(* U prenesenom značenju pat-pozicija je neodređen ili neodlučan položaj, stanje u kojem se teško šta može učiniti, kada su ruke jednostavno vezane.)

Dok čekamo, ispijamo već treće pivo. Knjige u kojima sam objavljen kao koautor su naspram nas, na sredini stola. Moje prvo samostalno delo takođe. Praktično: na dohvat su nam ruke kada zatreba. Stotinak ljudi sedi u poluzamračenoj sali. Još nekolicina devojaka se šunja u potrazi za slobodnim stolicama. Iz zvučnika dopire tiha muzika: Haustor – Šejn, Ena; Chaka Khan – Aint Nobody; Sonny Terry – Lost John; a na plej listi su i nezaobilazni R.E.M. – Losing My Religion; The Doors, Jimi Hendrix, Deep Purple, Iron Maiden, Nirvana, EKV, Azra, Smak, Billy Idol, Tom Waits, Tina Turner…
Zvanično otvaraš književno veče, formalno me predstavljaš publici i želiš mi dobrodošlicu u ime svih prisutnih. Zahvaljuješ se i sponzorima i gradskim očevima koji su nam ustupili prostor i termin. Detaljnije nabrajaš fanzine, zbornike, časopise, festivale, poslove koje sam menjao, stvari koje volim. A onda krećeš u ofanzivu.

Za početak, volela bih da mi nešto pojasniš. U zborniku poezije „Junaci urbane bede“ naslovljenom po stihu tvoje pesme u biografiji između ostalog navodiš i sledeće: „Bavio se, i bavi se svim i svačim – izviđač, planinar, ragbista, uličar, skitnica iz voza, tragač, slovoslagač.“ Da li bi mogao da nam nešto podrobnije kažeš o tome? Malo detaljnije objašnjenje?
– Naravno. Vidiš, to jeste nezrela, početnička biografija napisana iz zezanja, gde ti želiš da zvučiš andergraund, ali znaš kako se kaže: u svakoj šali ima i malo istine. Ili, još bolje: u svakoj šali ima i malo šale. Elem, kao što svi znamo – užasno je, ponajviše mladima. Poneko ozbiljnije sociološko istraživanje se provuče kroz dnevnu štampu, ali to je nedovoljno, moramo stalno i iznova govoriti o tome. I ne samo govoriti, već i delati. Zaista delati. Naime, imaš ljude u kasnim dvadesetim, pa i ranim tridesetim, diplomirali su, a posla u struci nema – a ni ljudi neće baš da se pomuče i rade nešto van struke. Naravno, čast izuzecima. A ni taj posao van struke se ne nalazi tako lako, a ima tu i drugih prepreka. Jer: svaki pošten posao je za čoveka, ali nisu baš svi ljudi stvoreni za baš sve poslove. Bitno je pokušati i što duže psihofizički izdržati. „Ogrebati“ se za makar malo upisanog radnog staža, ako je poslodavac uopšte voljan da te prijavi.
Imaš i ljude kojima ostane par ispita do kraja fakulteta i onda to razvlače. Izgube volju. Ne vide perspektivu. Nailaze na zid. Pat-pozicija*. Gomila odrasle dece, još uvek žive sa roditeljima i pitanje je da li će se ta „deca“ ikada totalno osamostaliti. I onda sedimo u parku, cirkamo, gluvarimo, šetamo, čitamo ili se prilepimo za računar i gledamo, po mogućstvu što bolje filmove i serije. Neki preteruju u igranju video-igara, ili su na Fejsbuku po vasceli dan.
Niko od tih ljudi nema prekršajne ili krivične prijave, to su mladi, dobri i prilično pametni likovi, ali to čekanje Godoa na gradskom keju kada su svi dani slični a trajnog izlaza nema na vidiku, u neku ruku jeste (prinudno) klošarenje, uličarenje. Dangubljenje. Često bih na svojoj koži osetio bodlje te teskobne pat-pozicije. Pisanje pomaže, kao i pronalaženje ma kakvog, verovatno privremenog posla. Autoterapija kroz rad i umetnost – veoma bitna stvar ! Kao i obrazovanje, koje nam generalno manjka. Neformalno obrazovanje je često bitnije od formalnog, ali ti je potrebno i ovo drugo, valjda da bi našao bolji posao. A kućno vaspitanje je presudno, dodajem.
Takođe, ta biografija sažeto oslikava određene životne faze kroz koje osoba prolazi dok ne počne da malo ozbiljnije baca misli na papir i zrelije, svesnije stvara.
Opet, to je i namerna parodija, aluzija na vreme u kome živimo. To vreme apsurda, paradoksa i stručnjaka za sve i svašta. Znaš ono – danas drži pečenjaru a sutradan je ministar, poslanik, direktor državnog preduzeća. Ili: pevačica, voditeljka, glumica, spisateljica… Ma, eksperti. Kao oni u reklami za Koka-Kolu. Da ti se smuči.

Da, razumem te. A ta lutanja vozovima koja pominješ? U čemu je tu draž?
– Putnički voz je najjeftinije prevozno sredstvo. Možda je spor, kasni i smrdi, ali to je ono na šta si upućen ako nemaš novca ili želiš da uštediš na putu. Često sam se dovijao, koristio studentske povlastice, podmićivao, švercovao se. Dok kloparaš po šinama uvek možeš da čitaš, učiš, slušaš muziku, razgovaraš sa ljudima ili dobiješ inspiraciju za pesmu, priču. Ima tu šmeka i romantike. Ljudi su u vozu manje otuđeni jedni od drugih. Neprijatne situacije se dešavaju, ali su retke. Ako političari zaista žele da iz prve ruke čuju šta narod stvarno misli, neka se dobro kostimiraju i obiđu deonicu Niš–Lapovo.
Budimo realni: većina mladih ljudi u Srbiji i regionu nema materijalnih mogućnosti da proputuje i vidi inostranstvo, iako su granice sada otvorene. To je tužno. Lično sam posetio samo Mađarsku i Grčku, još kao srednjoškolac. A ti isti mladi ljudi nisu čestito obišli ni svoju zemlju, opet mahom iz materijalnih razloga. Ja nisam bio na Tari, Zlatiboru, Kopaoniku. Nisam prošetao kroz Vranje, Leskovac, Šabac, Apatin, Kikindu. Nisam video ni Sarajevo, Banjaluku, Višegrad, Skoplje, Podgoricu, Ljubljanu, Zagreb, Pulu, Split, Kutinu. Tragično. Moj savet ljudima iz manjih, pa i većih gradova je: pokušajte da uštedite neki dinar, uskočite u vagon i krenite. Možda vas odlična svirka, dobra pozorišna predstava, filmska projekcija ili velika ljubav zaista čekaju posle samo nekoliko sati ili minuta vožnje.

Hajde da se vratimo na taj zid na koji mladi ljudi sve češće nailaze! Kako bi definisao zid koji spominješ, i kako pisanje tebi konkretno pomaže u borbi sa tim zidom?
– Zid može, ali i ne mora da bude metafora za sistem u kome živimo. To je prepreka sačinjena i od ličnih problema, strahova i mana, kao i od problema svojih bližnjih. Suočavanje sa zidom je istovremeno suočavanje i borba sa samim sobom, prihvatanje i menjanje sebe. Samoanaliza, introspekcija, šta god. Stanje u zemlji i svetu te samo brže dogura do zida. Da bi postigao određeni psihički proboj moraš da pređeš taj zid, tu barikadu. Zid ne možeš večito zaobilaziti i eskivirati. Ja nemam moć da takav zid sa par udaraca srušim, niti vremena da (kukavički?) prokopam tunel ispod istog, ali zato pokušavam da ga preskočim. Teško je, nema puno izbočina, retko šta je postojano, nemaš za šta da se uhvatiš, nemaš na šta da se osloniš. I onda lagano bušim zid, kopam udubljenja, paralelno prekopavajući po sopstvenoj duši. Reč po reč, stih po stih, sećanje po sećanje, pesma po pesma. I zid se polako krnji. Uglavio sam levo stopalo i pridržavam se desnom šakom za načetu ciglu. Levom šakom napipavam malu izbočinu, tumačim je kao nagradu za trud. Desna noga i dalje visi u vazduhu. Sa naporom se pridižem i gvirim preko zida. I tada bistrije vidim i sebe i svet, jasnije znam šta hoću. I svestan sam da još više moram da radim na sebi, da bih imao snage da poradim i na zidu. A i na zidovima koji kasnije mogu da uslede, izniknu.
Individualni i kolektivni zidovi su nam nametnuti rođenjem i političkom situacijom. Na nama je da ih bušimo, preskačemo ili makar dobrano okrnjimo. Da ne budemo „još samo jedna cigla u zidu“. Fora je da ne tapkaš u mestu, da misliš svojom glavom i da ne ustukneš.

Šta je tebe doguralo do tvog „ličnog“ zida?
– Razvedeni roditelji, građanski ratovi, sankcije. Razorena zemlja i porodica. Majka ne radi, nema posla u struci. Oslanjamo se na babu i dedu, a oni kasnije umiru. Majka počinje da radi, ali plata je mala i nema puno radno vreme. Otac tada nije pomagao dovoljno. Drugovi beže u alkohol i drogu. Neki od njih kasnije i umiru ili lude. Nisam imao devojku, često ni posao. Na fakultetu takođe nije bilo sjajno, izgubio sam interesovanje a na kraju i finansiranje studija iz budžeta. Umesto da spremam ispite, čitao sam Dostojevskog, Bukovskog, Klajva Barkera, Artura Klarka i mnoge druge bitne autore.
Na koncu svega, spakovao sam stvari u dve poveće torbe, napustio studentsku sobu i Niš i vratio se u Paraćin. Dospeo u pat-poziciju.
E sad, kada te splet okolnosti satera u ćošak, bitno je šta ćeš učiniti. Leći i predati se, ili se boriti? Priznajem, legao sam. Ali sa papirom i olovkom.

Spomenuo si Bukovskog. Koliko je njegov rad uticao na tebe?
– Njegov rad je prilično uticao na mene. Može se reći da mi je, kao i mnogima, bio smernica i inspiracija. Neke od mojih pesama predstavljaju omaž njegovom radu. Inače, poeziju Čarlsa Bukovskog mi je „otkrila“ bivša devojka. Iza svakog muškarca koji nešto postigne stoji neka žena. Istina je to.

Koliko se „trudiš“ da budeš pesnik i pisac?
– Uglavnom se trudim da preživim i živim što normalnije i pristojnije. Da redovnije izmirujem dugovanja za struju i komunalije i nakon toga priuštim sebi poneku knjigu, strip, čokoladu, kriglu crnog piva, flašu boljeg pića koju mogu da podelim sa drugovima, devojkom. Pisanje levitira iznad svega toga i čeka da se nakupi dovoljno materijala i frustracija iz svakodnevnog života.

Šta se trenutno čita?
– Milan Oklopdžić, Marko Šelić, Srđan Valjarević, „Politikin Zabavnik“ i „Dilan Dog“ (uglavnom izdanja Veselog Četvrtka). Ponovo bih pročitao i „Usta puna zemlje“ Branimira Šćepanovića. Tu je i udruženje građana Poezin koje po privatnim andergraund klubovima organizuje događaje „Spoken Word“ poezije i okuplja veliki broj odličnih alternativnih pesnika – izvođača. Posetite njihov sajt, imate i besplatan download knjiga. Dobra je i Aleksina Đorđević – „Gole žene“. SKC Kragujevac i Nenad Glišić su takođe jako bitni. Zoran Ilić i Prozaonline. Dušan Gojkov i Balkanski književni glasnik. Bane Dimitrijević iz Bora. Časopis „Koraci“. Ma, mogao bih da nabrajam… Šteta je što fanzin „Zeleni konj“ više ne izlazi. Sajt Bundolo.org je povezao mlade autore iz bivše Jugoslavije, tu su i tri zbornika članova sajta. „Bundolo offline 3“ je izašao iz štampe prošlog leta u ediciji „Novo stablo“ Studentskog kulturnog centra Kragujevac. Grupa Poeziranje je još jedan dokaz da kvalitet i trud uvek isplivaju na površinu bez obzira na okolnosti. I momci iz SPAK-a su u nekom svom tripu.

Član nekog književnog kluba, organizacije?
– Književno–umetnička asocijacija „Artija“. Nevladino i neprofitno udruženje sa sedištem u Paraćinu koje se bavi ostvarivanjem ciljeva u oblasti književnosti, umetnosti i kulture i deluje na teritoriji Republike Srbije. Uspešno smo organizovali više događaja, od kojih su najznačajniji jednovečernji umetnički festivali Artikulisanje 2012 i Artikulisanje 2013.

– Omiljena knjiga iz detinjstva?
– „Vini Pu“, „Kuća na Puovom uglu“. A. A. Miln.

– Prva knjiga koju si kupio?
– „Mi deca sa stanice Zoo“.

Preporuke za večeras?
– „Mali princ“, „Uralske narodne bajke“, i grupa „Bauhaus“, pesma The Passion of Lovers.

Dramska pauza. Neko od prisutnih se spontano latio gitare. Otvaramo i četvrto pivo. Ćutimo. Žamor prisutnih, škripa stolica. Rasveta je još uvek prigušena. To mi se dopada.
Gitarista iz publike je odlično znao šta radi.

Marko Antić je rođen 11.10.1980. u Paraćinu. Po obrazovanju je pravnik. Promenio je mnoge poslove: magacioner, noćni čuvar, statista, činovnik, fizički radnik… Voli strip, fotografiju, film, književnost, muziku, prirodu, arheologiju.
Objavljivao je u fanzinima Zeleni konj, Helly Cherry, Pobuna umetnosti; časopisima Zlatna greda, The Split Mind; nedeljniku Stil; zbornicima Prvi put, Junaci urbane bede, Zagrcnuti u tranziciji, Bundolo offline 2, Bundolo offline 3, Poeziranje, Poeziranje: ODgovori; antologijama blog-priča Kišobran the best of 2007, Kišobran the best of 2010; u elektronskim časopisima Balkanski književni glasnik, Blacksheep; na sajtovima Bundolo.org, Prozaonline.com, Poezin.net, Tragovi.com, Litkon.org, Kisobranblog.org…
Pesme su mu emitovane u programu zagrebačkog Radija SC.
Učestvovao je na takmičenjima u slem poeziji, u okviru Trećeg i Petog međunarodnog novosadskog književnog festivala; na Open Poetry festivalu u Kragujevcu; na Poezin večeri u klubu Ilegala u Beogradu; na festivalu Artikulisanje u klubu Ex Fontana, Paraćin; na SPAK večeri u Velikom teatru, Jagodina.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *