Kad odžaci zamirišu i severac ravničarske gradove u beli jorgan ušuška, kad svet zamre, a noći uz pucketavi smederevac nepodnošljive postanu, setim se koščatog lica i tananog stasa dugonoge Sneže.
Ubacim još jednu oblicu, pristavim olupani čajnik i kao da mi leđa ogreje crepana peć u roditeljskoj kući. Ista ona kraj koje sam za bolnim preponama posezao posle dugih poljubaca u ledenim noćima.
Setim se nemira i strepnji mojih nepunih osamnaest i njenih prepunih dvadeset i šest. Setim se igara koje je volela i prstiju što po telu slatko-bolne tačke nalaze i diraju do ludila.
Mislima mi sevnu bademaste oči i kao da osetim toplinu ljubavi željne šake pod košuljom. Lako je ne misliti prolećem, a teško zimu preboleti, dok me šuškanja u trošnim zidovima izluđuju.
Noćas je Trivun.
Vreme vina i ljubavi.
Dok kroz prozor posmatram gde grad nestaje pod krupnim pahuljama, čini mi se da sam ponovo mlad i žalim što tada nisam znao što sada znam. Ne, ne mogu preživeti sam.
Pantalone preko trenerke, dva džempera, dva duksa, skijaška jakna, vojne čizme…
Izlazim!
Staza me vodi ukopana u belilo ugaženog snega. Dok ruka svevišnjeg razbacuje prah šećer i zasipa u šlagu iščezli grad, pratim trag ukletih do mesta gde ću naći zaborav. Bircuz je cilj puta kojim se probijam i kao poslednje uporište otvara dveri preda mnom.
Ulazim!
Dočekuje me tmurna nutrina lokala, baš kakva i mora biti. Dva gubitnika u uglu odmeravaju me mrkim pogledom. Iz bubnjare u suprotnom ćošku udara vrelina, a šanker nezainteresovano bulji u televizor. Sedam blizu vrata, zlu ne trebalo. Podižem ruku, dovikujem narudžbu i vino stiže.
Trivunova je noć, a smederevka ne pomaže. Sećam se vitkih nogu, jecaja i bola što me u belim i crvenim nijansama sustiže.
Sneža me posmatra i pokušavam da je oslovim. Uzalud. Svaki put se iza nove senke krije.
Sati prolaze i flaše se prazne.
Najednom, sred bezvremena, vrata se otvaraju. Severac prati pridošlicu jezom i ledom. Osvrćem se i vidim prozračnu visoku plavušu u raskošnom ogrtaču. Otmenim pokretom zatvara vrata i kreće ravno ka meni.
Ogrtač se raskriljuje i vidim da je slabo odevena za kijamet sa kojeg je ušla. Na sebi ima belu letnju haljinu, na nogama baletanke. Seda preko puta mene.
– Mogu ti ispuniti želju – čaša preda mnom podrhtava od tonaliteta njenog glasa. Podižem pogled na detinje lice i pokušavam da prokljuvim šta hoće. Otkad drolje izgledaju tako filigranski?
– Nemaš ti pojma o mojim željama. Gubi se! – ne treba mi pet minuta ničega za nešto.
– Misliš? – kaže i osećam da nešto nije kako bi trebalo da bude.
– Mislim! – odsecam i naginjem dugi gutljaj ravno iz flaše.
– Čeka te. Trivunova je noć i skoro će zora – ravnodušno izgovara.
– Koju igru igraš? Ko si ti? – izgovaram preglasno i privlačim pažnju društva iz ćoška.
– Nebitno. Imaš svega pola sata da odlučiš.
– Odlučim? Odlučim šta?! – jeza što mili kičmom ne potiče od hladnoće.
– Da odlučiš želiš li do Snežane – glas je miran i samouveren. Otrovno sugestivan.
– Ne znam. Možeš li to? – ustaje i pruža mi ruku. Prihvatam.
Iskoračujemo u ledenu noć. Grad se povremeno pomalja pod srebrom meseca, a severac se poigrava ženinim ogrtačem. Na trenutke deluje kao da zamahuje krilima. Belina se kovitla oko nas poput raskupusane vate u kojoj grad lagano iščezava. Koraci mi nisu teški. Hodamo, staze ne tražimo. Sneg ne pruža otpor i stižu sećanja. Na trenutke vidim kako ženina krila razbacuju pahulje poput konfeta. Sve je unaokolo belo kao onaj čaršav na kome se vite noge obavijaju oko telesine što pumpa i pumpa i pumpa…
Dok se paperje pod nogama lagano preliva rumenilom praskozorja, duboku tišinu remeti tek po koji lepet moćnih krila i misli se vraćaju Snežani. Bila je sve i ništa. Instruktor i slepac, dželat i žrtva, ljubav i omraza, strastvena noć i zlo jutro. Pitam se hoće li joj haljina biti bela ili crvena kad se sretnemo. Devičanski bela kao zimska noć ili krvavo crvena kao zora što dolazi.
Gradovi nestaju u izmaglicama sećanja ostavljajući samo Snežu koja gola kao od majke rođena podrhtava i čeka moju odluku. Hladna šaka koja me vodi nije Snežanina, ali će me odvesti do nje, na mesto gde nema gradova. Napredujemo i lagano kružimo krugovima kajanja. Sve smo bliže Snežani i sve me više opseda čudna misao. Kako li će biti odevena?
Mada slutim…
Sve se bojim da će na njoj blistati crveno, baš kao onog jutra kada sam dugim poljupcem udahnuo njen poslednji krik odbacujući krvavi nož iz drhtave ruke.

3 thoughts on “Stevan Šarčević: KAD GRADOVA NESTANE”
  1. Психо-паћеничка исповест, испричана у фебруарској леденој ноћи светог Тривуна од стране кафанског алкоса, који пије да би заборавио на своју стару љубав, да би умирио своју нечисту савест и да би опрао своје прљаве руке, за које се у панчлајну испоставља да су окрвављене управо крвљу његове давне љубави.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *