Gospodin Gončarević je voleo da peva, ali je to uvek činio u sebi. Po vasceli dan je u njegovoj glavi svirala muzika koja ga je gonila da peva bez prestanka. Stajao bi na pozornici, zaslepljen reflektorima i pevao, pevao. Zamišljao je različite pozornice, nekad velike i blještavo osvetljene, nekad skučene, uzdignute platforme malih noćnih klubova, tek tolikog prostora da prime dva izvođača. Kakva god bila bina u tim njegovima zamislima, jaka svetla su uvek bila uperena u njega, dok su ostali muzičari bili u senci. Zvuči sasvim moguće i ponekad opravdano, to da je svetlosnim snopom pevač u nastupu vidno istaknutiji i uočljiviji u odnosu na druge učesnike. Ipak, gosp. Gončarević je tome pridavao posebno značenje, doživljavajući svetlost kao medij koji mu je prenosio snažne vibracije iz nepoznatog izvora do njegovog grlenog aparata. Imao je tu fiks ideju da muzička nadarenost i posebno glasovna sposobnost ne izviru iz njegovog unutrašnjeg bića, već izvan njega. Uz dejstvo svetlosti osećao se sigurno, a samopouzdanje je oblikovalo njegovu pojavu i bojilo glas.
Zamišljao bi sebe u dvostrukoj ulozi, kao izvođača i posmatrača, pevača i slušaoca, prvi stoji na bini, drugi sedi u gledalištu, i nekad ozbiljno procenjuje, a nekad opušteno uživa u muzici bez zadnje namere. Iako vam se ovaj scenario može učiniti previše komplikovanim, kao neki sporedni film koji teži da nadjača glavni tok misli, razuveriću vas. Gosp. Gončarević je usled dugogodišnje prakse neprestanog ponavljanja sličnih ili istih slika, stekao veštinu, ili je ona osvojila njega, da bez ikakvog mentalnog napora koji bi ga odvukao od glavne teme, stvori taj dekor svom zamišljenom pevačkom nastupu. On bi mirno stajao na bini, bez trunke treme, čekajući da se publika utiša, i da poteknu prvi tonovi muzike. A tada bi pustio svoj glas, – o kakav je to glas bio! Emocije su se širile kroz vazduh od njega ka publici kao neki oblak koga je on napravio. Oblak bi u sebe uvlačio prvi red, zatim drugi, i dalje naredne redove do kraja sale, sve dok slušaoci ne budu „progutani“ i obuzeti pesmom gosp. Gončarevića. Umeo je da prepozna taj trenutak kada se svi predaju muzičkom blaženstvu koje je on stvorio i počnu da „dišu isti vazduh“. Tada bi i on bio savršeno srećan, jer mu se upravo vraćalo ono što je tek koji minut, ili sat pre, dao.
Jednoga dana, među gostima kluba u kome je prvi put nastupao, gosp. Gonačerević, Izvođač, je uočio ženu koja je sedela sama za stolom sa strane, negde u sredini lokala. Nije je baš najbolje video, jer su svetla, naravno, osvetljavala njega, ali je on njeno prisustvo i posvećeno slušanje jako dobro osećao. Činilo mu se da ga izaziva, ne njega samog nego njegov glas, kao da ga je dovodila u pitanje, ne pristajući da bude uvučena u oblak. Osećao je da mora da se potrudi više nego uobičajeno, a za to, u tom trenutku nije bio spreman. Moglo bi se reći da je bio zbunjen, jer do tada niko u publici nije u njemu izazvao takva osećanja. Bila je to vrlo predvidiva interakcija između njega i publike; on je davao, dok bi mu se uloženo bezuslovno vraćalo, kao bumerang.
U ovoj situaciji, ona je nešto slala ka njemu, što se preklapalo, ili mešalo sa njegovim glasom, pokušavajući da stvori novi kvalitet. On ipak nije znao šta bi sa tim, – doživljavao je te nove vibracije kao odzvanjanje koje mu je remetilo pesmu, i podrivalo glasovne temelje. Trudio se da to ignoriše fokusirajući se na sebe i svoju pesmu, za šta je vidno ulagao poseban napor, i svakako je izgubio mir i lakoću sa kojom je spontano, sve do tada, vladao scenama. Završio je pesmu, zahvalio se nespretno publici, i nestao negde u bekstejdžu. Iza zatvorenih vrata svoje privatne odaje, pokušao je da smireno razmisli, i dokuči šta se u stvari desilo. Nije mu glas zadrhtao, niti je, ne daj Bože, falširao, ili nije ispratio muziku, ne, ne, nije to bilo u pitanju. Ono magijsko oblače je izostalo, nije bilo povika Bravo!! Tek poneki mlaki aplauz ispratio je našeg pevača sa scene.
Gospodin Gončarević, posmatrač i stalni gost programa, uvek u prvom redu, za stolom uz samu binu, bio je iznenađen promenom u reakciji publike. Zašto ih ovoga puta lepota pesme nije ujedinila? – pitao se. Gosti su se, kao po nekom pozivu, vrlo brzo razišli, a sa njima je nestala i nepoznata žena. Ali, za gosp. Gončarevića, posmatrača, ta činjenica nije bila od značaja, žena je bila tek nevažni deo mnoštva, jednako kao i svi ostali gosti koji su napustili klub.
Za to vreme, gosp. Gončarević, umetnik i izvođač, nastavljao je sa analizom problema, pokušavajući da racionalno pristupi dešavanjima na bini i u njemu samom. Osetio je iznenadni, ničim vidnim izazvan, egzistencijalni Strah, kao da mu je život bio ugrožen. Nikada šta slično nije osetio, u svom višedecenijskom životu. Sad, kad malo bolje razmisli, možda i pronađe neke sličnosti sa osećanjima bezrazložne nelagode koje su ga noću budile iz sna. Ali nikada nisu jako bolele, i nisu dugo trajale, tek tren-dva bi nestale nakon što bi u svest prizvao muziku. Imao je svoju muziku, – zahvaljivao se Bogu na talentu kojim ga je darivao, -i svoje pesme koje je svakodnevno delio sa nepoznatim ljudima.
Da li su ta povremena nelagoda i ovaj snažni Strah istog porekla, i da li to i kakve veze ima sa muzikom? Da li je nepoznata žena u publici čije je prisustvo nepobitno osećao čak i u ovim odajama daleko od očiju drugih ljudi, nosila neku poruku za njega? Da li je lepa? Postavljao je sebi mnoga pitanja, onako bez reda, ne bi li ih sve sabrao na gomilu, i onda jedno po jedno redom, polako i temeljito razmatrao tražeći odgovore. Setio se filma „Sav taj Džez“, u kome Smrt posećuje glavnog junaka, i polako ga privodi sudnjem času. Smrt, sva u Belom, u liku i obličju prelepe Džesike Jang! Nije ta Smrt odisala samo lepotom i čistotom, već i nekom bezrečitom mudrošću nepobitnog kojoj se možeš usprotiviti, ali samo privremeno. Ipak, ma kako ozbiljan, i, nametalo se dalekosežan, bio ovaj njegov Strah, nije ga mogao povezati sa nagoveštajem sopstvenog, bliskog umiranja.
I zato je pokušao sa drugačijim tumačenjima. Da li je njegovom glasu i pevanju nešto nedostajalo? Možda je počeo da se ponavlja, i magija čudesnog stvaranja se raspršila i pretvorila u proizvodnju, kopiranje? Gledajući neprestano u blještavu svetlost, i nikad u lica u publici, izgubio je osećaj za stvarnost. Možda, ali aplauzi drugo govore. Da li su to bili stvarni aplauzi? Sve što je, još juče, imalo status nepobitne istine u njegovom životu, sada je bilo uzdrmano i doživljavalo je preispitivanje. Da li je bio sposoban za iskren i otvoren razgovor sa samim sobom?
Sedeo je na stolici, savijen i nagnut nad podom, oslonivši bradu na obe šake. Zurio je u pod, kao da od njega očekuje neki savet, pomoć u razmišljanju. U sobi je bio mrak, samo je kroz prozor dopirala svetlost polumeseca. Slike iscrtane po prozoru, pravile su svetlosne senke na zidu. Obično je u njima uživao, ali večeras ih nije primećivao. Zadubljen u sopstvene misli i osećanja bio je gluv i slep za sve drugo. Nije čuo zvuk otvaranja vrata, niti korake gosp. Gončarevića, Posmatrača, kako škripe po parketu. Osetio je ruku na svom potiljku, i trgao se, opržen istim Strahom. Podigao je glavu, spreman za susret.
U mraku, pri slaboj mesečnini, srele su se oči Posmatrača s očima Izvođača. Prvi par očiju gledao je upitno ali mirno, dok je iz drugog para očiju izbijao užas. Posmatrač bȉ začuđen, a Izvođač iznenađen i zatečen neprimerenim unutrašnjim raspoloženjem. Gledali su se nemo neko vreme, pokušavajući da uspostave ravan u kojoj je moguća komunikacija.
„Šta se to desilo malopre na bini?“ prvi je progovorio gosp. Gončarević, Posmatrač.
„Ne znam. Mislim da sam se uplašio.“ Odgovorio je gosp. Gončarević, Pevač.
Stojeći nad obeshrabrenim Pevačem, i dalje držeći ruku na njegovoj glavi, Posmatrač je govorio. „Gledao sam lica slušalaca dok si pevao“, nastavio je Posmatrač. „Većinom su pažljivo slušali, ali nisu učestvovali. Čak mi se činilo da poneki to i žele, ali ne uspevaju da budu uvučeni. Kao da im je nešto spolja odvlačilo pažnju od tvoje muzike, mada nisam uspeo da otkrijem šta. Ti si verovatno to osetio, okrivio sebe za loše izvođenje, i izgubio se. To je moje, jednostavno objašnjenje. “
„Drago mi je što postojiš. Uvek pogledaš stvari iz drugog ugla. Možda i moj trenutni užas pretvoriš u prolaznu poteškoću. „ Uspravio se Pevač na stolici, i zauzeo položaj koji je Posmatraču ulivao ohrabrenje.
„Nadam se da si u pravu što se tiče prolazne poteškoće, iako mislim da si stigao do prekretnice. Prekretnice u sebi nose potencijal prolaznosti.“ Posmatrač je oprezno usmeravao razgovor.
„Dakle, ipak me je Smrt pomilovala“, primetio je sa blagom ironijom u glasu ohrabreni Pevač.
„O kakvoj Smrti govoriš?“ začudio se Posmatrač.
„Ništa strašno, zaboravi da sam rekao.“ Pevač nije umeo da opiše rečima koliko mu je Džesika bila lepa i koliko mu je sve ovo nekako lakše palo uz njeno kratkotrajno i jedva primetno pojavljivanje.
„Znaš li šta ćeš dalje?“ raspitivao se Posmatrač.
„Dalje? Do daljnjeg nema dalje. Malopre si rekao da sam osetio otpor slušalaca i sebe okrivio za loše izvođenje. Tačnije je reći krivio sam sebe za lažno izvođenje, znao sam da ih ne mogu večno varati. Krajnje je vreme da prestanem da sanjam i počnem glasno da pevam, ili da pređem u publiku, i svetla pozornice prepustim nekim drugim sanjalicama.“ Nisu zvučale kao prazne reči, više kao upravo doneta i glasno izgovorena odluka.
Zadovoljan onim što je čuo, Posmatrač se pogledom pozdravi i krene ka vratima. „Ja ću svakako biti u publici, potraži me očima, s koje god strane bine se nađeš.“
Gosp. Gončarević, umišljeni Pevač i Izvođač, osećao se sasvim lepo na kraju jednog, naočigled teškog dana. Osećaj egzistencijalnog Straha ga je napustio, ostavljajući za sobom nelagodu, slično velikoj poplavi što za sobom ostavlja mulj i otpatke. Opet ga je preplavila muzika. Zadovoljan onim što je upravo odlučio, stavio je tačku na taj dan. Svetlost reflektora je nestala,- jednostavno, bez suvišnog i zavodljivog komplikovanja.

One thought on “Ljiljana Đokić: ČOVEK KOJI JE VOLEO DA PEVA”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *