Sve je naoko bilo uobičajeno. Ista užurbanost, trka, vika, kao I svakog zadnjeg radnog dana u nedelji. Vikend. Čarobna reč. Pun planova, mogućih putovanja, opuštanja. U malenom mestu, poput ovoga sve je prolazilo šablonski. Sve se manje-više znalo. Čak su I ljudi sporije umirali, sudeći po bledim osmrtnicama, koje su vijorile na starim platanima poput nekad papirnatih zastavica u dečjim ručicama. Ovde su se ljudi bojali promena. Setno su se sećali “onih” vremena. S ponosom je svaki učesnik ORA-e šetao Glavnom ulicom. Demokratske I druge promene, kao da su ih mimoišle. Sve je to urađeno bez pompe. Doduše, postojale su dve “struje” u političkom životu. Nijedna dovoljno jaka za vlast, jer postojala je grupa nac. manjina. Da bi sve bilo u redu, sednice su nalikovale na sastanke KUD-a. Sve se na kraju završavalo “konsenzusom”. Sve za dobrobit mesta I njegovih stanovnika. Neko bi rekao da se ovde još od “ustanka 1941. i otpora okupatoru” nije desilo ništa vredno spomena. Njih je I NATO bombardovanje mimoišlo. Zbog toga su gajili posebnu mržnju prema “agresoru”.
Grad je promenio prodoran ženski vrisak. U početku dug, zatim isprekidan dahtanjem.
“Ahaaa. Tu si barabooo!” Sve stade. Oči su bile uprte u čudan, nepojmljiv prizor. Starica je s leđa bukvalno davila sredovečnog muškarca!? Na licu su se mešali njeni osećaji. Strast I ushićenje, pomešano s nekom vrstom trijumfa. On, koji se nije uopšte branio, stajao je ukočen I beo kao gipsani odlivak nečijeg poprsja. Kroz bledilo se moglo nazreti jedino čuđenje. Kao da se usred besmislene euforije topio, smanjivao u njenom, ne baš bezbolnom zagrljaju. Pre nego je stigla policija, nekolicina mladića ih nekako razdvojiše. U trenu kad se pojavila polic. patrola, poslednji put vrisnu: “”Dolijao si razbojniče!” Narod zastajkujući, je video prizor muškarca, pokidane kragne, uplašena pogleda, razbarušene, slabe kose, koji je podsećao na “woodoo-lutku”. Na suprotnoj strani, histerična, bučna žena, koju policajac drži za ruku I smiruje oštrim glasom. Ko je ko ili šta u ovoj uličnoj šaradi, pitali su se svi? Palanački mentalitet se ubrzo probudio. Za to se pobrinuo lokalni klošar, Šuca. On je vodio glavnu reč. Objašnjavao radoznalim naivcima šta se desilo. Došlo je napokon I njegovih “pet minuta”. Uz neprestano dodavanje novih, samo njemu znanih činjenica, skupi se svet oko njega. Poče I čašćavanje. Šuca je neumorno mljeo, dok je posmatrao pivske flaše, koje su se gomilale oko njega. Kao u nekom transu, stojeći na stepeniku trgovine, posmatrao je reakcije sugrađana. Samo njegovi uznemireni ostaci neurona su znali šta oseća u tim trenucima. Sad se I “njegova” sluša I čuje.

Ono što je držalo ljude na okupu je njegova prvobitna tvrdnja da “on zna tog čudaka”! “Njega ni njegova pokojna majka nije puštala samog napolje! Ma, manijak je to. Ovamo, uvek tih, neprimetan, fin, a unutra zlo. Takvi su najgori. Zato mu je sirota mater I umrla, pre par godina. Nije mogla vladati s njim! Kad vam kažem. Bar ga ja znam!?” Niko se ne upita odakle Šuco “sve to zna”?! Neki mu se čak pridružiše u ispijanju piva. Poče odobravanje, pa su se još neki “setili nečega”. Izdaleka, grupa ljudi je izgledala kao da je na koncertu. Klimali su svi u istom taktu glavama I odobravali dižući ruke u vis. Na kraju, sve se pretoči u “politiku”. “Pa ljudi, ko nas treba u EU? Nama manijaci slobodno šetaju ulicama.” “To treba po kratkom postupku! Kakav zatvor!” “U rudnik bi ja to! Da ne vide ni sunca ni meseca.” Svaki ljudski stvor poseduje maštu. Narodi na ovim prostorima su posebno nadareni. Njihovo poimanju pravde, poštenja, dobra I zla je poznato. Ovaj događaj je otvorio slavinu, I svi misaoni tokovi koji su inače skriveni, slobodno su potekli. Kod većine, ta slavina je za života obično zatvorena. Skup je potrajao do sumraka. Osta nem od piva Šuco sa gomilom pivske ambalaže I krša. Sjaj pijanih očiju je počeo polako nestajati.

I I

Dežurni policajac Ilija, je smrknuto gledao lagano zaustavljanje služb. vozila u dvorištu. U tih 20-tak minuta, primio je već nekoliko dojava, “istinitih” priča vezanih za incident na Glavnoj ulici. Gledajući zbunjenog, ali mirnog čoveka pored vozila, reče naglas: “Koji crni manijak I otimač torbica? Ovaj narod je potpuno poludeo. Kamo sreće da ja izgledam kao on.” Uđoše u hodnik, uz neprestano gunđanje I otimanje gospođe. “Mile! Božo! Razdvojite se u sobe I uzmite generalije I ostale podatke od stranaka. Idem ponovo zvati dež. inspektora. Nikako da se javi na telefon.” Nije ga ustvari ni zvao. Usekle su mu se poslepodnevne reči inspektora Luke:
“ Samo ako je neko mrtav možeš me zvati. U subotu ženim sinovca. Jel’ ti jasno?!”

Skupio je hrabrost. S druge strane žice, uz pregršt psovki, istovremenih pitanja I odgovora, Luka je kleo, pretio.
“Ceo grad je to video, Luka. Šta da radim s njima? Moramo se držati propisa. Znaš I sam.” “Dolazim. Nek’ me čekaju podaci, izjave I ostala sranja. Ubiću Boga u njima. Da mi neka babuskara I čiča sjebu svadbu jedinog sinovca. Eee, neće ići tako!” Iako je žurio prema stanici, polako se smirio. Odzvanjale su mu one šture rečenice, vezane za događaj. Istovremeno mu je bilo kristalno jasno da ovo mora rešiti. Sledeće godine, komandir ide u penziju. On je sebe već video na tom položaju. Samo polako I trezveno. Smešeći se u vozilu, donese odluku da prvo ispita muškarca, koji je po svemu bio osumnjičen. Prilazeći prostoriji, Mile mu pruži par listova hartije, propuštajući ga da uđe.
Sede za sto, gledajući prodorno u lice čoveka s druge strane. On, naoko miran, meškoljio se na stolici poput deteta. Samo, da li se to dete vrti na stolici zbog nestašluka ili srama? Probao je da mu nešto pronađe u očima. Takvo ravnodušno sivilo u očima nije video ni kod narkomana. Prožme ga jeza, dok je vraćao pogled prema papirima. Pomisli da ovaj čovek nije u stanju ni ulicu preći mimo zebre! U kratkoj izjavi koju je dao Miletu sve svodilo na jednu reč – greška! “Gospodine Ivane, vaše prezime? Da li se isto piše I izgovara?”
“Da, Ivan Fišbah.”, odgovori tiho. “Vi tvrdite da je sve ovo greška, nekakav nesporazum?” “Da. ” Otkud ta krv na vašoj kragni?” “Gospođa me zaskočila s leđa. Ne znam da li je to uradila noktima ili nakitom. Napominjem, da je ceo incident ničim izazvan. Gospođu znam površno. Struka nam je bila vezana.”, reče, brišući već krvavom maramicom ranice na vratu. “Izjavili ste da radite u biblioteci.”
“Da, ja sam knjigovezac. Sledeće godine bih trebao u penziju. Ako sve bude u redu.”
“A, Kuća? Porodica? Prijatelji?” “Živim sam u stanu. Majka je preminula pre nekoliko godina. Rođaka nemam, a poznanici su sve osobe s kojima radim.
“Nije vam život naročito zanimljiv.” , reče Luka, kuckajući olovkom po stolu.
“Život je mene birao. Na žalost, nije bilo drugačije.” prozbori tiho.

“U redu, g.Fišbah. To je za sada sve. Idem sada kod gospođe, koja tvrdi verovatno suprotno. Do istine moramo doći. Ovako ili onako. Sad smo u pat-poziciji. Vaša reč protiv njene. Nego, Mile odvedi gospodina do toaleta. Pomogni čoveku oko tih ogrebotina. Još nešto, obavezno da sve snimiš fotoaparatom, da se to priloži u dokumentaciju.” Prolazeći pored Mileta, šapnu mu u prolazu: “Nemoj da bude kao prošle godine. Imam utopljenika I nijednu fotografiju, osim njegove – maturske!?”
Božo je čekao ispred susedne prostorije. Pruži samo jedan list papira, napola ispisan. “Pa, šta je ovo?” “Samo osnovni podaci o njoj, Ni reč neće da kaže. Čeka tebe da se ispričate. Kaže da samo može govoriti sa službenim licem.” “A šta si ti?” “Očigledno ništa.” , smeškao se Boža. Ulazeći u sobičak i videvši je, proleti mu kroz glavu: „ Ja te godine sigurno neću doživeti.“ „Gospođa Margita Polić?“ , reče dok je sedao.
„Tako je gospodine. Odmah da vam kažem, bez pomoći dragih sugrađana i naravno vaših ljudi, teško bih uspela da savladam onog razbojnika.“
„ Molim vas da prekinete na tren. Želim da smesta vratite u torbu sve ove stvari na stolu!“ Na stolu je bio rasut sav sadržaj njene poveće „torbice“. Nakoliko naočala sa futrolama, novčanik sa bezbroj papirića, delovi kozmetike, presavijeni papiri, potvrde, računi…haos. Možda zbog njegova tona, tiho gunđajući, vrati stvari u svoj ručni „gepek“. „U zapisniku piše da ste učiteljica u penziji. Piše i da ste razvedeni?!“ Menjajući naočale, ustade s namerom da pogleda u papir, ali je Luka vrati na mesto:
„Sedite i odgovarajte na pitanja.“
„Da, razvedena. Ali to je bilo davno. Znate, mladost-ludost.“ reče koketno smešeći se, kao da je još u tom luckastom dobu.
„Sad mi, ali moli vas što kraće, recite što se desilo?“
„Ovako je bilo inspektore. Pre nekoliko dana sam predveče šetala Glavnom ulicom. Znate, čekala sam svoje prijateljice Elviru i Kaću. Zastanem pred bankom s namerom da podignem nešto novca iz bankomata. Otvorim ovu istu tašnu, da uzmem druge naočale i karticu, ali u tom trenu nešto me gurne napred pokušavajući da mi uzme torbu. Ja sam pala, a torba je bila ispod mene. To je nešto neopisivo inspektore.

Ogromna snaga je pokušavala da me opljačka i povredi. Počnem zazivati pomoć i skrenem pažnju nekolicine prolaznika. Kad je napasnik začuo glasove i topot stopa, naglo se ustane i počne bežati u sporednu ulicu. Videla sam samo kako mu vijori mantil sive boje. Da, imao je i kaiš na mantilu. Još nešto mi je ostalo u sećanju-njegove šake! Gospodine, to su bile uredne negovane ruke i nokti. Odmah sam ja sve to prijavila ovde u policiji. Iste večeri. Danas, zamislite. Izlazim iz apoteke i vidim njega!? A kažu ljudi nema pravde, je li tako? Ima! „ Na licu joj se ponovo pojavi trijumf. Kao da je sve gotovo, presuda doneta. Zločinac u zatvoru. Svemu je tome „ona doprinela svojim ključnim svedočenjem!“ Štampa, TV….. Luki je došlo da zaplače. U jednoj sobi „mumija“ u drugoj „vergl“. Ona tvrdi da je videla nešto, a ima 4-5 komada naočala! Pa opis ruku. Da hapsi nekog što ima čiste ruke i podrezane nokte?! Polako ga je hvatao očaj. U sebi je doneo odluku da ništa ne sme pokvariti sreću njegovog sinovca. Neka to sačeka ponedeljak. Postavi joj zadnje pitanje: „ Da li ste gospođo Margita one večeri još nešto čuli ili videli? Možda boja njegova glasa? To bi moglo da pomogne.“ , igrao je na zadnje karte. „Mustra je to! Samo je dahtao . Sva sam se naježila. Ja sam sigurna da je to ON! „ povišenim, pomalo uvređenim tonom odgovori mu. „Ovako ćemo. Idete kući oboje. U ponedeljak , oko 10h nastavljamo. Mogu iskrsnuti nove informacije. Žao mi je gospođo, ali nema nikakvog osnova za zadržavanje gospodina u pritvoru. Vaša reč protiv njegove. Čak bi on vas mogao tužiti, što ste ga napali nasred ulice. Doviđenja. Slobodni ste.“ Gospodinu Fišbahu ukratko ponovi isto, s napomenom da ne napušta mesto.
Mile i Božo su izašli na ulicu. OstadošeLuka i Ilija sami. Luka naspe po čašicu i uzme onih nekoliko listova papira, gledajući u svoj notes. „ Eee moj druže. Da su „ona“ vremena, ovo bi bilo rešeno sa par šamarčina i šlus.“ , reče Luka, iskapivši čašicu. „Šta ćemo? Puna ulica sveta, a baba će tek sad razvezati onaj pogani jezik. “Da, Ilija, a onaj kao da je sišao sa ikone, bože mi oprosti. Vidi. Odmah pošalji ukratko slučaj okolnim drugovima. Raspitaj se da nije bilo kod nekog od njih sličnih pokušaja nasilništva i krađe. Ovaj očigledno voli tašne, babe i bankomat. Možda nam se posreći. Ako dobiješ potvrdan odgovor, zovi brate i u pola svadbe.’Ajde da drmnemo po još jednu.“ „Šta ćemo sa Šucom? On je za dobar deo cirkusa kriv.“ „Zatvarajte ga noćas. Kad se otrezni , propitaj ga malo, al’ „onako“. Sve zapiši, a ja ću nastaviti u ponedeljak. Znači, dogovoreno.“

III

Ivan Fišbah je sedeo u fotelji, zaogrnut mrakom svog nevelikog stana. Ovde je siguran. Okružen poznatim mirisima, pohabanim, ali urednim nameštajem. Slabo svetlo, koje je ostavio upaljeno u hodniku mu je bilo dovoljno. Ni sam ne zna kako je uspeo doći kući. Trebalo je istrpeti silne poglede i sašaptavanja u prolazu. Ili je to bila njegova uobrazilja? Svaku nadu da mu se sve to pričinjava je razbila komšinica Lola, sa prvog sprata. Naletio je na nju nenamerno, ulazeći u staru, trospratnu zgradu. Njeno poznato „juu“ kao da je sad imalo drugačiji prizvuk. Bila je inače poznata po obaveštenosti. Nemoguće je da je vest o „slučaju na ulici“, već doprla do nje. Onda se seti poštara Ive. Komšiluk. Vrata do Lolinog stana. Sve mu posta jasno. Već su ga „osudili i obesili!“ Iako je navukao sve zastore, misleći da će se zaštiti od vanjskog sveta, znao je da od toga nema pomoći. Činilo se, da su upitni pogledi sveta oko njega mnogo jači od teških draperija. Mrak i tišinu je narušavalo samo njegovo dobovanje prstima po naslonjaču. Pogledom je šarao po mračnim zidovima. I bez svetlosti znao je tačno gde se šta nalazi. Trenutno je gledao u tamu gde je bio okačen majčin goblen „Jedrenjak u buri“. Dalje su se nastavljala „Četiri godišnja doba“…. Na zidu desno poveći okvir, prepun fotografija. Sećao se svake priče vezane za pojedinu fotografiju. Morao je. Majka je bila takva. Bilo je tu pregršt nekakvih rođaka, koje nikad nije upoznao. Ono što ga je kod fotografija zbunjivalo je bio nedostatak fotografije lica koje mu se duboko urezalo. Bio je to mladi partizanski oficir, koji je često grlio njega i majku. Nestao je u Ivanovoj predškolskoj dobi. Nikad više ga nije video. Samo jednom je, pred maturu upitao majku za tog čoveka. Viđao ju je često puta nezadovoljnu, ljutitu, ali nikad kao tada. I sad mu je mu odzvanja njen besan, gotovo histeričan odgovor: „Ivane, nikad da to više nisi spomenuo!“ Misli su se sudarale, mnoga pitanja bez odgovora. Onda i sada. Činjenica je da je nekad i njegova majka bila srećna, nasmejana. Šta je to što je uništilo njen život, okrenulo sve naopako? Seća se svega. Nije ona postala tako ljutita, stroga, mrzovoljna odmah. Krenuo je on u školu, a u kući je još lebdela neka nada, majčini česti zagrljaji, pomešani redovno nemim plačem. Nemoć protiv nečega ili nekoga je slomila njegovu majku. S njom je nastradao i on. Bio je siguran da je taj čovek bio njegov otac. Ali, šta ih je odvojilo? Tražio je odgovore krišom u Arhivu, Biblioteci. Ništa. Zid je bio ogroman. Pomirio se da će i umreti, a neće znati ništa o tome. Iako, sad već starac, Ivanu je i sad zatreperilo srce, sećajući se tog večno nasmejanog, nežnog čoveka.

Misli su se bolno sudarale. Svašta je istrpeo I podneo u životu, ali onakvo poniženje u Glavnoj ulici ga je paralisalo. Odrastao je I stasao uz majku. Ona je glavni I jedini vajar njegova bića. Samo, svaki njen udarac dletom, boleo je I ostavio ogroman trag. Svaki njen pogled, prekor, savet – sve je to bolelo. Da bi nekako odgovorio na to mentalno silovanje morao je naučiti nešto vrlo teško. Što manje grešiti! To je povlačilo talas njenih nekad nerazumnih izliva besa. Nije imao mesta za beg. Uvlačio se u sebe, poput ostavljenog šteneta, ali nije cvileo. Nikad nije zaplakao. Čak ni kad je umrla. Bio je zbunjen nekoliko dana. Naročito pri povratku s posla. Naučen da njena prigovaranja, osećao se prazno. Nije nikad pomislio da je sad slobodan. On jednostavno nije poznavao život “s one strane žice”. Sve radnje vezane za poslove u kući je I dalje je obavljao po rasporedu, koji je ona davno ustanovila. Svaki dan I čas je bio isplaniran. Svaka stvar je imala svoje isključivo mesto. Ništa nije promenio. Sve je ostalo u njegovom životu isto, kao I do njene smrti. “Dobro upamti. Pošten rad, preciznost I čistoća. Prolaziti kroz život uzdignute glave. To nas razlikuje od životinja! Mi nismo životinje.” “Ceo moj život sam slušao tvoje savete. Šta sad da uradim? Za ovo nisi bila spremna čak ni ti, majko!?, reče, gnječeći jastučić rukama. Vrati jastučić na mesto I krene ka hodniku. Skidajući mantil, opazi da nije obuven u papuče!? Ukočen, očekivao je odnekud poznati prekorni glas. Stajao je kratko vreme, dok mu do svesti nije doprla informacija da je sam! U sveopštem košmaru, pogleda u uramljen komad papira, raznim bojama podeljen i pomalo žućkast. To je bio raspored! Držao ga se, kao da je ona živa. To je postala već navika, poput jutarnjeg umivanja. Shvati ustrašeno, da je sutra subota. Jutarnja nabavka, pijac, gomila ljudi. Trebalo mu je nešto da se smiri. Vrati se u dnevnu sobu I uz slabo svetlo, sa police izvuče podeblju knjigu. Bio je to tel. imenik glavnog grada. Stavi ga na krilo I kao da izgovara čudesnu mantru, poče tiho govoriti redom sve što imenik sadržavao!? Došavši do slova D, ostavi imenik I uzme “Rečnik stranih reči I izraza”. Polako se smirivao. Malo neverovatno, ali to je bila kazna kojom ga je majka kažnjavala! Počelo je sa tanjim I manjim knjigama. Uz njeno propitkivanje. S godinama, gomilale su se debele knjižurine, raznih naslova I namene. Nekakav inat je proradio u njemu kad je to počelo. Posle je s unutarnjim zadovoljstvom učio napamet sve. Inat ili nemoć? Par puta se zamalo odao na poslu. Radilo se naime o ruskim klasicima. Počeo je naglas da izgovara rečenice “Ane Karenjine”. Svi su utihnuli, ali je ubrzo shvatio o čemu je reč. Izvukao se pričom o tome kako je to omiljen deo njegove majke! Kako sve ovo izdržati? Kako sutra izaći u svet? Na kraju, kako dočekati živ ponedeljak?

Osećao je nemoć potpuno istu kao u detinjem dobu. Prvi put oseti da majke stvarno više nema!? Ulazeći u kupaonicu, pogleda svoje lice. Ono što je video u ogledalu je bila njemu strana osoba. Nikad on nije dugo stajao pred ogledalom i proučavao nedostatke ili bilo kakve novine na svom licu. Potišteno zaključi da on u stvari ne poznaje samog sebe. Život je prošao mimo njega. Bio je izlevak iz tuđeg kalupa. Nikad nije bio, niti će biti ON! Trgne ga neko šuštanje. Kao da je dolazilo sa spoljnog dela ulaznih vrata. Virne kroz špijunku, gotovo bez daha. Svetlo u hodniku je bilo upaljeno, ali nikoga na stubištu. Krene prema spavaćoj sobi, ne paleći svetla. Gotovo žmureći se skinuo, obukao pidžamu I legao. Pogled mu je bio uprt u usku liniju svetla, koju je stvaralo svetlo u hodniku I odškrinuta vrata. Prevrtao se u krevetu, pokušavajući ukrasti malo sna. Izgovarao je u sebi, talijanski rečnik. Prešao je na francuski, pa mu se sve pomešalo. Iz tame je izlazio majčin lik, prekorno ga gledajući. Kao da mu je govorila: “Čekaj samo dok se ponovo sretnemo. Zapamtićeš me. Ti da sramotiš našu staru, poštenu porodicu I naše ime. Lično ću se pobrinuti da te duže zadrže u “čistilištu” ! S tim prekorima I nekakvim odrpanim ljudima, koji kao da lebde I obraćuju mu se preteći jezikom koji nije razumeo, prošla je noć. Sve je izgledalo toliko stvarno. Pokušavao se braniti, vičući da je sve greška. Kad god bi spomenu tu reč, pojavila bi se ponovo mati, ljutito mu odgovarajući :” Ti si greška, ali moja!”

IV

Ko je pobedio noć? Jutro ili ludi, nepovezani snovi. Otvorivši teške kapke, Fišbah otkrije da je sve osim njega I mokrog, zgužvanog jastuka, pobacano uokolo. Sedeo je na ivici kreveta, prebirući po noćnom hororu, koji mu se činio stvaran. Obučen u kućni ogrtač, krene prema kupatilu. Sad je ugledao još neobičniji lik u ogledalu. Smežurano, staračko lice I krvave kapilare, koje su se raširile po očima kao paukova mreža. “Kome sam kriv? Ko je oko mene opleo istu ovakvu mrežu?” Pitanja bez razumnog odgovora. Čak se počela u njemu javljati sumnja da nije sve “nečija greška”. Nemoguće je da se takve stvari dešavaju slučajno. Previše je ovde “slučajnosti”.

Seo je za kuhinjski sto, pošto je skuvao kafu. Postojala je čudna podudarnost, koju je slučajno otkrio. Dok bi voda uzavrela u džezvi, imao je taman toliko vremena da pređe nepravilne glagole u engleskom jeziku! Posmatrao je u šolju sa kafom. Stvorio se nekakav oblik, sličan oblaku. Odmah pomisli na majku. Sigurno jedva čeka da se ponovo sretnu. U Raju. Sad mu je sama pomisao na Raj izazivala strah. Ona ga tamo čeka! Ispije kafu, brže no obično I odluči dve stvari. Na pijac neće ići. Kupovinu će obaviti u samousluzi. Samo ono najpotrebnije. Ali, pre svega otići će u crkvu. Kao krv mu je bio potreban razgovor. Sveštenik je jedini bio njegov drugar u mladosti, dok im se nisu putevi razišli. Osećao je da će razgovor sa starim drugom smiriti njegovo stanje. Pogleda uokolo I zaključi da će danas samo usisati prašinu. Ostatak dana provešće radom na goblenu. Nekoliko dana nije napravio ni bod. Prekorevao se, dok je obuvao cipele. Ipak je to “Tajna večera”.
Na putu do crkve, nije sreo mnogo ljudi. U unutrašnjosti, poznat miris I nekoliko starica, koje su prebirale brojanice, tiho mrmljajući molitvu. Izgovorio je u sebi osnovnu molitvu, a znao je većinu crkvenih knjiga na latinskom. Krene da pronađe sveštenika Matu u njegovim odajama. Zatekne ga u pripremanju za sledeću misu. Mate se obraduje. “Čuo sam kakvo te čudo spopalo Ivo. Ne brini se, to je samo još jedna od kušnji, kojih je ovaj život prepun. Ti si veran Crkvi. Ona takve kao što si ti ima uvek pod zaštitom. Samo ne kloni duhom Ivo, veruj kao I dosad I bićeš spašen. Kao što je I tvoja pokojna majka proživela I sad se nalazi u Carstvu Božjem.” Na ovu zadnju rečenicu, Fišbaha nešto lecnu niz leđa. Opet susret, prekori…… Pozdravi se sa sveštenikom I izađe. Nije baš bio zadovoljan ni razgovorom ni utehom.

“Ni ti Mate mi ne možeš pomoći. Mene u raju čeka pakao!”
Rekao je to poluglasno, birajući uličice, kojima će stići do trgovine.
Ušavši, odmah se pokajao. Samousluga je bila puna kupaca. Baš taj vikend određen je za sniženje cena velikom broju artikala. Uzeo je korpu I krenuo prema rafu sa hlebom. Usput je uzeo nekoliko gotovih jela I nekoliko različitih konzervi. Hteo je još nešto, ali pogledi I sašaptavanja koje je video oko sebe, gonili su ga da što pre izađe napolje. Kasirka nije ni gledala u to što je kupio. Automatski je prelazila preko bar-koda, do zadnjeg artikla. On je već imao spremljenu novčanicu u ruci. Pojavio se problem. Sitan novac. Ona ga bezobzirno pogleda u oči, pitajući: “Jel’ nije bilo sitnijih novčanica u bankomatu?!” U trenu nasta tišina. Svi su očekivali njegovu reakciju. Međutim, druga kasirka rasitni novac I spasi ga. Izleteo je kao da ga neko goni. Prolazio je pločnicima spuštene glave. Usput nekoliko puta zakači ramenom prolaznike. Stigavši pred zgradu, naleti na poštara. Nije ni čuo šta mu je ovaj rekao. “Samo što pre ući u stan.” To je bila misao vodilja, slamka spasa.

Prao je tanjur posle ručka, koji je pojeo više mehanički, po navici I rasporedu. Pojeo je sve, kao I obično. Nema hrane za bacanje, to mu je uvek prvo palo na pamet kad bi seo za sto. Majčine dogmatske izjave je pamtio kao božje zapovesti. Bacao je pogled prema šarenom rasporedu I odluči da obriše prašinu. U zastakljenoj, staroj vitrini krilo se malo majčino blago. Naime, tu su bile porculanske figurice koje je ona skupljala za života. Tačno 257 komada! Brisao ih je sredom I subotom. Tako je bilo oduvek. I sad, kad majke više nema, prilazio bi im sa nelagodom I strahom. Posuda mlake vode I krpica su bili jedini rekviziti. Nikakva hemija; majka se bojala da ne bi izbledela boja na njima! Kad je počeo s poslom, strah se gubio. Sve je bilo rutina. Ali to je bilo najgore. Čim bi se predao nekom poslu, odmah se mozak vraćao na jučerašnji događaj. Osećao je da će posle svega, iako zna da nije kriv, ostati žigosan do kraja života. Usamljeni, stari čudak. Uzeo je stalak sa goblenom I namestio se pored lampe u dnevnoj sobi. Tajna večera. Jedini Willerov poznatiji goblen koji nije uradio. Nekoliko godina je proveo u potrazi za originalnim predloškom I koncima. Majka nikad neće videti njegov rad. Ili hoće? Ona je “uvek tu” . To su joj bile I poslednje reči. “Gde si bila majko juče?” , s mukom tiho prozbori, dok je uvlačio konac u iglu. Nešto više od polovine goblena je već uradio. Trebao je da počne rad na Judi! Na jednom od apostola, koji je bio sinonim za izdaju i pokvarenost u hrišćanstvu. U početku je bio užasnut mišlju, kako se sve slaže I poklapa. Kako da baš danas treba da napravi Judu? Nerado I polako poče. Prilikom rezanja konca malenim makazama, ubode se u palac. Ubod nije bio naivan. Žestina koju je upotrebio je bila prevelika. Makazice su ostale zabodene da vise iz njegovog palca! Ode do kupatila, izvadi makazice iz palca. Dugo je posmatrao kako se mešaju krv I voda u lavabou. Stavi zavoj na prst I vrati se poslu. Sve brže je radio. Neko posebno zadovoljstvo se širilo na licu, gonilo skupljene bore. Kao da je otkrio tajnu života I smrti. Par puta se tiho, naglas nasmeje. Više nije bio isti, stari, poslušni Ivo. Gospodin Fišbah! Radio je skoro cele noći. Pred svitanje, pijući kafu, na stolu pored njega su bile majčine velike krojačke makaze. Gladio ih je I sa smeškom, promuklo prozborio: “Izgleda da se nećemo videti majko!” Popivši kafu, ovlaš pogleda raspored za nedelju I lagano ga pocepa sa zida. Krene prema podrumu I u prizemlju naleti na Lolu I Micu. Stanarke iz prizemlja. Nazvaše mu dobro jutro. On se polako okrene, nasmeši se I pogleda ih zagonetnim, staklastim pogledom. Ostaše bez reči, gledajući ga kako silazi u podrum.

V

Nedeljno jutro. Smena u policijskoj stanici. Ilija sede za sto. Vikend je prošao bez događaja. Malo koškanje u kafiću su smirili pozornici. “Šta ćemo Ilija”. upita Božo, dok je on slagao hrpu papira, koje kolega pre njega očito nije ni pogledao. Iz podruma se začuje vrisak, nakon toga zvuk nekoliko šamara. “To sigurno Mile smiruje Šucu. Trebali bi ga pustiti. Ionako je priznao da je sve o onom Fišbahu izmislio. Zamisli čega se setio, samo da ga ljudi časte pivom!?” “Luka je rekao da ga držimo do sutra. On je inspektor, a ne ti I ja. Bolje nam skuvaj kafu, dok ja ovu papirologiju sredim. Posle izađite napolje, malo prošetajte. Da vas narod vidi. Nedelja je. Treba ubiti smenu od 12 sati” Listajući papire, odmah ih je zavodio, smeštao u registratore. Pročita one dve izjave od petka, pa Šucinu, koja je bila čak I suvišna, s obzirom na njegovu reputaciju. Padne na pamet kako splet okolnosti od nekog napravi razbojnika.
“Ne bih voleo da sam u koži tog Fišbaha. Dok je živ, ljudi će ga spominjati I pamtiti samo po ovom.”
Bližilo se podne. Ilija je bio sam u stanici. Kratio je vreme gledajući TV. Uzme ukrštenicu, koje se već dve nedelje povlače po stolu. Nasmeje se nekolicini gluposti, koje je neko upisao u kvadratiće. Učini mu se da čuje zvuk telefona iz njegove sobe. Nije se prevario. Požuri prema svojoj kancelariji, zvuk telefona prestade. Počeka koji tren, ne bi li ponovo zazvonio aparat. On osta nem. Vrati se u prostoriju I “motorolom” proveri Mileta I Božu. Dogovorili su se da će zajedno jesti. Nakon pola sata, njih dvojica se vrate iz patrole I uz šalu počeše ručati. U frižideru su se hladile tri konzerve piva, koje su doneli sa sobom. Ilija nije uopšte spominjao telef. poziv. Smatrao je da nije ništa hitno. Posle jela I piva, seli su sva trojica da pogledaju neki film na TV-u. Oko 16 h, dva sata pre kraja smene, ponovo zazvoni telefon. Mile, koji je bio bliži, ustane I javi se.
“Ilija, kolega iz gradskog te treba.”
Ilija žurno preuzme slušalicu. Pozdrave se I na Ilijinom licu se pojavi smešak. Nekoliko puta je komentarisao kolegin monolog rečima: “Znao sam ja odmah.” Ilija spusti slušalicu. Stane pred Mileta I Božu I reče:
“Uhvatili su majstora za bankomate I stare babe u sred posla. Priznao je sve, pa I napad u našem mestu. Znači, Fišbah je nevin !”
“Šta ćemo sad? Da zovemo Luku? Nije mala stvar. Treba čovek da provede još jednu noć.” primeti Boža.

“Treba imati muda, pa zvati Luku. Juče je bila svadba njegovog sinovca.”
“ Nazovi ti njega. Skini teret sa sebe Ilija, a on kako hoće.” dobaci Mile.
“Prvo treba nazvati Fišbaha, ljudi.”
“To će odlučiti Luka.” reče Ilija, dok je pozivao inspektora. S druge strane, na iznenađenje, nije bilo vike I psovki. Osetio je Ilija da je Luka još mamuran. Ukratko mu sve ispriča, očekujući odgovor koji je I dobio:
“Javite se čoveku, a ostalo ćemo sutra obaviti.” Ilija potraži Fišbahov broj I nazva ga. Aparat odzvoni do kraja I veze nestade. Pokuša još nekoliko puta – opet muk.
“Možda je čovek izašao da prošeta. Pokušaću još koji put. Sad će I kraj smene.” Dočekali su I kraj smene, g. Fišbaha nisu dobili na telefon. Ilija prenese kolegi problem I zamoli ga da oni odrade to do kraja.
“’Ajde, bogati Ilija, pa neću specijalno zbog njega slati auto-patrolu I to nedeljom u noć. Sutra će se on pojaviti I sve će se razjasniti. Nego, reci ti meni jel’ ima šta ozbiljnije?” spokojno I smešeći se, reče Ilijin zamenik.
Na odlasku kući, Iliju isprati Šucina kuknjava iz podruma.

VI

Ponedeljak. Prvi radni dan u nedelji, a u policijskoj stanici haos. Luka je histerisao po sobama. Iza njega je išao komandir, pokušavajući da pohvata konce I smiri situaciju. “Pa, jel’ to bilo toliko teško pronaći Fišbaha I osloboditi ga tereta? Dve smene su prošle I ništa!? Pa, dal’ ste vi normalni? “ “Bili smo jutros u 5h, zvonili I ništa. Pa ne možemo odmah razvaljivati vrata. Probudili smo celu zgradu. Niko ništa ne zna. Zadnji put su ga videli juče poslepodne, kad je išao u podrum, U podrumu ništa sumnjivo. “, pravdali su se dvojica policajaca iz prethodne, noćne smene. Komandir Pera reši da raspetlja situaciju I prvo odluči da svi ostaju u stanici. “Luka, povedi Iliju sa sobom. Neka idu Mile I Boža sa vama. Ko zna šta je u pitanju. Ja ću sad tražiti nalog od gradskog. Obijte vrata, ako nema druge. Ostali svi na ulicu. Možda ga je neko video. Obiđite njegovo radno mesto. Idite do mosta, nije valjda skočio u reku!? ‘Ajde, idemo. Neću vas ja učiti poslu! “

“Ne čudim se drugima, ali Ilija ti si me razočarao. Stari policajac I napraviš takav propust.”, reče Luka, dok su vozilom išli prema stanu g.Fišbaha. “Čekaj malo gospodine inspektore. Nemoj ti na mene svaljivati nikakve propuste, jer ja sam svoju dužnost obavio. Ti si prvi napravio propust svojim izostankom za vreme vikenda. Moli Boga da se sve dobro završi. Mene ne petljaj. Tvoj zadatak je bio da budeš u stanici! Što se nisi menjao za smenu? Nemoj me vući za jezik Luka!” Njihovu raspravu prekide Boža: “ Što se toliki narod skupio pred njegovom zgradom?” Zaustaviše kola I krenuše kroz špalir ljudi, iz kojeg se moglo čuti dobacivanje: “Stigli naši čuvari reda I zakona.” U prizemlju, kao delegacija, dočeka ih nekoliko stanara. Isticali su se Lola I poštar, koji je već davno trebao biti na poslu!? On koraknu prema njim, kao da je hteo preduhitriti ostale, koji su imali spremnu hrpu pitanja, nagađanja, odgovora: “Izvinite. Ne bih da se namećem, ali hteo bih da vam nešto kažem. Mislim da će to koristiti. Naime, bio sam slobodan, pa sam doneo lestve I prislonio ih na Fišbahov kuhinjski prozor. Ništa nisam uspeo da vidim sumnjivo, a slabo se moglo I videti, pošto mali delić zastora nije pokrio staklo. Eto, ja toliko.” “Njegov stan je na 1. spratu, je li tako? Mi sad idemo gore. Trebaju nam dva svedoka, pošto vrata očigledno moramo razvaliti. Vi ostali svi nazad u svoje stanove I tamo čekajte. Niko da nije makao nikud. Ako radite, javite da ćete zakasniti. Jel’ to svima jasno!? Hajde, brže, brže. Vas dvoje ćete s nama.”, reče Luka I zaustavi sredovečni bračni par, koji je živeo sprat iznad Fišbaha. Lola se na to uvređena lecnu. Odabir ovih ljudi povredi njenu sujetu. Ona I poštar, zadnji krenuše prema svojim vratima. Mile osta na ulaznim vratima, da se ne ometa uviđaj?! Petorka, svak sa svojim mislima I očekivanjima, poče da se penje uz stepenice. Oni su kao I cela varošica koja je već brujala o tajanstvenom g. Fišbahu imali su razne teorije I osećaje. Paleta osećaja. Nedostajala je samo kolektivna krivica. Sad, kad je bila potrebna, niko je nije osećao.

Nakon bezuspešne zvonjave, lupanja po vratima I glasnog pozivanja, Boža se lati poluge, koju su poneli iz stanice. Uz mali napor drvo popusti I vrata se polagano počeše sama otvarati. Ispred njih je bilo slabo osvetljeno predsoblje. “Niko ništa ne sme dotaći. Vas dvoje budite u predsoblju, a mi ćemo obići stan zajedno.” Svi su ulazeći podsvesno očekivali smrad, međutim vazduh je bio ustajao I težak. Krenuše levo, prema dnevnoj sobi. Upališe svetlo I zateknu sve u redu. Sve na svom mestu. Ništa razbacano, što bi nagovestilo provalu, krađu. Tako je bilo I u kuhinji, kupatilu. Sve uredno, čisto. Luka se na tren zadržao ispred komada hartije na kojem je bio ispisan raspored poslova, ali prekine ga tih, gotovo tužan Ilijin glas: ”Kasno, momci!” Ilija je stajao na vratima spavaće sobe. Jedino što je Luka mogao videti su dva stopala, koja vise sa kreveta! Kad se pomaknuo, svi ugledaše čudan prizor. Fišbah je ležao potrbuške, ali na najlonu, koji je bio prebačen preko velikog ležaja. Ruke su bile ispod tela, a oko njih razlivena krv, pomešana sa starim flekama od krečenja. “Jupol I krv! Zanimljiva kombinacija. “ pomisli Luka pipajući puls na vratu. Kad je taknuo hladnu kožu, sve je bilo jasno. Gotovo je. Ilija je javljao komandiru u stanici kakvu situaciju su zatekli, na šta mu ovaj odgovori da ne diraju ništa I čekaju islednike I patologa iz gradskog MUP-a. On će poslati još jednu patrolu, kao pomoć. “Hoću izjave od svih koje ste tamo zatekli! Hoću da znam sve o njemu. Pa ne bi digao ruku na sebe zbog priče jedne izlapele babe!”, reče mu komandir. Inspektor se vratio u dnevnu sobu. Seo je pored stalka sa nezavršenim goblenom I pored kutije sa koncem I priborom ugledao komad papira, ispisan kratkim, zagonetnim tekstom: “Majko, rešio sam da ipak ne provedemo večnost zajedno. “ Kakvo je to pismo? Koje mu je značenje? U svojoj karijeri video je nekoliko oproštajnih pisama. Sva su bila razumljiva po sadržaju. Imala su neku poruku, smisao – ako oduzimanje sopstvenog života uopšte ima nekakav smisao ili opravdanje. Mora sve to složiti. Sve ovo nema nikakvog smisla. Možda će kolege nešto pronaći, kad stignu? Nakon pola sata stiže nekoliko polic.vozila iz Grada.
Napokon reše da okrenu telo. Sve, ceo slučaj je bio čudan, bizaran, ali niko se nije nadao šta će ugledati. G. Fišbah je ležao na leđima, a njegove negovane šake su bile modro-žute. Njima je čvrsto stiskao velike krojačke škare, koje su bile u njegovom telu. Kolika sila je trebala za taj čin? Škare su toliko bile zabijene da je iz trupla virila samo veća ručka!?

“Da, Pero. Dobro si čuo. Škarama. Da, škarama. Otkud ja znam zašto nije uzeo nož!? Dolazim u stanicu, pa ćemo razgovarati.” , završavao je smušeni razgovor, inspektor Luka. Oko njega, jedan kolega se krstio već 5-6 puta, a jedan, mlađi je izletio napolje od muke. Počeo je povraćati još u haustoru zgrade! “Kolega, ja ću samo snimiti onu čudnu poruku. Kad je obradite, pošaljite sve zajedno sa ostatkom papirologije.” Pošto je snimio komadić papira mobilnim telefonom, obrati se svojim ljudima. Kad završe razgovore sa stanarima, poznanicima, zamolio ih je da što pre dostave svoje izveštaje. Uputi se nazad u Polic. stanicu. Usmeno ispriča sve komandiru. Mogao mu je reći samo ono što je video. Ostalo je sve obavijeno tajnom. U sebi, Luka je neprestano recitovao reči sa Fišbahova papirića. Osećao je da mu nedostaje mali delić slagalice. Nadao se da će ga pronaći u izveštajima, koje je nestrpljivo očekivao. Sve je bilo van svake pameti. Ceo slučaj. Optužba lude, izlapele starice. Da je došlo do tužbe, to bi pobio na sudu I advokat-pripravnik. Polako, još od jutra, u Lukinu svest se gnezdio osećaj krivice. On je kriv. Ma, svi su krivi – celo Mesto. Čovek je mogao biti živ, ali presuda je izrečena još u petak – na ulici! Ipak, još se tu nešto skrivalo. Njegov svaki pokret i reč, koju je izgovorio su imali poseban stil. Nekom je on možda izgledao uštogljeno, prepotentno. Fišbah je bio sve ostalo, ali to ne! Pre je ličio na dete, koje zna da ga čeka kazna uveren da nije kriv. Nešto se duboko skrivalo u njemu. Previše olako je on primio optužbu. Kao da je navikao na to. Da li se odgovor tu krije? U njegovom dosadašnjem životu? Počele su stizati kolege sa terena sa svojim izveštajima. Napokon. Svakog je od njih još usmeno propitao nešto vezano za izveštaj. Zadnji uleti Boža, pomalo ljutit. Pruži mu nekoliko izveštaja I sede. Luka ovlaš prelista 10-tak listova hartije. Kod zadnjeg se zadrži. To je bio kratak informativni razgovor sa mesnim sveštenikom. “Kud te put nanese na popa? Video sam u stanu par crkvenih stvari, pa I onaj goblen, ali gde si iskopao ovog Matu?” “Na crkvu su me upućivali svi. Navodno, od malih nogu, s majkom je redovno odlazio u crkvu. Tog Matu Perića mi je spomenuo poštar. On je jedan od starijih stanara u zgradi. Reče da su Fišbah I taj pop bili prijatelji. Naročito u detinjstvu, dok Perić nije otišao na školovanje. Ja mislim Luka, da bi taj mogao znati najviše o ovom našem nesrećniku.” “Božo I ja mislim tako. Idemo nešto pojesti, pa ja odlazim u crkvu. Po istinu, nadam se.” Smejući se izađoše iz Lukine kancelarije.

“ Znači g.Periću, vi baš niste bili pravi prijatelj sa pok. Fišbahom?” “Ne bih to nazivao prijateljstvom, inspektore. Kratko druženje u detinjstvu, ako je to što vi mislite. Ja sam po prirodi svog posla prijatelj sa svim vernicima. Kako bih inače funkcionisao u našoj zajednici? Mora postojati poverenje. Ljudi se meni ispovedaju, ali kao posredniku pred Bogom, ako me razumete.” “Pa I on se ispovedao? I njegova pokojna majka. Zar nikad ništa neobično niste čuli od njega ili nje? “Ona se ponekad žalila da je neposlušan. Znate, već mi je to postalo uobičajeno kod nje – a nije bilo razloga! Pokojni je u svemu bio pun hrišćanskih osobina. Možda se malo više bojao majke. Nekad mi je to bilo čudno. Stara gospođa je malo preterivala. Znate, ljudima sa godinama počne sve smetati. Inače, oboje su bili uzorni vernici. “Znači, srešće se u Raju!” , smeškao se Luka, videći da razgovor ne vodi ničemu. “Čekajte, molim vas. To nikako! On je učinio smrtni greh. Oduzeo je sam sebi život!” “Pa šta onda? Kažete da je bio dobar. Pravi vernik.” “Stara gospođa je u Rajskim vrtovima, ali njenog sina čekaju večne muke, paklene. Ja ne mogu ni prisustvovati njegovoj sahrani, zbog čina koji je učinjen. Znate, takva su pravila od kad je “sveta I veka”. “Znači, ona u Raju, a on u Pakao. Čekajte malo, rekli ste da je on osećao strah od nje, pomalo neprirodan. Sad će biti razdvojeni – zauvek. Svako samoubistvo se planira. Meni se čini da je on ovo uradio samo da ne sretne nju! Lažna optužba, koja se desila je bila samo okidač! On se nje I mrtve bojao. Da, da, moj Periću. Sad je jasna I ona poruka. Ide on I u Pakao, samo da ne sluša njena zvocanja. Sad bi to trajalo celu večnost. Jel’ tako, Periću?! “ “Znam da je često pominjao kazne. Nikad mi nije rekao kakve, ali je nekako izgledao zadovoljan dok je o tome pričao. Bio je bezazlena izgleda I ponašanja, pa nisam mogao pomisliti da on može biti kažnjen” seti se sveštenik. “Bojao se susreta s njom. Znate zašto? Zbog sramote koju je naneo sebi I njoj. Da, ova lažna optužba ga je uplašila više nego smrt. Trebao je njoj izaći na oči. Možemo samo nagađati šta mu je prolazilo kroz glavu ovog vikenda. Sad je sve jasno, Periću. Slučaj rešen!?” Zadovoljno se rukovao sa sveštenikom, koji ga je ljutito posmatrao. On je izgubio jednu ovčicu iz svog stada. Za inspektora je to rešen slučaj. Bezbožnik!
Na pogrebu gospodina Fišbaha čuo se samo zvuk trenja konopa o sanduk, koji su složno spustili u raku radnici “Pogrebnog preduzeća”. Niko nije ništa rekao. Ni reč…..

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *