Sovjeta Grubešić: Olovke oštrene bijesom

Živio je u tom mjestu,ni u sadašnjosti ni u prošlosti,obeshrabren nemogućnošću odabira drugačije putanje svog pogleda. Sakrivao se iza kutija sa starim slikama,otvarao ih i gledao.
Ponekad, ređao u krug ,u laganoj pirueti imao utisak da je sudionik putovanja zabilježenih u crno bijelim točkicama debelog foto papira.Opčinjavala ga je i izlizana potkovica zakucana na vanjski štok vrata.Savršeni,ali nedovršeni oval,otvoreni i zatvoreni prostor u istom vremenu,sa promjenljivim zakrivljenjima, lijevo i desno, gore i dolje, mijenjajući sjever za jug i zemlju za nebo.Misli mu je preuzeo taj potkovičasti oblik, vrtjele bi se okolo,unutra i van, opet okolo kao mantra pokreta u možđanom igralištu.
Realnost ga tukla od glave do tabana nakon zasićenja mentalnim igrarijama.
Bilo je previše dana u godini da bi “slaganje balvana” odagnalo svjesnost postojanja. Umjetnost
„dobriranja” se pretvarala u mrzovolju.Tada se grdio i opravdavao glupošću.Nervirao ga je prijevoz.
Vozni red napreskokce.Kad ti treba,nema ga. Kad ti ne treba dupljak. No,pravio se da mu se ovdje sviđa živjeti. Kako bi ,inače,riješio stanovanje udatih kćeri.
“Joj,što vam je super,cijukale bi veselo
,možete svaki dan roštiljati“.Zetove bi držao po strani njegov strog stav o pivu i cigaretama.Jedva su čekali vratiti se u grad što je popraćao smiješkom zadovoljstva.
Sve je bilo OK, dok nisu oboje stigli do penzije. U početku aktivno. Kasnije sve dosadnije.Malo dvorište,usko i dugačko provlačilo se niz neki bedem uz cestu do samoposluge na čijoj ogradi su od ranog jutra sjedili ljudi s pivskim flašama nanizani kao ptice pred selidbu. Kad bi zažmirio i otjerao smradove septičkih jama, razne bačene flaše, kese i drugo smeće, ovo selo bi bilo mala Švicarska, priznavao je. Nije bio aktivni “zeleni”,ali u gradu, gdje je njegov lik prepoznatljiv po kariranoj leptir mašni i zlatnim cvikerima, poštivan od prolaznika do općinara,
ulice su se prale svake ponoći.Polivači su pozdravljali svjetlucanje iznenadnog blica kao brodovi u luci. Slavolukom snažnih mlazeva vode. Volio je grad poslije kiše , sjaj tramvajskih šina ispod
zanjihanih žarulja i slap krijesnica ispod točkova na zaokretu.
U vrtu Kafe Rojala kamo bi dolazio na jutarnju kavu, ober bi mu servirao i okvir sa svježim novinama. Prvo bi pročitao naslove,a zatim pratio pogledom ljude na ulici tražeći zanimljivu ličnost. Kasnije se vraćao čitanju, obavezno drugoj stranici,lijevoj golden sajd, kako je nazivao najvrijednije tekstove.
Oženio se malo stariji kad ga je odabrala službenica iz banke, zgodna mala brineta sa povelikom kućom. Nije se mnogo opirao već je prihvatio činjenicu da će im brak trajati dok ona bude to htjela. A, htjela je i htjela i htjela , i dok se okrenuo prošle su godine , rodila se djeca , narasla i on se našao na selu gdje je leptir mašna bila znak nastranosti. Netko mu se klanjao, neki su se poguravali laktovima u rebra, a sva djeca su ga pozdravljala.Takav je valjda bio seoski bonton.Snimanje ga više nije zanimalo. Nije nalazio metu. Cvijeće,vrtovi,mačke,voćke… Šta raditi s tim. Vidio je dosta primamljivih lica,no nije se usudio prići fotoaparatom.
Komšije su mu pokušavali prići i ponekad uspijevali. Tada je nostalgično pričao o ulicama, mostovima, statuama i spomenicima, zagonetnim pročeljima, prizorima buvljaka,vrevi,
ali i prijateljima i kolegama kojih više nema.Na pitanje,zašto te priče ne pretoči u knjigu priča,samo bi odmahnuo rukom i popravivši mašnu zapitao može li je nositi uz farmerice. Hlače sa prins d gal uzorkom bila su predmet iživljavanja malog mješanca na putu od autobusne stanice do kuće.
Imao je stariji računar i nekada je nešto pisao.Pa ,samo neka pobliža objašnjenja pod slikama,govorio je. No , kada mu je žena procvjetala na selu ,uvukla se u uske tajice i postala jednog popodneva plavuša uz najavu početka kursa japanskog crtanja, ozbiljnije je pomislio na te priče.Oduvijek je pomalo bio grafoman. Obožavao je pisati običnom olovkom , dobro naoštrenom HB tvrdo,meko,već po potrebi.Blokovi prepuni bilježaka ispunjavali su veliku kutiju smještenu kraj zamrzivača u garaži. Nisu to bili obični blokovi već specijalno za njega izrađeni od ostataka finih štamparskih materijala uvezani u zanimljive tvrde korice,dimenzija njegove fotografske torbe. Kao zahvalu za trud,odlazio je kući slovoslagarima i knjigovescima i snimao dječje rođendane.
Događaji su čekali Gospodina J. da ih ispiše ,ali nije počinjao sve dok mu zet jednoga dana nije donio oštećenu paletu sigurno metar sa metar ispalu iz kamiona na prilazu mostu. Tisuće nezašiljenih olovaka su ga gledale kad je otrgao gornji sloj papira. Sudbina. S U D B I N A ! Prvi puta ga je zagrlio i otrčao u samoposlugu po pivo.
Žena je ujutro demonstrirala jogu i pilates.Istezala se preko velike lopte, no to je prolazilo pokraj njega kao nezamjetni oblačić u oluji.
Konačno,smisao života u ovoj vukojebetini,poprimao je i on riječnik okoline dodavajući po neko slovo da bi ga učinio osobnijim.Pripreme su tekle.Obukao se ležernije,iznio stol pod nadstrešnicu,poslagao svoje bilježnice i krenuo oštriti olovke.Posebnim nožićem ,bacajući sitne ostatke u plastičnu zdjelu,rezao je drveno meso po svojim standardima. Iznenadio se kada je svaki zarez iz njega počeo istjerivati bijes,a ne olakšanje.
Kako je brzo oštrio olovke,tako je brzo i glasno spočitavao: nije htjela gledati Bibanovu Mandragolu, mrmljao je , čula je da je vulgarna . Nije htjela čitati Džamonju, šta mu je to košulja boje jorgovana.Ni doći blizu Ljerkinom Sakadašu. Šta, haiku, i to mi je nešto. Evo, sad ću napisati haiku…pas se popišo uz drvo smrad.Još se cerekala. Davno je razmišljao raščistiti,ali kad se sjetio da bi morao dijeliti i onaj mali tepih u predsoblju,odustao je. Glupo. Bože,šta ako poživim još deset godina, očaj je govorio iz njega.
Sutra ujutro otišao je busom u grad i vratio se navečer umoran i još očajnije usamljen..U njegovom Kafe Rojalu sad nema novina,a džintonik poslužuju u pivskim kriglama. Za vermut nisu čuli,za lavov misle da je zvijer i nude mi neki bambus. Tramvaji su drugačijeg izgleda , kao brzi vlakovi. Nedostajao mu je Kolodvorac sa prozorima što su se dizali i spuštali kožnim jezikom ,i otvorenom zadnjom platformom sa koje si mogao iskakati i uskakati kad vidiš zanimljiv prizor ili primjetiš dobrog poznanika.
Činilo mu se da je posljednji pripadnik izgubljene civilizacije dok nije sreo I. koji je još pomalo radio ilustracije klincima za knjige pjesama. Mrtvačke glave, krvave zgrade, ruta ova, ruta ona, krila, nešto u japanskom stilu, zmije. Mislio je crtati strip,ima ga u glavi,ali na kioscima nema više Alana Forda i sličnih zezanja,jadao se.Nisam sam,pomislio je,svi smo mi jedna X ekipa ,izgubljena u vremenu i prostoru..
Ujutro je nastavio šiljiti olovke.Čuo je ženu iz stana.Pričala je telefonom.Šilji li šilji,dabome da šilji. Neka šilji,bar ga ne moram slušati.Tjera me na izložbe.Koje?Nešto,kao ptice koje nisu odletjele ili otisci palca,nešto tako. Ne pada mi na pamet. Dosta sam ja njega trpila.Nisam se htjela rastati zbog vas.pričala je.I dani su prolazili, Gospodin J.je bio sve mrkiji i mršaviji.Jednog dana je dovukao usred dvorišta metalno bure i u njemu počeo paliti zaoštrene olovke.Sa olovkama i svoje bilješke.Nakon toga,sjedao bi na stolicu i gledao dugo u brda.Ponekad bi prstima pravio kadar na neobičnom oblaku,ali je uglavnom šutio. Kada bi se spustila prohladna večer sa punim mjesecom izvrtao je naočale naopako i uvjeravao se da kroz njih vidi kratere.Ustajao se sve ranije i nastavljao gdje je stao. Žena bi mu bez dobro jutro donosila kavu i odlazila kod komšinica ili već negdje gdje se bolje osjećala.On bi nastavljao započetom misijom,uništavanjem olovaka,sve dok nije ostala još jedna.
Odjednom se preobrazio u drugog čovjeka. Prodao je stari nevoženi auto i svu svoju opremu.Na stolu je ostavio poruku ..Javit ću se! Žena je tog dana ispekla kolače i pozvala komšinice na kavu. Muž je na oporavku na planini, govorila je glasno bez zadrške kako je inače moralo biti.Atmosfera u kući je postala drugačija.Čula se glazba,ona je pjevala spremajući ili sadeći cvijeće u saksije na prozorima.Kćerke su počele češće dolaziti. A on je jednog dana je poslao pismo sa adresom na koju da mu šalje penziju.Ostavi si koliko ti treba,čitala je .Nije si ništa ostavljala.Bila je sretna,a izgleda i on. Konačno slobodni.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *