Miroslav Pelikan: S L I K A R

Ivan Petar Horvat odavno nije osjetio miris boje na svojim smežuranim, kvrgavim prstima, mada mu je, činilo se, bila oduvijek nadomak. Najčešće bi sjedio između dva stolića na kojima je precizno rasporedio tube, ispred štafelaja s praznim platnom. Na početku bi nekoliko trenutaka pozorno promatrao izazivačku bjelinu platna, tražeći neravnomjernosti na površini pripremljenoj za slikanje. Ubrzo bi se okretao prema sjevernom prozoru, leđima prema platnu. Tada bi uključivao glazbenu pratnju, kako je sam nazivao višesatno slušanje glazbe u atelijeru. Sjedio je satima, gotovo nepokretan, povremeno paleći cigaretu, pogleda i dalje uperenog prema prozoru. Tako bi prolazilo prijepodne do ručka kada bi nakratko napuštao atelijer. Vraćao se brzo i prepuštao se poslijepodnevnom glazbenom programu. Pri prvoj pojavi tame palio bi diskretnu rasvjetu u kutovima, nastavljajući sa slušanjem. Večerao je redovito oko dvadeset sati kod kuće, stanovao je vrlo blizu atelijera od nekih stotinjak kvadrata na posljednjem katu višekatnice. Iza večere, ponekad bi čitao, ponekad radio.
Sutradan, rano je ustajao, ponešto bi pojeo na brzinu, nije bio osobito izbirljiv i odlazio u atelijer. Horvat je živio u raskošnom stanu prepunom umjetnina, što njegovih najboljih slika, što drugih vrijednih radova. Za života je stekao veliki ugled, podjednako ga je cijenila i publika i kritika. Slike su mu se prodavale po visokim cijenama, doista i često tražene. Cijeli je život njegovao figuraciju koja je nalazila odjeka. Sada, kada je prošao osamdesetu, sam je sebi priznavao, ali sa smiješkom, kako mu nije lako. Prije nekoliko godina supruga mu je poginula u prometnoj nesreći, a znatno prije, njihova jedina kćer Petra, jednostavno je ostavila svoj lijepi, solidni brak s odvjetnikom Tkalčevićem i njihovu djecu Tomislava i Teu i otišla s nekim Hegedušom, bjelosvjetskim hohštaplerom, koji je navodno radio u R.S.A. Bank u Londonu i Singapuru. Petru je Horvat vidio od tada nekoliko puta. Posjećivala bi ih rijetko, no vidjelo se da joj je dobro. Nakon nekoliko godina majci su se pridružili i Tomislav i Tea i trajno se nastanili u Singapuru. Tkalčević je u međuvremenu postao visoki državni dužnosnik, no neka smutnja iz njegove mladosti koštala ga je ubrzo tog časnog položaja. Opet se vratio odvjetništvu ali bez većih slučajeva. Od Petrinog odlaska i praktično nestanka iz njegova života, Ivan Petar Horvat nikada se nije oporavio. Ne, nije stradalo njegovo zdravlje, prestao je slikati. Srećom je do tih trenutaka doista bjesomučno slikao pa je mogao odgovoriti na sve pozive za izlaganjem i pokazati znatiželjnim kupcima pravu sliku za njih u atelijeru. Otkada je Petra otišla, Horvat više nije naslikao ni jednu sliku. Ne može se reći kako se nije trudio, naprotiv, no njegova je ruka bila suha, staro osušeno drvo, nijemo, bezglasno. Svakodnevno je odlazio u atelijer i tako je jednom, posve slučajno uz upaljeni radio aparat, sjedeći nemoćno pred platnom, začuo čarobne spasonosne zvuke, koji su mu nudili svoje društvo za cijelu vječnost. Uz svakodnevni boravak pred štafelajem, okružen glazbom, često je javno nastupao, davao zapažene intervjue, bio član mnogih komisija i žirija, primao nagrade i u javnosti ostavljao utisak čovjeka koji doista zna što je život i kako ga najsvrsishodnije potrošiti.
Petra je otišla prije trideset godina i samo je njegov atelijer znao da je on mrtvi slikar, prazan čovjek. Kolekcija raznih snimaka, ploča, traka, diskova, svaki je dan bila sve veća. Horvat nije posebno kategorizirao pojedina djela za slušanje, kako bi na koje naišao na policama, tako bi mu se i prepuštao.
No, nakon nekih desetak godina, od početka neslikanja, bilo je uočljivo da tržištem ali i po izložbama kolaju manje-više iste slike. U proteklih tridesetak godina umjetničkog posta, Horvatu je organizirano i nekoliko retrospektiva i to je bio kraj, što se tiče izložbi.
U javnosti je postojalo ili prevladavalo mišljenje da Horvat godinama ne izlaže jer vjerojatno priprema“izložbu nad izložbama“ ili“izložbu svih izložbi“. O tome se često pisalo i govorilo, no ta se izložba nikada nije dogodila.
Naravno, slijedilo je razdoblje mira. Mediji su pomalo zaboravili na Horvata, pa i kupci, ali on nije oskudijevao. Nekako se sretno navikao na to tiho razdoblje, iako mu se činilo da je ono bilo nepotrebno prekinuto tragičnom smrću njegove supruge.
Nakon te teške drame, u njegovom je životu postojalo samo prijepodnevno i poslijepodnevno slušanje glazbe u atelijeru, kratkotrajni odlasci na ručak i večeru kući. O njegovu se domu odavno brinula gospođa Ankica, jednostavna i stroga žena.
Jučer je Horvat dobio pismo od Petre, javlja mu da je Tomislav trenutno u Kairu, zbog posla naravno, a Tea je u Londonu. Horvat je na velikoj karti svijeta premjestio zastavice, prva u Singapuru, druga u Kairu a treća u Londonu.
Otkada je dobio pismo Horvat nije niti jednom pogledao prema prozoru, sve mu se više pogled zadržavao na karti svijeta s tri plave zastavice.
Kao da je u ruci osjećao trzaje. Pogledao je na stolić i našao komadić ugljena i ubrzo je u obrisima karta svijeta s tri plave oznake bila na platnu. Ne gledajući tube, otvarao ih je i sa špahtlom nanosio po površini platna. Grozničavo je radio cijelo prijepodne, preskočio je ručak, glazba je odavno prestala. Tijekom poslijepodneva nazvala ga je gospođa Ankica, zabrinuta ga je pitala gdje je.
-Slikam- brzo je odgovorio i spustio slušalicu.
Znao je Horvat kako se je teško vratiti slikanju, svaki je povratak težak. Neprestano je strugao i premazivao novim slojevima boja. Nakon nekoliko nervoznih dana slika je bila gotova. Od karte svijeta nije više bilo traga, osim razigranih površina kolora s tri male plave zastave. Znao je također kako mora nastaviti raditi na seriji slika ili možda ciklusu Plavih zastava. U idućih mjesec dana načinio je još četiri varijacije tri plave zastave s različitim dominantnim bojama. Pomislio je kako bi bilo zgodno pozvati Webera, dragog prijatelja, koga istina odavna nije vidio, uvaženog kritičara, predvodnika moćnog klana povjesničara umjetnosti. Ne, još je rano.
U stalnom, dosta ničim prekinutom radu, Horvat je u idućim mjesecima naslikao dvadesetak slika srednjeg formata, sve ulja na platnu. Bio je istinski zadovoljan jer ruka je slijedila glavu a glavu ruku bez otpora, uzajamno se respektirajući i rezultat je bio pred njim.
Pregledno je posložio sve slike i pozvao Webera koji se je ne malo iznenadio pozivu.
Horvat mu je odmah nestrpljivo pokazao slike.
– I, što kažeš?
Weber je nekoliko trenutaka gledao prvu sliku Tri male plave zastavice. Bez riječi je krenuo dalje. Za nekoliko minuta, nakon potpune šutnje, Weber mu je nekako suho, kruto rekao.
-Ovo si ti? Pa, ovo uopće ne sliči na tebe.
-Weberu, ovo su moje prve slike nakon trideset godina.
-Što?
-Da, ja nisam uopće slikao više od trideset godina. Ovo ispred tebe, naslikao sam u nekoliko posljednjih mjeseci.
-Ali, čekaj, zbunjeno će Weber, uvijek si njegovao figuraciju. Po njoj te pamti kritika i publika. Ovo, ovo ti je posve nepotrebno, ja ovo nikada ne bi izlagao. Uopće, što je to? Naglo probuđena apstrakcija u starcu od osamdeset godina.. koji nam cijeli život priča o prednostima figuracije.

Weber je brzo otišao, razočaran. I Horvat je bio razočaran, Weberom. Ma što Weber zna, mislio je uzrujano.
U idućim je danima pokušao izložiti nove slike u prostorima gdje su ga nekada obožavali. Nakon niza posjeta, svi su ga odbili. Nikome ne treba ovakav Horvat, pa čak ni anonimnim galerijama na rubu grada.
Weber ga je nedavno nazvao i rekao mu, onako prijateljski.
-Ovi se naši žale na tebe, dosadan si, pusti ljude na miru. Ne ljuti, i ti znaš, tvoje je vrijeme prošlo.
Ova Weberova izjava nije Horvatu teško pala. On je i dalje svakodnevno razrađivao i produbljivao svoj ciklus Plavih zastava, koji je postajao sve veći, sve raznolikiji, sve poticajniji.
Uživao je slikati u atelijeru, često je miješao boje i glazbu, okretao se u stolcu radosno i prema štafelaju i prema prozoru i prema karti svijeta ali nije prestajao slikati. Njegova je ruka bila vrela.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *