objašnjavajući mi da je to najpoznatija džet-seterica iz regiona. Sada je u modi govoriti „region” jer nedo’ bog nikome da kaže da je nešto iz bivše Jugoslavije – odmah ga proglase jugonostalgičarem. Puno brate novih riječi u ovim našim jezicima. Političari iz regiona „promptno” donose odluke koje moraju „harmonizirati” sa IC i EU pa onda uz pomoć medijatora kreiraju draftove, pa sve to šalju na PIC pa onda implementacija, egzekucija … ni Kljajić ne bi bolje.
Na poslu mi je bilo super, sreća da su i ostali bili u približno sličnom stanju tako da su časovi prošli u izrazito ležernoj atmosferi. Vratila sam se kući i pojela prvi normalan ručak od Nove godine. Grah i Kojina salata od kiselog kupusa. Super, dobro smo se napapali. Ja sam morala otkazati poslijepodnevne časove sa Snežanom jer nas je Lada pozvala na otvaranje svoje izložbe.
Izložba je bila super. Lada za koju sam mislila da je dobro poznajem, a pozanjemo se samo nekih 25 godina, me ipak uspjela iznenaditi, ustvari mislim da je i samu sebe izenenadila. Sve što smo vidjeli ovog puta je bilo veselo, optimistično, majstorski, znalački urađeno i jako, jako različito od svega što danas viđamo. Za to treba petlja. Bravo Ladice! Tamo smo, naravno, vidjeli sve naše drage prijatelje i poznanike ali je naravno, kao i na svakoj sarajevskoj premijeri ili otvaranju bilo kojeg kulturog događaja bilo i onih svudaprisutnih osoba, s kojima se svi uredno pozdravljamo a niko pojma nema ko su oni u stvari. Ipak mislim da je dobro da imamo takvu publiku. To je još jedan od fenomena Sarajeva. Ma šta ja to pričam, nisam nigdje ni mrdnula iz ovog grada, cijeli svoj život živim u tri ulice a pričam o fenomenu Sarajeva – ko zna možda je tako i u drugim gradovima. No, iskreno se nadam da nije, ljepše mi je da vjerujem da baš mi koji nemamo ni viza, ni para, ni stabilnosti, himne… imamo makar nešto – sarajevski duh.
Poslije izložbe, mali koktel pa kod Saida u Slogu. Mislim da je dovoljno samo reći Sloga, a onaj ko nikada nije bio tamo taj ne može ni razumjeti fenomen Sloge. Zato ja ovaj fenomen svjesno preskačem jer on zaslužuje najmanje knjigu, knjigu koju će, nadam se, neko jednoga dana i napisati.
Badžo je ostao u Slozi a ja i Hana kući jer ona hoće rano na klizanje a ja moram na posao.

Sarajevo, utorak, 6.1.2009.

Danas je utorak i ponovo “kuća, poso’, džamija”. To je nova fraza koju mi Sarajalije koristimo kad hoćemo da opišemo dosadnu svakodevnicu. Meni doduše još uvijek nije tako dosadno jer nam se toliko toga lijepog nadešavalo tokom praznika da se još uvijek hranim sjećanjima.
Da, zaboravila sam reći da smo se neki dan vidjeli i sa našim prijateljima Zvonkom i Danom, starim Sarajlijama koji sada žive u Zagrebu. Čašica po čašica, sjećanje po sjećanje, fina besjeda – od kurtoazno-informativne do neizostavne priče o ratu. Moja Hana kaže: „Pa dobro znate li vi i o čemu drugo pričati?” i ja ne mogu a da se ne prisjetim kako sam i ja isto to govorila svojim roditeljima. Ustvari, dok sam bila jako mala rado sam slušala tatine ratne priče, ponekad i krišom, ali kad sam ušla u pubertet to mi je već bilo dosadno. E, pa Sonja, stani malo, Hana ti je već podobro zašla u pubertet! Tako da smo Hanu, ko’ što svi fini roditelji rade kad hoće da se rješe djece, poslali na kompjuter i nastavili pričati o ratu.
Prisjetili smo se i Zvonkovog teškog ranjavanja i kako su on i Said na Vrbanji pravili rakiju od krušaka ubranih u bašti Zemljskog muzeja, neizostavnog Juke, Ćele i Cace koji su tada bili veoma važni faktori u našim životima pa sve do vode, struje, grijanja i granatiranja. Ja tada ni pomisliti nisam mogla, da ćemo baš danas, samo nekoliko dana poslije, ponovo doživjeti smrzavanje, jad, bijedu i krajnje poniženje zbog nemoći da išta učinimo. Znala sam ja da ona moja prekomjerna sreća ne može predugo potrajati. Uvijek bi meni moja mama govorila, ne hvali se, šuti i kad ti je dobro ti stavi kamen u cipelu.
Moja Hana na vijestima čula da se negdje po Evropi ljudi smrzavaju i umiru od zime i vidno uplašena pita: “Mama možemo li i mi umrijeti?” Kao i uvijek, ne ostajem joj dužna odgovor i korisitim priliku da joj pričam o ratu, kako smo i tada preživjeli, trudim se da je ne uplašim ali jedan dio mene je sretan jer ovo je idealna prilika da ona neke stvari u svojoj glavici bolje poreda. Ovo je, što bi moja kuma Nerka rekla, očigledna nastava, lekcija koju dijete nikad ne zaboravlja.
Hladno, zima se u već u kosti uvlači a tek isključili grijanje. Pitam se šta ćemo poslije? Rada i Kojo imaju električnu grijalicu i Hanu već preselili kod sebe a Badžo u podrumu pronašao nekog drvenog otpada, vrata i štokove koje smo mislili nekom pokloniti za vikendicu, iscjepao ih i naložio nam vatru. U kući više dima nego toplote, valjda tako mora dok dimnjak i peć koji dugo nisu bili u upotrebi ne obgore – elem tako nam je kako nam je. Srećom ima struje i vode a i ne puca se, mislim ja dok liježem u hladnu postelju slabo utješena ovom idiotskom rečenicom koju sama sebi ponavljam već punih 13 godina.

Sarajevo, srijeda, 7. 1. 2009.

Ovo što sam ja jutros vidjela na licima smrznutih Sarajlija je prava pravcata depresija. Vidim isti onaj strah i tugu u očima, baš kao i one grozne i daleke ’92 – ljudi ne vjeruju da im se dešava to što im se ustvari već dešava. Danas je pravoslavni Božić a braća pravoslavci iz Ukrajine i Rusije ne pokazuju respekt prema ovom velikom prazniku i baš za badnjak isključuju plin. Ma rekla sam ja već – nisu naši božići ko’ holivudski. Ne znam šta bi drug Radovan imao da kaže o ovome. Nadam se da je i ovo zlo za neko dobro, nadam se da će mnogi, ako ikad požele uključiti svoje, što bi Poaro reko’, sive ćelije iz ovoga nešto i naučiti. Kad god sam ljuta ja volim da filozofiram, lakše mi tako, a šta drugo da radim kad ništa ne mogu promjeniti.
Na poslu je bilo kao i obično, jedina sretna okolnost je što ja tamo još uvijek toplo. Svi prezauzeti, trče jadni sa sastanka na sastanak ne bi li čuli neku dobru vijest. Danas sam srećom morala duže ostati na poslu jer sam zaboravila ključ od kuće a moji sa kumom Goranom odnijeli kompjuter na remont i otišli sviđati neke poslove.
Kod nas u kući još uvijek nema panike tako da nismo, kao ogroman broj Sarajlija, otrčali kupiti grijalicu, još uvijek imamo nešto drva a i nadamo se da će se ova agonija uskoro okončati. Tješi me to što su cijeloj Evropi zavrnuli ventile te i to što znam da plin znači novac i da se niko dragovoljno ne odriče zarade.
No ipak se plašim kako ćemo ove minuse predeverati. Evo baš sada, dok ovo pišem na sebe sam navukla tri para čarapa, kapu, skijaški prsluk a na rukama imam rukavice sa slobodnim prstima tako da mogu kucati. Hana je kod svoje Dade dobro ušuškana pod dekama a moj pametni Badžo većinu vremena provodi u krevetu, kaže tamo je najtoplije. Ja, sa ovim smješnim rukavicama na rukama, prvi put ozbiljno mislim na one jadne pijačne prodavače koji se po cijele dane, za vrlo mizerne pare, mrznu i još imaju snage da se osmjehuju i šale sa mušterijama. Možda je i meni trebalo malo očigledne nastave, možda i ja nekad ne vidim da ima i gore i lošije i da je meni, u stvari, ipak veoma dobro.
Sad bi meni moj Badžo rekao, samo se ti tješi! Šta ću, to je moj ventil, a sve ostale su nam zavrnuli.

Sarajevo, četvrtak,
8.1.2009.

Jutros sam nazvala svoje đake i otkazala časove do daljnjeg, šta ću, grijemo samo jednu prostoriju tako da ne mogu držati nastavu u ateljeu. Niko se nije iznenadio – svi ovo stanje već smatraju vanrednim – svi osim naših političara koji ga kane proglasiti tek u ponedjaljak. Baš sam impresionirana promptnošću njihove reakcije. Svaka čast, još samo da mi je znati kako nam to kane pomoći! Ne brinem se ja za njih, oni su sebi u svojim vilama obezbjedili sve moguće alterentive u grijanju a neki od njih imaju čak i sluge da im podlože vatru, što bi se oni mučili. Nisu oni krivi – oni sve rade po zakonu. Po zakonu je i to što su oni, uglavnom socijalistički sinovi, i predložili i prihvatili da se taj sramotni naziv „sluga” i zvanično nađe u klasifikaciji BiH zanimanja.
Poslije podne, to jest poslije ručka sam sa Hanom izašla u grad, ovog pusta s isključivom namjerom da se malo ugrijemo šetajući. Čini se da su ulice bile prepune ljudi sa istim takvim namjerama. Slika grada i njegovih građana danas je još otužnija. Pokušala sam se nekako zabaviti brojanjem nasmijanih lica. Ravno četvoro, pa i nije tako loše za relaciju bolnica Koševo – Baščaršija. Među njima je cigančić koji je pred vječnom vatrom napravio „štand”, pustio muziku sa tranzistora i pleše i pjeva. Još jedan dječak koji se igrao sa svojim psom te jedan zaljubljeni par kojem je toplo i bez plina. Vidjeli smo i nekoliko blindiranih auta sa zatamnjenim staklima – to se sigurno naši vrli predstvnici međunarodne zajednice voze ka nekim važnim poslovnim destinacijama – Igman ili Jahorina. Nije uranilovka, ali bih jako voljela da se i njihove cjenjenje stržnjice malo smrznu, kažu da je to dobro za cirkulaciju.
Ovih dana je sve u znaku plina, ali kad sam pročitala o sramnom fašističkom grafitu „Smrt Jevrejima” koji je osvanuo negdje u Mostaru pomislih da možda i nije loše što su i ostatku Evrope zavrnuli plin.
Smrznute smo se vratile iz grada – u kući je ipak malo ljepše, primakli se tik do šporeta, ušuškali se jedni uz druge i šta drugo do televizija. I tako ja, mnogo brže nego što sam mislila, prekrših svoje sveto obećanje – ali ko je mogao znati šta će nas snaći!

Sarajevo, petak, 9. 1. 2008.

Konačno je i nas sunce obasjalo, ne nije došao plin, jutros je granulo pravo, pravcato sunce tako da nam je ipak bilo mnogo lakše probuditi se i iz ledenog kreveta kročiti u još ledenije kupatilo. Sjećam se kad smo moj brat i ja provodili zimske raspuste kod bake u Bugojnu i kako su nam se sleđene ruke ljepile za kvaku dok smo, promrzli od sanjkanja, ulijetali u toplu kuću.
Badžo se spremio da ide na groblje “Lav” jer je danas ravno pola godine od smrti našeg dragog prijatelja Saše Hebiba, svi njegovi drugovi bit će tamo – baš kao kao što su bili i onog užasno vrelog dana prije pola godina. Moja Hana je opet poranila na klizanje, šta ću, dijete voli komfor, voli kad nema gužve i kad na ledu može da izvodi bjesne gliste. Neka, volim što je takva, jer ja u njenim godinama nisam bila ni upola tako svoja, tako pametno tvrdolava i uporna.
Do “Unitica” opet pješke, Gordana me zamolila da dođem i snimim ovaj dnevnik u toku dana, tako da upravo sad sjedim za kompjuterom u uredu RFE i provjeravam jesam li napravila katastrofalne pravopisne greške.
Poslije podne, nakon časa sa Lejlom, jednim slatkišem od djeteta, imam namjeru malo pospremiti kuću, očisiti sav onaj pepeo koji se nagomilao tokom pokušaja da zapalimo vatru u našem kaminu, i možda, ako mi se bude dalo večeras sa svojim mužem i djetetom idem u Slogu. Pošto moj mužić petkom redovno ide u Slogu mi to u šali zovemo džumom – e pa možda ću i ja večeras na džumu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *