Sande Dodevski: HOLANDSKA BOLEST

Prije nego što će Stojko i sinovac mu Rista započeti sječu oboljelih i već napola osušenih brijestova – tokom cijele zime i proljeća, Rista u snu nadlijetahu ptice!
Male i velike, sa crnim, tamnosjajnim perjem i one druge, sivolike, sa kojih je perje samo otpadalo u letu i zatim dugo, dugo lebdjelo u vazduhu…
Te goluždrave i nezdrave ptice bili su najčešći posjetitelji njegovih snova, i one su ga najviše plašile. A bilo ih je toliko da se i nebo od njih crnjelo!
Nailazeći u talasima sa tamnomodrog neba puput snježnih, crnih vijavica, gusta su se jata neprestano izmijenjivala i strijelovitom ga brzinom napadala.
U smjenama noćnih napada i iza prvih zastrašujućih obrušavanja nad njegovim uzglavljem, dogadjalo bi se, eto tako, da odjednom uspore svoj let, zalepršaju krilima u mjestu i poslije toga još brže nestanu!
Uslijed prevelikog straha od ptica, Rista bi se pred kraj snova pretvarao u golu vodu i kao da je sav gorio u vatri. Smišljao je najrazličitije načine kako da ih se oslobodi, ali mu se tijelo, okovano čvrstim snom, nikud s mjesta nije pomicalo. Bio je ko sapet! Srećom, iza takvih snova ubrzo bi svanjivalo i Rista se, probudjen, radosno osmjehivao novom danu …
Noćne strahove od ptica, medjutim, uskoro je zamjenila tuga za iznenada oboljelim brijestovima. A bolest brijestova bijaše nešto do tada nevidjeno. Za godinu dana koliko potraja nijema agonija drveća – ništa što se brijestom zove ne ostade se zelenjeti u polju! Opako oboljenje najprije sprži vrhove na stablima, potom krajeve krošnji, a onda se spusti niz debla sve do samog korijenja… Osušiše se pri tom i mladi, samonikli izdanci ne deblji od pruta, i to bi znak Ristovom stricu Stojku da još s jeseni zaplanira njihovu sječu. Kako mu se plan ne ostvari tada, čim dodje proljeće i minuše Uskršnji praznici a na livadama uz rijeku se promoli ljubičasto „kukavičje groždje“ – odluči da sa sječom više ne odugovlači. Tako i kaza svom sinovcu i još mu reče da će prvo posjeći brijestove u Donjoj Luci, a onda će se premjestiti i na ostala staništa…
Ipak, sa sječom otpočeše tek iza Petrovdana, jer je Stojko htio biti potpuno siguran da se drveće više neće moći povratiti od bolesti.
Kada iza Petrovdana oboriše prva brijestova stabla, tokom se ljeta više ne zaustaviše. Odmorni i puni snage, brzo su zasjecali polukružne, mjesečaste prstenove u bjeličasto potkorje brijestova i još brže stizali do crvene srčike središta.
Po cio dan vitlahu sjekirama, sve dok se broj stabala ne svede na svega nekoliko. I ta preostala na kojima još neko vrijeme ostadoše uspravno stajati suhi vrhovi nad ivicom dola poput kakvih nebeskih gravira, uskoro bjehu posječena, a Stojko i Rista zadovoljno protrljahu ruke!
Dok je sječa trajala, radili su bez predaha. Nije im ostajalo ni toliko vremena da sidju u dno dola i tamo pogledaju otvor jazbine iz koje je svojevremeno Stojko dimom istjerivao kao vosak žutu lisicu.
-Ovoliki joj rep, Risto! I, pobježe nam! Projuri izmedju nogu Petku Josimovom i uteče nam niz brijeg… I po tome znam, kažem ti, da su dim, prljavština i otrovana pogan najviši neprijatelj svega što se miče i živi na zemlji.
Na te se riječi Rista samo blago nasmješi i zatraži od svog strica da mu još jedanput ispriča legendu o rastu drveća – legendu u kojoj se govorilo o tome kako je na dan Hristovog uskrsnuća i u trenutku kada je Hrist krenuo ka nebu, sve što je na zemlji bilo zeleno pohrlilo za njim, te da je iza toga na Hristovu zapovijed a na sam dan Petrovdan, Sveti Petar zaustavio rast tog zelenila i njegovo bujanje ka nebu, govoreći da za toliko mnoštvo neće biti gore dovoljno mjesta …
Nakon priče o hvatanju lisice i rastu drveća koje iza Petrovdana više ne raste u visinu, već samo u širinu, i u trenutku u kom sjenke brijestova još stajahu okomito nad dolom, prostrvši serdžadu na suhu zemlju – sjedoše da ručaju! Tada se i Rista iznenada požali na umor. Stojko, zagledan u ostatke nekada moćnih brijestovih stabala kao da preču Ristove riječi o umoru. I za dinje koje sinovac potraži uz ručak reče da je rano, te da će one prispjeti tek iza žetve. Zrenuće taman kada budu sječu privodili kraju i dok budu zaprašivali krompirovu zlaticu – nipošto prije toga!!!
O oboljelim i naglo osušenim brijestovima Stojko ništa ne reče, niti tada niti bilo kada kasnije. A padale su mu svakojake misli na pamet, no bolest mu je i dalje bila neobjašnjiva. Ipak smo dobro učinili što smo se na vrijeme odlučili za sječu – govorio je u sebi – jer da smo samo još malo pričekali, sjekira im ništa više ne bi mogla!
Iza ručka, Rista prvi prionu na posao, kao da mu se nekud žurilo!
I kasnijih dana, udruženi, nastaviše starim tempom. Najgušće stanište u Donjoj Luci bješe gotovo prije žetve. Poslije njega, samo nakratko, premjestiše se na Srednji rid, a kada i tamo posjekoše prorijedjena i ne mnogo debela brestova debla, predjoše u Janevicu.
Na njivi u Janevici ostadoše mnogo duže. Sa te se njive sasvim lijepo mogla vidjeti rijeka i uz nju, na najboljem zemljištu, i posljednja oaza visokih i krupnih brijestova koji se još odupirahu bolesti.
U Janevici se medjutim Rista sasvim otvoreno požali na umor i reče kako ga nešto sve vrijeme vuče u san – u onaj zimušnji san!!!
Stojko se tada najozbiljnije zamisli nad sinovčevom pritužbom, ali mu ništa ne odgovori. Odluči da umjesto toga hitno prestanu sa sječom i da ostatak dana provedu u sjedenju i pričanju…
Izmišljao je tada Stojko najrazličitije priče i svog sinovca do suza zasmijavao . Tako je bilo i svih narednih dana. Ništa nisu radili, a Stojko je to pravdao vremenom žetve govoreći kako će ionako uskoro morati zaprašivati krompirovu zlaticu, te i početi sa paljenjem strništa.
I, zaista, nekoliko narednih dana, pa i čitavu sedmicu, provedoše uz rijeku ništa ne radeći. Ostade im na kraju nezaprašen krompir posve ogoljen zlaticom, a ni strništa ne zapališe…
Rista se čudio svom stricu, ali je on samo odmahivao rukom govoreći kako nije važno i kako će se za sve naći vremena; nastaviše se i dalje odmarati uz rijeku sa koje su se vraćali tek kada bi posve utihnula crvena ljetnja predvečerja. U jednom od tih predvečerja, prolazeći pored oaze krupnih brijestova koji bijahu još zeleni – Rista se iznenada naglo zaustavi i, ćuteći, dugo, dugo ih je posmatrao… Kada ga je Stojko zovnuo da krenu, Rista ga je , zamišljen, tiho nagovarao da ih još ne sjeku, pošto mu se čini da bi se do idućeg ljeta – ako prezime – još i mogli povratiti od bolesti!?
Početkom narednog ljeta, medjutim, i oni se osušiše, a kada krajem ljeta i Rista ponesoše na groblje, ljudi u povorci šapatom ponavljahu kako je i Rista jednako kao i brijestovi – bolovao i umro od „holandske bolesti“…
Na grobnoj humci na kojoj je posljednji ostao Stojko, ni od koga primjećena i namamljena mirisom razdavanih jela za pokoj Ristovoj duši – pretrčala je dugorepa lisica, i Stojku se učini kako je i ona došla da isprati njegovog sinovca…

Herceg-Novi, l986.god.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *