Adi Jašarević: ZA D.K . (Klanje zaklanog janjeta)

Ležao sam na dnu šumne rijeke, među erodiranim kamenjem obraslim svilenkastom travom, koja je dražila jagodice,smežurane kao kod starca. Vrijeme sam kratio plašeći jata riba,koja bi pred mojom čudnovatom pojavom brzo mijenjala kurs-koordinisanim pokretima lijevo-desno,što dalje od mog domašaja.Kada sam kroz vodenu zavjesu ugledao zvijezde,polako sam se uspravio,odupirući se struji,odgurnuo se nogama i poslije par zamaha bio na površini.Zaplivao sam prema obali,pazeći da to činim sa što manje buke,mada je ta predostrožnost bila više neurotski refleks,nego stvarna potreba.Snijeg,kojim je bila prekrivena obala uveliko je otežavao izlazak,tako da sam nekoliko puta bućnuo nazad,prije nego sam se iskoprcao u bijeli nanos.Puzao sam,vijugajući poput zmije-oslonjen na vrhove prstiju.Cilj su mi bile OGOLJELE TOPOLE,kojim je bila obrasla cijela obala.U zaklonu drveća sjedio sam neko vrijeme,pokušavajući da moje SVIJETLOPLAVO odijelo,kravatu i čarape iste boje,dovedem u red,ali dugotrajni boravak u vodi je bio poguban po fino tkanje.Slična stvar je bila i sa ŠEŠIROM BOJE MORA,obješenog oboda,otežalog,prekrivenog kamenčićima sraslim sa meni dragom klobučinom.Hitrim pokretima,riješio sam se svog zimskog modnog odabira i dugo snijegom trljao obamrle udove,što učini da mi krv ponovo zakola suhim žilama.Bio sam gladan.Uspuzao sam uz prvo drvo i dogtabio VRANU UKRAŠENU INJEM,koja je ČUČALA NA GRANČICI,ne sluteći šta joj se sprema.Nisam se zamarao obradom,čišćenjem perja,pripremom vatre.Zario sam zube u hladno tijelo,otkinuo dobar komad mesa-koji sam nesažvakan progutao.Osjetio sam kako mi se polako vraća snaga.Poslije par vrana bio sam kao nov.Gol-golcat,krenuo sam između drveća i izbio na utabani drum.Svjetlo u daljini bilo je putokaz i,laka koraka,gazeći snijeg-koji sam utrljavao u maljava prsa,krenuh prema varoši…
Došavši do prve kuće svom snagom udarih u bočni zid.Ruka prođe bez trunke otpora.Smijao sam se glasno,bušeći kažiprstom rupe u papiru od koga je kuća bila napravljena.Znao sam da bar jedna među njima nije takva,a,slutio sam i koja.Stupio sam na glavnu ulicu i grudvama gađao plave pločice sa brojevima.Kroz prvu grudva prođe kao…pa,kao kroz papir.Isto se desi i sa narednih pet.Kod broja SEDAM sam zastao i suzdržanog daha,dugo nišanio.Uz tup zvuk,grudva se raspršte u komadiće,ostavljajući za sobom nepravilnu kružnicu.Stupio sam na trijem,koji,pod bosom nogom,izdajnički zaškripa.Pretrčah nekoliko preostalih koraka,gurnuh vrata koja se uz cviljenje šarki otvoriše i stupih u prostoriju čija me toplina na tren omami.Prostorijom je dominirao kamin i polica sa knjigama,uglavnom HUMANISTIČKIH DJELA MALOG FORMATA,mada je bilo i onih debljih,prekrivenih perčinima paučine.Na stolu je bio lonac sa par komada mesa koje nije privuklo moju pažnju-vrane su me stvarno zasitile.Hodnik je vodio do vrata koja su bila ukrašena finim rezbarijama i mirisala na lak.Iznutra se čulo komešanje,stenjanje i muzika koja me podsjećala na Marseljezu.Otvorio sam vrata i zastao na pragu,iznenađen.Krevet je prštao od akcije.Nalakćen,sa visoko podignutom zadnjicom,čovjek uredne brade se predao nasrtajima div-junaka optočenog tokama i zlatom,sa srebrnom kuburom i guslama koje je naslonio uz bradonjinu trticu,prelazeći po strunama…Nije mi se učinilo za Marseljezu…Iz uzdaha i hroptaja razobrao sam kako je bradati pasivac kao filozof-kritičar u potpunosti zadovoljan sa njegovim držanjem dok je junačina odgovarao da on to radi stručno i prilježno.Iskreno,bilo mi je muka,te sam sa zida skinuo sablju-dimiskiju i prsjekao vezu između zaljubljenih ptića.Krv je prosuta..Priđoh urlajućem guslaru-jebaču i izvedoh postupak dekapitacije na desno,kakav se uobičava činiti na istoku.Istom postupku podvrgnuh i kritičara-guzičara koji nije imao zadnjih riječi.Sa plijenom-glavama-koje sam stavio u jastučnicu sve intenzivnije boje božura,stajao sam i posmatrao svoj lik u ogledalu…Moram malo poraditi na sebi,pomislio sam.Prolazeći varošicom palio sam kuću po kuću i došavši na uzvisinu pred sobom vidio veličanstven prizor.Mnoštvo vatri koje su bacale iskre u noć i snijeg koji se povlačio pred moćnijim elementom.
Nisam morao dugo pješačiti.Otaci sin su stajali kraj umiruće vatre i nisu izgledali iznenađeni mojim dolaskom.Otac je štapom lupkao po žaru,dok je sin pušio ispuštajući oblake dima i kondenzovanog vazduha.Narušio sam tišinu,teatralno kleknuo i izručio pred sinove noge sadržaj jastučnice.
Sin progovori:
– Uzmi ovo i vrati se odakle si došao!
– Ali,zašto – zamucao sam – Zar ne vidite…
-Šta? Glave dvojice nesrećnika-hrana za tvoju bolesnu ambiciju…Hoćeš orden…
-Ali, učitelju, pa oni su…
– Drago dete, zar zaista misliš da su me povredili tamo gde je bitno…Razmisli bolje. Počinio si zločin.
– Mislite na zločin po Ezri…
– Ne, mislim na pravi,puteni zločin. A Ezra, o tome drugi put.
– Ali,ne razumijem. Čast,dostojanstvo…
– Ne razumem, ne razumem… Oni to rade da bi prehranili svoju decu…i to si zaboravio…
– Pederi? – izvukoh posljednji adut.
– Ne budi smešan. Nosi svoj teret i sjeti se Jaroslava koji te toliko uveseljavao…
Vukao sam nogu za nogom,tama me bola u leđa,a onda mi je sinulo…žarulja spasa…Samo su estete homoseksualci,jer to proističe iz same biti estetizma….Kuhar-okultista… Ponovo sam se smijao, a teret mi je nestao iz ruku i sa duše koju sam ponovo našao…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.