Sovjeta Grubešić: Život i smrt jedne novine

Proljeće je bilo pljuskovito. Ne u smislu šamaranja, nego kišnjenja. Već su iznijeli stolove pred kafiće, ali su trebali i suncokišobrani. Uglavnom, nije bilo dosadno. Kao torta sa finim filom, ali i debelim groznim biskvitom. Nisam se dala omesti u svakodnevnim navadama. Ulovih tako lijepo jutro i otrčah na espreso. Kako otrčah, tako i dotrčah nekadašnjem kolegi za stol. Lijepo smo se izljubili, udobno smjestili u režiserskim stolicama i htjeli početi priču. Zamah nam oduzmu neuredno ostavljene novine na susjednom stoliću. Iskupusareni listovi „ ukrašeni “ tamnim krugovima i brdašcima soca iz kojih je netko saznavao svoju budućnost. Nasmiješimo se istovremeno :
„Sjećaš se?“
„Kako se ne bi sjećala?“, zalamatah rukama sa strašnom grimasom.
„Moja novina… moja novina…kr…kr…kr…Tko je dirao moju novinu ? Stočetiri Pulicera !“
„Da, da ,to je bilo predavanje o dnevnim, t.j. dnevnoj novini.Sve sam zapamtio. Samo dobro informirani ljudi mogu pokrenuti napredak naše zemlje. U nekim društvima je tako veliko siromaštvo da narod nema novaca za novinu, već im aktivisti ispisuju kredom vijesti na tablama. Jel’ vi znate šta je opinionmejker? Antrfile? Impresum? Jel’ vi znate koliko se truda ulaže u pravljenje dnevne novine? Koliko raznih profesija je uključeno ? DNEVNA NOVINA !!!“, imitirao je kolega, dižući rukama u zrak kosu , Gospođu P.
Gospođa P. je jednoga dana predstavljena kao pojačanje našoj komercijali. Od elegantnog sivog kostima, ešarpe od grež svile i šanel naušnica odudarala je kratko ošišana kosa stila „ Sid Višiz“ i muški sat na desnoj ruci. Stanovala je daleko na periferiji grada, negdje kod regionalnog zatvora, na putu punom prašine ljeti i zimi. Unatoč tomu , svako jutro je bila prije nas na poslu svježa , našminkana i raspoložena. Mi smo jedva dolazili bez kašnjenja , teturajući sjedali za stolove, dok je ona uz lijep smješak nudila dobro jutro i predavala se polusatnom pobožnom čitanju novina, pardon, novine. Brzo se uklopila u posao mada joj baš i nismo nešto htjeli pomagati. Naši „ kontakti“ su bili u rokovnicima koje smo nosili kamo god smo kretali, da ne bi slučajno netko zavirio u njih. Gospođa P. je sve ostavljala na stolu, izuzev novina. Nakon čitanja, pažljivo bi ih presavila i spremala u narandžastu torbicu sa logoom nekoga soka. Sjedili smo, pušili uz kavu i kao lešinari čekali priliku da ih se dočepamo. Nije nas plašila smiješna opaska da joj je frizura znak divlje prirode, a sat „ na desno“ oznaka pripadnosti klubu specifičnih ljudi.
Prilika nam se ukazala jednoga jutra kada ju je iznenada pozvao direktor. Samo što je izašla iz sobe, bacili smo se neobuzdano na novine. Za čas smo ih razdvojili po listovima i s uživanjem počeli pročitavati i komentirati. Nismo bili svjesni da se vratila za desetak minuta i sa zgražavanjem nas gledala. Zatim je nastao lom, kako je kolega opisao. Ta divna, blaga, dotjerana žena pretvorila se u čudovište. Kosa joj se još više digla, kao pod visokim naponom dalekovoda, a iz grla počeo izlaziti neki užasni neartikulirani glas. Mislila sam da će početi govoriti latinskim jezikom.
Brzo smo pokupili listove i sastavili novine. To , naravno, nisu više bile one novine i ona ih je , nakon izgreda , mirno primila. Potom ih je pokidala na više dijelova, bacila u koš za otpatke i uskoro se vratila sa novim primjerkom.
„ Da više nitko, ali nitko, nije dirao moju novinu , škrgutala je kroz zube. Nikada nisam pomišljala da biste to mogli uraditi. Ni za trenutak. Netko je rekao da svaki upliv čitatelja informativnih novina na stanje u društvu završava kada kupi ili ne kupi novinu. Vi ne kupujete novinu. DAKLE : ŠUTITE I PUŠITE !“
„Au, bila je krvava. Taj sat na desno i kosa! Imala je pravo. Šou, čovječe. Kladim se da je u slobodno vrijeme bila ili bajker ili nadzornica zatvora u noćnoj smjeni ,“ zezao je kolega.
„ A ono da dnevna novina živi i umire za samo jedan dan i da mi svi zajedno za cijeloga života ne učinimo ni promil od onoga što ONA, novina, uradi toga dana? Jesi je vidio odonda ? Ili nešto čuo o njoj ?“ pitala sam tužno znatiželjno. Činilo mi se da je toga dana, koliko god komike iskazivali, ipak utjecala na naš odnos prema dnevnom listu. Nosila sam ga u cekeru i nerado davala drugima na posudbu.
„Ma kakvi. Možda se zbilja zaposlila u zatvoru , cerekao se. Volio bih vidjeti da joj tamo netko proba uzeti NOVINU !“
„A tebi?” pokazivala sam na unutrašnji džep njegova sakoa. Samo se nasmijao i odmahnuo glavom.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *