Bože Bilobrk: TKO JE GLAVNA FACA

Borna Kalinić i Luka Erceg bila su dvojica dječaka iz Sinja. Živjeli su u istome susjedstvu. Borna je bio miran i povučen dječak. Nažalost, od rođenja je imao kraću lijevu nogu, zbog čega nije mogao hodati bez štapa. Tek po završetku srednje škole, kada uspori s rastom, postojala je šansa da se to popravi, ali na to će, znao je, morati pričekati, jer tek je završavao osmi razred. Bio je odličan učenik i pravi kompjuterski znalac.
Luka je bio solidan učenik. Nije imao nikakvih zdravstvenih problema. Volio je sport i maštao je da jednom postane član školskog malonogometnog tima. Iako nisu išli u isti razred (Borna je išao u b, a Luka u a ), često su se družili, a nekoliko puta Luka se obraćao Borni za pomoć oko matematike. Borna se veselio što mu može biti od pomoći. Vjerojatno zato što je bio usamljen, jer se zbog svog hendikepa teško uklapao u društvo. A, i Borninoj majci bilo je drago svaki put kad bi im Luka došao u posjet. Uvijek bi ga ljubazno dočekivala i častila ga keksima i sokom. Mnogo joj je značilo što njezin sin ima nekog tko će s njim provoditi vrijeme.
Svakog utorka i četvrtka drugi sat, Luka je imao tjelesni. Njihov nastavnik Ivica Prolić vodio je malonogometnu ekipu Alkarić u novoj velikoj dvorani. Bila je sastavljena od dječaka, od sedmog do osmog razreda a i b grupe. Imali su trening svaki dan poslije škole po sat vremena. Već su imali nekoliko uspjeha na prvenstvima škola. Luka je gledao svaku utakmicu koju su igrali kod kuće. Za njega su ti dečki bili prave face, jer su bili popularni a cure su se doslovno ljepile za njih. Smatrao je da se, ako želi postati popularan i pronaći djevojku mora potruditi da postane dijelom njihove ekipe. Ali, svaki put kada bi upitao nastavnika da ga primi, dobio bi isti odgovor: „Sva mjesta su za sad popunjena. Javit ću ti ako te budem trebao.“ Što je Luka više navaljivao, u nastavnikovom se glasu osjećala sve veća bezvoljnost. Uopće ga nije shvaćao ozbiljno. Luka je već počeo gubiti svaku nadu. Kada bi mi barem pružio priliku…
„Žao mi je“, tješio ga je Borna, kada je Luka jedno popodne svratio do njega da zaigraju pesa na Borninom kompjutoru. Znao je koliko bi Luki značilo da postane član Alkarića. „Ali, ja sam uvjeren da bi ti, kada bi zaigrao bio bolji od sviju u klubu.“ Na Lukinom Licu pojavio se smješak. Jedan od razloga zašto mu je Brona bio drag, bila je Bornina iskrenost. A, i značilo mu je da postoji netko tko vjeruje u njega. Na kraju će Luka ipak dobiti svoju priliku da se pokaže. Tog jutra, pčetkom mjeseca ožujka, za vrijeme tjelesnog odgoja, dogodilo se nešto neočekivano. Dok su vježbali preskakanje preko konjića, golman i kapetan Alkarića Nikola Panza nezgodno je pao i izvrnuo desni zglob.
„Uh, uh, jao!“, vrištao je držeći se za bolno mjesto, a lice mu je bilo crveno od bola. Nastavnik i još jedan učenik pomogli su mu da sjedne na klupu. Nastavnik je pogledao dječaku nogu. Već je imao iskustva s takvim ozljedama i zaključio da će dječak biti izvan stroja duže vrijeme.
„Joj, što ću sad“, hvatao se za glavu. „Utakmica protiv ekipe iz Zagreba je za tri dana, a ja nema drugog golmana.“ Zatim je zastao kao da se nečeg dosjetio.
„Luka Erceg“, pokazao je svoj debeli prst prema njemu. „Što misliš, dali bi ti mogao biti golman?“ Luka nije mogao vjerovati svojim ušima. Nudi li to njemu nastavnik šansu da se priključi ekipi? Šutke je kimnuo glavom.
„Dobro, dođi čas na branku“, reče nastavnik. „Šime, ti ćeš pucati.“ Šime Panza bio je Nikolin bratić. Njih dvojica živjeli su istoj kući. Šime je bio glavni napadač ekipe. Govorilo se da ima iznimno jak udarac i da mnogi golmani radije izbjegnu loptu koju on nabije, nego da je pokušaju obraniti.
„Ma, dajte nastavniče, što će on obraniti“, rekao je Nikola podsmješljivo. „Odletjet će u mrežu zajedno s balunom.“ Nikola je bio pravi vođa na parketu, ali previše arogantan i Luki nikad nije bio previše drag. Zbog toga je bio još odlučniji da obrani taj udarac.
„Nikola, dosta! Jesam li te upitao za mišljenje?!“, ukorio ga je nastavnik. Izvadio je iz svoje torbe loptu i pružio je Šimunu, a Luka je stao na gol. Lukino srce udaralo je kao ludo. Najbolje mu je odgovarala pozicija desnog veznog i nikada još do tada nije branio. Prvo je pogledao nastavnika, a zatim Nikolu. U njihovim pogledima kao da je bilo puno očekivanja. Hajde, ti to možeš, hrabrio se. Ne smiješ sad pogriješiti. Ovakvu priliku više nećeš dobiti. Zato, obrani taj udarac! Zatim se usredotočio na Šimu. Sagnuo se čekajući da on nabije balun. Kada je opalio, cijela dvorana kao da je odjednom utihnula, a vrijeme stalo. Lopta je završila pravo u Lukinim rukama. Uspio je obraniti. Kako? Ni sam nije znao.
„Vrlo dobro“, rekao je nastavnik. „Idemo još jednom iznova.“ Šime je pucao još dva puta i Luka je to sve obranio. Pred kraj sata nastavnik ga je pozvao k sebi rekao: „Dođi danas popodne na trening.“ Luka je bio presretan. Jedva se sudržavao da ne počne skakati od sreće kao malo dijete, dok je Šime još uvijek bio crven u licu od bijesa. Nije mogao podnijeti da je njegove šuteve obranio totalni autsajder.
Otkako je postao članom Alkarića, bio je pun elana. I, Nikola koji se još uvijek oporavljao od ozljede, promjenio je svoj odenos prema njemu. Više nije bio ohol i ponašao kao da su najbolji prijatelji. Bio je divan osjećaj biti dijelom te ekipe, družiti se s njima i razgovarati. Luka nije bio ni svjestan koliko se od tada promjenio. Za to vrijeme nije niti jednom nazvao ni posjetio Bornu. Sad je i on bio školska nogometna zvjezda i družio se samo s dečkima iz kluba, a Borna je bio tek jedan obični štreber i uz to invalid. Što bi tek dečki iz kluba mislili da ga vide s njim? Sigurno bi ga manje cijenili. Borna je pak pokušavao doći do njega. Zvao ga je na mobitel i slao mu poruke na fejs, ali mu Luka nije odgovorao. Na kraju ga izbrisao s popisa prijatelja. Isprva ga je izbjegavao, ali ga je Borna jedan dan nakon nastave dočekao ispred ulaza u školu.
„Što nije u redu?“, upitao ga je. „Zašto mi se ne javljaš na mobitel. Zašto više nisam na tvojoj listi prijatelja? Ako sam te nečim povrijedio, žao mi je.“
„Zato što si dosadan i stalno gnjaviš!“, drsko mu je odgovorio Luka ne podižući pogled. „Daj me pusti na miru!“ Rekavši to, Luka se okrenuo i otišao. Znao je da to nije bilo u redu, ali nije htio izgubiti mjesto u ekipi i dobar glas.
Za ekipu Alkarić uslijedio je jedan od najtežih ispita. Utkamica protiv ekipe Marjan iz Splita. Nastavnik je pojačao treninge, te su dečki dolazili kući tek pred večer. Na kraju su ih uspjeli pobijediti, iako ne lako. Dečki su bili presretni, te su pobjedu odlučili proslaviti u obližnjoj slastičarni. Pridružila im se i Nikolina starija sestra Antea. Bila je to vedra i vesela plavušica. Išla je u prvi razred gimnazije i bavila se rukometom.
Raspričala se s Lukom o školi, koju glazbu sluša i koje filmove voli. Luki se već počela sviđati. Nadao se da je ona ta koju će možda osvojiti. Dok su tako razgovarali, vrata su se otvorila i u slastičarnu je ušao Borna. Što li on radi ovdje?, zapitao se Luka. Dogodilo se nešto čemu se nu u snu nije mogao nadati. Antea je ustala i pohitala mu u zagrljaj. Izmjenili su poljubac. Zatim su Nikola i ostali ustali počeli ga pozdravljati.
„Žao mi je što kasnim“, rekao je Borna.
„Nema veze“, rekao je Nikola. „Dođi, sjedni do nas.“ Jedino je Luka ostao sjediti. Gledao je s nevjericom čas u Bornu, a čas u Anteu.
„Zar se vas dvoje poznajete?“, upitao je.
„Da, hodamo“, rekla je Antea. „Bio je nedavno kod nas i očistio nam kompjutor od virusa i ponovno namjestio internet. Kaže da st prijatelji, a i Nikola igra s tobom.“
„A, meni je spasio fejs kad su ga hakirali“, rekao je Dalibor Vitić, sedmaš koji je igrao na poziciji stopera. Borna je došao do Luke i pružio mu ruku.
„Bok Luka, kako si?“ Po njegovu držanju Luka je odmah shvatio da je to bilo više iz pristojnosti.
„Dobro, hvala“, rekao je Luka dok su se rukovali, trudeći se pritom da mu crvenilo ne udari u obraze. Zgrabio je svoju torbu i pošao prema izlazu.
„Gdje ćeš?“, upitao ga je Nikola.
„Žao mi je, ali sjetio sam se da imam puno učiti“, rekao je Luka. „Vidimo se.“ Nije mu bilo jasno kako se Borna, i još k tome s onakvom nogom uspio spetljati s Anteom i nametnuti njegovoj ekipi, a on se toliko trudio da mu to uspije. Čini se da je nekim curama pamet važnija od izgleda. Dok je koračao prema svojoj kući, počelo je pljuštati. Do kuće je morao pješačiti oko kilometar, a kako nije imao kišobran, kada je stigao, bio je mokar do kože. Preko noći je zaradio visoku temperaturu. Oporavak je trajao nekoliko dana. Nakon toga više nije branio kao prije. Davao je sve od sebe, ali jednostavno mu nije išlo. Nastavniku nije preostalo drugo nego da ga pošalje na klupu, a vrati Nikolu koji se u međuvremenu opravio. Stekao je da mu i ostali članovi više nisu naklonjeni kao prije. Da stvar bude gora, majka mu je otišla na informacije i zatekla ne baš najbolje stanje u imeniku. A, o matematici da se i ne govori.
„Ja stvarno ne znam što da radim s tobom!“, obrušila se na njega kada je došao kući. „Otkako si počeo igrati taj glupi nogomet, potpuno si zapostavio školu!“
„Ali mama, taj nogomet nije glup.“ Nije mu bilo drago što njegova majka tako govori o sportu kojim se bavio. Ipak su zajedno s njim igrali svi njegovi prijatelji.
„Dosta!“, reče majka. Bilo bi ti bolje da popraviš te ocjene, ako ne želiš da sve kažem tvome ocu. Znaš i sam koliko se muči da bi ti mogao imati najosnovnije. Pokaži bar malo zahvalnosti. Sada kreću upisi u srednju školu i moraš misliti na to.“ Luka je bio svjestan da mu otac naporno radi. Nije želio da mu majka kaže za njegove loše ocjene, jer otac mu je bio strog i nije tolerirao neodgovornost. Istina, otkako je počeo trenirati mali balun, zapostavio je školu. Ali, dobar je bio iz povijesti, hrvatskog i zemljopisa. Matematiku bi donekle znao, ali samo kada bi vježbao. No, čim bi prestao, svo to znanje jednostavno bi isparilo. Kome se obratiti za pomoć?, pitao se. Možda da upitam Bornu. Znao je da se nije u redu ponio prema njemu, ali odlučio je pokušati. Ispričat ću mu se i sve će biti u redu, mislio je. On je razuman. Pokucao je na vrata Bornina stana. Borna je otvorio, ali ne do kraja. Prije bi ga odmah propustio u stan, ali sada je samo stajao na ulazu i gledao ga upitno.
„Reci“, hladno će Borna. Luka je kratko šutke gledao u pod, ne znajući kako da počne.
Bilo mu je neugodno pogledati Bornu u oči.
„Imam problema s binomima i računanjem iz korijenja“, započeo je. „Možeš li…“
„Žao mi je, ali ne mogu“, prekine ga Borna. „Imam posla. Moram srediti neka računala, a imam puno i svoga učenja.“ Luka je znao da je to bila laž. Prije je Borna uvijek znao pronaći vremena za njega. Pa, mogao je i sada izdvojiti pola sata ili sat. Što bi mu to značilo? Luka je podigao pogled.
„Borna, žao mi je zbog onog. Pokušaj me razumjeti. Ja…“
„Sve mi je jasno“, reče Borna. „Dok si bio sportska zvjezda, nisi htio da te netko poveže samnom. Sramio si me se. A, sada kada je zagustilo, imaš obraza od mene tražiti pomoć. Ja ne trebam takve prijatelje.“ Luki je crvenilo udarilo u obraze. Dok je išao prema Borninome stanu, smišljao je priču kojojm bi se opravdao. Malo uljepšati cijelu stvar. A, sada kada je vidio da je Borna shvatio sve, odjednom mu je postalo silno neugodno. Nije znao što bi rekao.
„Do viđenja Luka“, reče Borna i zalupi mu vratima pred nosom. Vratio se u svoju sobu i nastavio popravljat kompjutor jednom dečku iz susjedne zgrade. Trebalo je promjenit mafitnu ploču, jer dečko ju je oštetio kada je rastavio računalo i usisivačem išao čistiti prašinu. Vrlo česti kvarovi na računalima i događaju se zbog nestručnog čišćenja.

Vrata sobe bila su otvorena. Njegova majka Danica stala je na ulazu i naslonila se na dovratak. Borna je znao što to znači. Opet će ga gnjaviti razgovorom, ali njemu baš i nije bilo do toga. Pravio se da je zaokupljen poslom, iako se na njega nije mogao koncetrirati. Na kraju je ipak odložio mali odvijač na stol i podigao pogleed.
„A, što sam trebao učiniti?“, upitao je. „Praviti se kao da se ništa nije dogodilo?“
„Vidio si da mu je žao“, reče mu majka. „Pruži mu bar još jednu priliku. Ipak ste bili prijatelji.“
„Ali, mama, što će mi netko kome ću biti druga opcija? Da mi dođe samo kada mu nešto treba. Imam ja svoj ponos.“
„Progutaj ga! Ljudi griješe, a od ponosa ti se ne živi. Ne smiješ biti toliko tašt, jer ako nastaviš biti takav, i to malo ljudi šta ima otići će od tebe. Razmisli želiš li to.“ Okrenula se i otišla put dnevnog boravka. Borna je pokušao nastaviti raditi, ali nije mu išlo. Potom je legao na krevet. Šutke je piljio u plafon i razmišljao.
Luka se raspitao kod svojih kolega iz škole kod koga bi mogao na repeticije iz matematike. Jedna njegova kolegica iz razreda znala je za jednog starog umirovljenog profesora i dala mu njegov broj telefona. No, taj ga je mogao primiti tek za dva dana. Stoga se luka zatvorio u sobu i počeo učiti za ispit iz biologije. Poslije dva sata njegova je majka pokucala na vrata i povirila glavom unutra.
„Imaš posjet“, rekla je. U sobu je ušao Borna, noseći knjige pod rukom. Potom ih je ostavila same.
„Mislio sam da će ti trebati pomoć“, rekao je i odložio knjige na Lukin stol. Sjeo je na stolac do Lukinog. Počeo je listati knjigu iz matematike.
„Što si ono rekao da te muči? Binomi, jeli tako?“ Luka je iznenađeno gledao u jnjega.
„Nisam očekivao da ćeš doći.“
„Nisam ni ja“, reče Borna i uzdahne. „Ali sam dugo razmišljao. Svi mi griješimo i ako se ne naučimo opraštati, možemo se po tome razilaziti svaki dan. Htio bih da opet budemo prijatelji.“
„I, ja“, reče Luka. „To mu je puno značilo. Shvatio je da je s ekipom iz Alkarića bio daleko od pravog prijateljstva. Bilo im je važno samo da on dobro brani i da mu je Borna bio jedini iskreni frend. Čvrsto ga je zagrlio.
„Stvarno mi je žao. Hvala ti“, rekao je.
„U redu je“, nasmijao se Borna. „Hajdemo sad vježbati te binome.“

One Response to Bože Bilobrk: TKO JE GLAVNA FACA

  1. boris каже:

    Ima ljudi koji se celi zivot trude da postanu knjizevnici i oni koji su rodjeni takvi. Boze Bilobrk je od ovih drugih. Njegovo nije da se trudi da postane nego da izdrzi to sto jeste.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *