Sande Dodevski: ČURULINOVA JAJA

Rijeka neprestano tone, suši se, isparava nekud u visinu, a za njom ostaje samo prazno korito – ravno i široko sa mnogo pijeska.
Tu su čurulini. U pijesku punom zlatastih liskuna su njihova jaja sa packavom ljuskom po kojoj kao da je olovni prah naprskan.
Napravih na stotine pokušaja, zavirih ispod kamenja i udaljih se od našeg dijela rijeke, pa sve uzvodno i kroz staništa procvjetale mlječike i nedoraslih tamarisa… Samo, dokle li se to ode – zapitah se u jednom trenutku u kom sunce sve pod sobom sprži i u kome ništa odredjeno ne mogah pojmiti!
Tri lastavice su mi dolazile u susret sa visokog neba koje je već od ranog jutra imalo opalni sjaj; u brijegu na drugoj strani, bližoj kućama, pčelarica je svijala gnijezdo u bjeličastoj zemljanoj humci ispod zelenog vijenca od oklasale raži …
Dušan se odnekut zaletio. Pretrčava rijeku, gazi je sa pljuskom, ali ne prestaje zabacivati pete i podizati bijele listove neosunčanih nogu. Tko zna kuda je jurio? Vjetar ga nosi i odnosi kroz vrbak, preko livada sve do puta, a meni moja mati, baš razumljivo, kaže: – Oh, dijete. Zašto goriš na suncu. Zar te neko tjera…
I ja govorim nešto slično svom sinu jednoga dana:
– Gdje god mi hodamo, i mjesec ide za nama! E pa, eto tako! Ide za nama…
– A tko je brži, pita me on. Je li mjesec brži od ljudi?
– On je brži! On je najbrži.
– Pa kako to da je on najbrži!?
– Pa tako!
– I od „formule“, je li?
– Ma, jeste! I od „formule“…
Da ga preduhitrim, molim ga da malo imitira Garganela. On se nećka, ali sam uporan i na kraju pristaje. S pažnjom osluškujem refren najuspjelijeg mjesta – onda kada mu promuklo zašišti glas: „Kada nadjem njihovo selo, što će biti veselo…Ah-ha-haaa! Mrzim Štrumpfove!!!“
-Bravo, Štrumpfe!, kažem mu i virim kroz lovorove grane u noć obasjanu mjesečinom zanijet mislima na čurulinova jaja, svjestan svih tegoba koje prate čovjeka na njegovom predjenom putu.
Previdjam, doduše, štošta od zamišljenog, griješim i pristrasan sam, ali ne hajem mnogo zbog toga. Jedino što želim je da pronadjem adekvatnu riječ s kojom bih pobliže objasnio ime ptici čurulin – bez želje da je prevodim na bilo kojem od jezika.
Nije to ni vodomar, ni minijaturni galeb kliktavac kao ni neka druga ptica iz roda močvarica, već je to on – čurulin! Minijaturni žalar što se nastanjuje u vrelom pijesku naše rijeke. Ali, koga to uopšte može zanimati? Da, koga to još interesira?!
Dušan je u međuvremenu stigao kradljivca bostana. Likuje. Možda i s pravom, dok mu se neko iz potaje divi i kaže: „Ala od čovjeka! Sokolove oči ima i sve vidi!“
I on, Dušan, ima svoju prelomljenu svijest o sebi poput moje majke i poput mene. O sinu još ništa odredjeno ne mogu da mislim. Samo me nešto prižiže u prsima dok mu stežem sitan vrućkasti dlan lijeve ruke osluškujući kako tupo odjekuju njegovi potrčkavi iskoračaji.
– Kada bi za tobom išla zmija, ona ogromna, afrička – bi li ti bježao?
– Uzeo bih kamen i gađao bih je u glavu…
– Pa onda bi je ubio, je li tako? A šta ako bi to bio strašni „kiton“?
– Šta „kiton“?…
– Onaj veliki kiton – ponavlja on začuđeno. – Kiton kao u cirkusu, znaš…
– Aaaa! Piton!? Misliš piton, e baš sam glup!… Da, i pitona bih možda ubio, a zatim pobjegao skroz dolje do mora i onda jurnuo niz rijeku…
– I onda da se zavučeš ispod Vučetinog čamca, je li zato? A, zašto…?!
– Dobro, hajde sada dosta. Hajde da malo šetamo ili možda hoćeš da se utrkujemo pa da vidimo tko je brži, ti ili ja?
Na obali, izbačen čamac. Kostur od čamca, a oplata u paramparčad raznesena. Leži njegovo truplo uz ivicu betonskog propusta gdje ga je more bez milosti izbacilo. Žute se na mjesečini plastične plohe kao kakve svilene zakrpe – stoje još samo kao uspomena na Vuletov čamac nakrcan dječurlijom nalik na neku pravu pučinsku ladju na kojoj se snažno osjeća ustajali zadah kuhinje i miris pregorjelog ulja iz mašinskog prostora pomješan sa nelagodnim osjećajem što se stvara uslijed upravo vidjenih izmiljelih bubašvaba-bakula!
Pustio sam ga na kraju da me malo prestigne. Potom se zaletjeh i poravnah s njim i najzad ga posve izgubih iz vida. Samo projurih uz njega kao vjetar. Kao oni sprinteri na sto metara: Hejs, Karl Luis… Možda Huantorena? Ali, ne! Taj je četiristometraš, valjda?
Eto. Tako se zaboravljaju čurulinova jaja. Iskrsne jedno, pa drugo, pa onda još jedno jedno i još jedno drugo, i – gotovo! Kao u priči „Čisto i dobro osvijetljeno mjesto“. Gotovo – nema više!
To dolazi od čitanja, iako ja sve tražim onu drugu liniju – liniju realnosti… Nju pokušavam dostići, ali mi ona nevjerovatno brzo isklizne i začas iščili.
Ne sjetih se ni da mu kažem kako upravo prodjosmo kraj „njegove“ palme. Uostalom, hiljadu puta sam mu to do sada rekao. On mi kaže da želi da idemo vidjeti jastoge kod „Marića“…
Ponovo se utrkujemo. Skoro naglavačke upadamo u bife-restoran na obali, uz sami rub Šetališta, i, stvarno, tamo, na zidu, stoje okačeni jastozi kao punjene ptice. Prazni, ljušturavi, nikakvi…
– A kako se zove onaj jastog? – pita me sin.
– Pa, jastog, brate! Kako bi se drugačije zvao!
Provlačimo se između stolova i zastakljene pregrade koja gleda na more, u onu gustu noćnu tamu… Neka družina iz grada-pobratima jede cipole spremljene na lešo način; pljuckaju sitne kosti, žare im se ušne školjke i cakle zubi i samo jedna od žena može donekle biti privlačna. Muškarci – kao da ih je neko sa dna kace vadio! Ali, lomataju brbljivo. Čudi me vlastita ogorčenost: oni su oni – a ja sam ja!, velim sebi. Njih je više, a ja sam sam! No, ni to me mnogo ne zabrinjava.
Ugledasmo na kraju i ogromnu kernju, isto tako okačenu na zidu. Njezina široko razjapljena usta mogla bi progutati ribu težu i od dva kilograma. Red sitnih, u nekoliko redova gusto zbijenih zuba po obodu čeljusti, ne djeluju nimalo zastrašujuće.
-Hajde sada! – povlačim sina za ruku. Izlazimo na Šetalište.
Šetnja po njemu ne traje dugo. Ne stigoh ni da sebi predočim izgled gnijezda u kome su nekada davno ležala čurulinova jaja… Znam samo da je bilo u obliku lijevka, a u lijevku pijesak toliko sitan da se obrušavao i pri najmanjem vjetru. A ponekad, i nije bilo gnijezda, nego samo zaravnat, naplavljeni pijesak i na njemu dva, rijetko kada tri ili četiri jaja!

Herceg-Novi, 199o.god.

BIOGRAFIJA:
Sande Dodevski je rođen u s. Jačince – Kumanovo l947. godine.
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredbo studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija.
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…
Objavljivao aktivno u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.)
Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
Živio u Herceg-Novom, a trenutno u Đenoviću.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *