IMA DA IH NEMA

– Ma čuj! – ispljunuh radosno kad mi Mungos reče šta ćemo da
cepamo – odavno sam to čekao. Ta bagra mi se popela na goveđu nogu. Posebno njihov gazda, ošamaren po mozgu. Ne mogu da smislim tog karakušljivka. Drkuni se i glupira okolo a bazdi ko da je rođen u klonjari.
Vidi! On najveći frajer u krajki, a njegova klapa sve može?! Nije nego! Muda od labuda!
Dobro si to smislio. Jedva čekam da ih se rešimo. Toliko su nam masnih poslova pokvarili soleći tuđu čorbu. Njihovim mutljavinama nikad kraja. Što smo se više savijali, zbog mira u kraju, oni su bivali sve gori. Svuda su išli đonom. Sad je vreme da ih sredimo. Počistićemo ih dok si reko britva.
Ima da ih nema.

FRKA U GAJBI

Gotivim noću da zujim gradom. Begiš se promeni i prolepša kad se upale svetla.
Te večeri dugo sam landrao. Knez Mišova, Kališ, pa odem da ošacujem novi most na Adi.
Vratim se kasno u gajbu.
Čim sam otvorio vrata zentovah da nešto nije u redu. Grozomorno je kandisalo na kaku i šorku.
Ništa nema šitičnije od bazda ljudskih govana.
Ufuram u predsoblje. Upalim svetlo. Smrad je dolazio iz klonjare. Ušibam tamo. Ršum. Iz rupe na velikom kanalizacionom sulundaru, od komšije, slivala se voda pomešana sa bozom i sraćkom.

RUČNI RAD

Toza Pekmez imao je jednu zaguljenu kvaku: voleo je desanku šakić. Bio je stidljiv. Nije mu cvetalo kod riba. U njihovom društvu menjao je boju ko pokvaren semafor.
Omalen paticvrk, demontiran ko nesrećan slučaj. Žene su ga izbegavale. To ga je paranoisalo i činilo nesrećnim.
Žalio mi se da šeta kožuricu gotovo svaki dan. Taj ručni rad ga je iznurivao. Upozoravao sam ga da nije zdravo da na taj način pušta pevcu krv.
– Pući ćeš – govorio sam mu – idi u Bosansku i plati taksi-
kurolomku. Bolje to nego da odlepiš.

NIKOG NIJE ŠACOVALA

Viđao sam, ponekad, tu kajmak druslu na Bajloniju. Visoka blondina, utegnuta u lasteks džinserice što su darežljivo pokazivale njene zanosne krivine.
Činilo se da će joj guzovi ispasti iz pantosa.
U ruci je držala veliki platneni torbuljak. U njemu nikad nisam uđanio robu. Kao da na pijacu nije dolazila u kupovinu.
Nikog nije šacovala, niti bazarila na tezgama. Visoko uzdignute mansarde prošišala bi glavnom pijačnom džadom, mešajući fanfuljom, mameći uzdahe pijačnih mangaša.

PUŠTAO JE KRVIŠ BUVE

Srećko Žutilovka voleo je da se druži. Rado je overavao rođake. Voli ćage i urnebes žurke. Ide i kad ga vabe i kad ga ne otkidaju. Barok-bircuz mu je drugi dom. Tamo je uvek u fazonu, oduševljen ko kuče u liftu.
Raja ga je gotivila. Slatkorečiv. Umeo je lepo da češlja jezik. Njegova žvaka bila je puna slatkih glagola. Puštao je i krviš buve. Znao ih je mali milion. Tikvara ga je dobro služila. Kad bi dao pun gas sipao bi štosove ko iz rukava. Naročito su mu bile dobre žvake o političkim budžosima. Posle njegovih priča cepali bi smo se ko šifonske gaće.

http://www.miroljubtodorovic.com/

One thought on “Miroljub Todorović: PUŠTAO JE KRVIŠ BUVE (Šatro priče)”
  1. Umeo je lepo da češlja jezik…. k o M. T…. Večita mladost jezika, iz koga najuspelije reči ulaze u svakodnevni govor: overiti… žvaka… puštao buve… itd. Beograd je poznat po tome. E, sad, kako je u Nišu, Novom Sadu, Kragujevcu, Kruševcu? Isti, sličan, drugačiji?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *