Vlado Gašperov: Tračak

Kiša je već danima neprestano padala i to ga je izluđivalo. Pomišljajući na vlažne dane koji su postali prošlost, Kran se nije mogao sjetiti početka. Činilo mu se, da kiša pada oduvijek, da je oduvijek tu oko njega, slijeva se sa olovnog nema i jednoličnim mrmorom pada na grad. Sve je bilo mokro, ništa nije moglo ostati suho po takvom vremenu. Vlaga se uvlačila u zidove zgrada, u odjeću i obuću. Neprestano ste plivali u vlažnosti. Niste joj mogli umaći. Nikako.
A onda je došlo ono najgore: zbog posvemašnje vlažnosti oko Krana, trećeg ili četvrtog jutra nakon početka silnih kiša, Kran nije bio točno siguran kad, otpočeli su bolovi. Činilo mu se da je i rođen s njima. Desni mu je kuk pulsirao šaljući mu bolne signale. Zatim je to isto počelo činiti lijevo rame. I konačno, stopala. Da, oba, i lijevi i desni. Boljeli su ga toliko, da se skanjivao ustati iz kreveta. Trebalo je prijeći onih nekoliko koraka do male kupaonice, a svaki korak mu je zadavao bolove koji su užareno vriskali u njegovoj nutrini. Kranovo bi lice posivjelo pod naletom bolova, a usnice mu se stisnule u tanku i ogorčenu crtu. Ali nije zajaukao. Nikad. Čelom su mu se spuštale biserne bolne kapi znoja i kad bi sjeo na nisku nehrđajući stolicu koju je sam ugradio točno ispod tuša, pogled bi mu omekšao, a unutrašnje Kranovo uho osluškivalo je jeku bolova. Polako su se povlačili, a topla i crvenkasta voda lijek-voda, uz umirujući se šum spuštala na njegovo golo tijelo, donoseći mu olakšanje.
Bolovi su se povlačili, oslobađali ga i misli bi mu i opet postale bistre, britke, mirne i sjetne. Sjećao se sebe kao mladog čovjeka u naponu snage, visokog gotovo dva metra, širokih ramena i plamteće kose, koja je ličila na gorući grm i prodornih tamnosmeđih očiju. Volio je svoje tijelo, svoju snagu, vještinu, sposobnost da izvuče iz umornih mišića još malo snage onda, kad bi već svi oko njega odustali. Zbog toga je brzo napredovao i dok si trepnuo okom, već je zapovijedao svojim transporterom. Volio je prostranstvo Univerzuma i ma koliko puta letio do vrućeg planeta Izona369 radi transporta čudesne rudače koju su ogromni roboti neprestano vadili iz njegove utrobe, jer samo su roboti mogli podnijeti paklenu vrućinu koja je vladala u rudnicima Izona369, nikad mu ta putovanja nisu bila jednolična. U Kranovom rječniku riječ „dosada“ nije postojala. Uvijek se nešto zanimljivog događalo. Na svakom putovanju.
I onda, kad je već pomišljao zatražiti promjenu rute, želeći vidjeti još nešto novog u beskrajnom Univerzumu koji je pokazivao svakojaka čuda, dogodio se incident: rudača se, uredno smještena u skladišnom prostoru transportera, zbog nečeg pregrijala i eksplodirala. Kran je osjetio udar u kuk i rame, ali nije osjetio bol. Ona će doći kasnije, znao je to, ali sada nije bilo vremena za bol. Nadljudskom snagom spašavao je svoj brod i nekako ga dovezao kući.
– Nije toliko strašno – rekao je umirujuće liječnik na transporteru. – Zamijeniti ćemo kuk i rame i ti ćeš …
– Ne! – rekao je Kran.
– Što ne? – Liječnik je u čudu podigao pogled s Kranovih rana i spustio ga na Kranovo lice. – Što to znači?
– Upravo to što sam i rekao – čvrsto je odgovorio Kran. – Ne!
– Ne?
– Ne! Nikakvih zamjena na mom tijelu ne želim.
– Pa to je … – počeo je doktor, ali ga je Kran i opet prekinuo.
– Ne, doktore! – čvrsto je rekao gledajući negdje u daljinu i oči su mu postale gotovo crne. – Ne želim biti polu-čovjek.
– Smiješna izjava! – frknuo je liječnik.
– Pa zašto se onda ne smijete?
Naravno, oduzeli su mu zapovjedništvo na transporteru i predložili zaposliti ga uredskim poslom, kojeg će, naravno, ukoliko to želi, moći obavljati i kod kuće. Odbio je. Imao je dovoljno ušteđevine da proživi nekoliko života i nikakav mu posao nije bio potreban. Pogotovo ne neki glupo-dosadni posao koji bi ga ubijao još više nego li ove pulsirajuće rane koje je zadobio.
Vremenom su rane nekako zaliječene, ali smrskane kosti, kojih se nije želio odreći i koje nije želio zamijeniti, povremeno su boljele. Sa nastupajućim periodom kiša, koji su postajali sve češći, bolovi su postali gotovo nepodnošljivi i Kran bi trljao svoje izmučeno tijelo povrijeđenim prstima i često se tuširao crvenkastom vodom koja bi mu donosila olakšanje. Često se pitao, što li sadrži u sebi ta crvenkasta voda, bez koje bi mu život bio mnogo teži?
Devedeset i treći dan neprekidnih kiša, Kran odjednom postane svjestan kako proklete kiše više nikad neće prestati, prokleti će ga bolovi i dalje izluđivati, a prokleti život … a opet, bilo mu je drago da je zadržao svoje tijelo, da nije dozvolio ugradnju stranog tijela u svoje tijelo, ukratko, da je Kran ostao Kran, visok čovjek iskrivljen zbog bolova, ali Čovjek, a ne polu-čovjek, što su željeli učiniti od njega. Sad su mu sto trideset i dvije godine, a izgleda kao da mu je dvjesto trideset, ali i to je bolje, nego imati dvjesto pedeset, a izgledati kao da tri je trideset godina. Gnušao se toga. I nije mogao, a da se prilikom razgovora sa nekim, ne zapita: „Kako li ovaj istinski izgleda?“. Jer nitko više nije izgledao kao što bi trebao izgledati. Kran je tražio riječ čeprkajući po sjećanju i riječ odjednom iskoči iz njega: prirodno! To je bila ta riječ koju je tražio: nitko više nije bio prirodan, ništa više nije bilo prirodno, a Kran je želio sačuvati djelić prirodnosti. Pa neka to bude i sa bolovima. Nije ga briga!
Ali ga je sve češće i više bilo briga. Bolovi su postajali učestaliji i jači i jednog se jutra uobičajeno tmurnog i kišovitog, probudio rastrzan bolovima i glasno je opsovao u olovno sivo jutro i gotovo da je mogao vidjeti ružnu psovku kako visi u zraku. Posramio se zbog toga. Gubi li kontrolu? Izvukao se iz kreveta i zapovjedivši umu da ne obraća pažnju na bol, šepajući se dovukao do zida kroz kojeg je mogao vidjeti kišu kako nesmiljeno pada. Iz skrovitog je pretinca izvukao svoje staro oružje, pištolj-laser i blago ga protrljao između oznojenih dlanova. Sivo i sasvim lagano oružje bilo je hladno i umirujuće i obećavajuće. Donosilo je mir. Iz njegove je cijevi izlazio mir snažnim praskom, baš kao da ne ubija, već kreira. Jedan trenutak i sve je gotovo. Mir. Zaborav.
Privivši oružje uz oznojene grudi, kao da drži dijete kojeg nikad nije imao, Kran se zagleda u sive i niske oblake i kišu i pomisli kako je ovo posljednji put da nešto vidi i silno žaleći zbog toga što prizor nije malo drugačiji. Možda veseliji.
Jesu li oblaci „čuli“ Kranovu želju? Kran s nevjericom ugleda kako se sivi i bremeniti oblaci razbijaju, a kroz njih se probija tračak žutila. Sunce je počelo, barem na tren, pobjeđivati tamu dana. Žuta se zraka probije prema Kranu i kroz vidljivi zid meko i toplo se spusti na njegovo lice. Kran zatvori oči i duboko udahne. Zatim izdahne polako i tiho, a grudi su ga boljele i suze mu tekle niz lice. Otvori oči i počne upijati prizor, urezivati ga u dušu.
Usprkos svemu, baš usprkos svemu život zna biti lijep. Barem na trenutak. Konačno, samo bi idiot očekivao da život uvijek bude lijep!
Kran se osmjehne, pogledom otprati sunčevu zraku koja je polako počela nestajati i bolnim koracima, ali ipak nekako lakšim, vrati se nazad i položi oružje na mjesto sa kojeg ga je maloprije uzeo. Neće „to“ učiniti. Mora vidjeti još nekoliko sunčevih zraka. I nije važno koliko će vremena morati čekati ne bi li vidio iduću zlatnu zraku punu života. Vrijeme mu ionako ne znači ništa. Baš ništa. Stalo je onog trenutka kad je njegovim transporterom odjeknula silna eksplozija, a on, Kran, osjetio …

Copyright © 2013. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

4 Responses to Vlado Gašperov: Tračak

  1. Robi каже:

    Odlična priča.

  2. pernarbora bora каже:

    Dobro „nadrljana“ priča. Ako se ne ljutiš odgovoriću ti citatom tvoga prijatelja. „I ko tog žalosnog ljudskog stvora gleda, podmazuje, zaklanja od hladnoće i sekiracije. Ko da ga popravlja? Nema za nas rezervnih dijelova; mi moramo izdržati najveće napore i habanja. Pa kako se onda može reći da je mašina jača od ljudskog bića? Čovjek je veličanstven poput Titana, snažniji je i otporniji od svake vještačke naprave. Pa ipak, mora se priznati da svako ljudsko biće ima falinku. To je njegova Duša. Zbog nje odlazak na drugi svijet i nije baš velika zagonetka. Smrt je logičan ishod ljudskog postojanja. Umiranje je završetak predugačkog života kojeg desetljećima listamo poput debele knjižurine ispisane gustim i nerazumljivim poglavljima o ljudskim nesporazumima, tjelesnim i duševnim patnjama. I na kraju toga čitanja, umjesto samrtnog straha nama dolazi smirenje koje zapravo i nije mir. Smrt je kapitulacija izmučenih snaga, pristanak ljudskog bića da poslije svega preseli tamo gdje prestaju borbe i nerazumijevanje. Smrt je konačno saznanje o duši“.

  3. Fanny каже:

    Cijeli život je samo trenutak, smjena tračka sunca i kapi kiše…

  4. Vlado Gašperov каже:

    Hvala vam lijepa na komentarima!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *