Sande Dodevski: METODIJEV VAGON

Maleni voz. Putnički. Zapravo, i putnički i teretni, jer pored četiri putnička ima i dva teretna vagona koja su prikačena odmah uz lokomotivu.
Voz dvaput dnevno prolazi prugom pored rijeke i kraj dugačkih drvoreda topola.
Topole ostaju, a voz odlazi. Ponekad sporo i sa kašnjenjem, a ponekad i brzo i tačno.
Kakav voz, takva i pruga. I ona kratka – sa svega šest stanica!
Na posljednjoj do koje voz ide, onoj šestoj, nalazi se rudnik sa crvenim laporcem od kojega se pravi brzovezujući cement. Zbog te crvene rude koja se lijepi za jezik kada se obliže njezin oblutak što ga je rijeka nanijela u pijesku – zbog nje su ona dva teretna vagona koja umnogome narušavaju izgled putničkog voza, a što nikome od putnika ne smeta.
Stalan je to i postojan voz, baš kao što su to i topole pored kojih prolazi dvaput dnevno: jedanput izjutra oko osam sati, a jedanput popodne – baš onda kada su najveće vrućine!
Metodije je njegov stalni putnik sa unaprijed kupljenom mjesečnom kartom. I – tačan je! On čeka voz, a ne voz njega. I kada voz ne dodje, Metodije je na stanici.
Polazi sa posljednje i putuje samo do treće – do Orašca! Preostale do grada ga ne interesuju. I, redovno sjedi u četvrtom, posljednjem vagonu, koji je u stvari šesti ako se računaju i ona dva teretna, i – stalno je na zadnjem sjedištu i uz prozor.
U odlasku gleda ulijevo prema rijeci, a u povratku udesno, i opet prema njoj, i okrenut ka topolama. Nije mu teško da jedanput gleda na jednu, a drugi put na drugu stranu! Ćošak vagona je uglavnom uvijek isti – njegov! Samo topole nikada nijesu iste. Kada je dobro raspoložen, izgledaju mu krupne i jedre i sa napadnom bjelinom svojih visokih debala, a kada je bezvoljan i utučen, tanke su mu i sa smlaćenim vrhovima u kojima se svaka od grana nalazi na svojoj strani! To se dogadja naročitu pred kišu i u vrijeme punog mjeseca; prije početka žetve, pa i nakon nje i vršidbe, te i kada dobro zazimi! Jednom rječju – nema pravila!
Nije to, medjutim, zbog topola. Više je to zbog Metodija protiv kojega se i inače sve urotilo: i zime i ljeta, i proljeća i jeseni … Ipak , ljeta mu najteže padaju, jer mu tada žena odlazi u banju… Ali Metodije se i onda snalazi, pošto posjeduje moć da na stvari oko sebe gleda na vedar i pomalo šaljiv način i da pri tom sve relativizuje i da ni pred čim ne poklekne!
Ćošak vagona je jednom i zauvijek njegov, mjesečna karta takodje, a i sve ostalo je njegovo, ili barem gotovo sve što je u vezi s njim. U tome je pravi gospodar – takoreći apsolutista!
On diktira sa stvarima oko sebe. Referent je u opštini u odsjeku za narodnu odbranu do koje svakodnevno putuje i sa koje se vraća. I na svim tim putovanjima voz je manje-više redovito poluprazan. Samo pazarnim danom, četvrtkom, dupke je pun. Mnogi od putnika tada stoje natiskani i zbijeni kao zrna u grozdu. Metodije se i onda nalazi u svom ćošetu i sa uživanjem i veselo priča i doziva ljude pokazujući na njih svojim pri vrhu zakrivljenim štapom, tzv. «patericom». Zadirkuje ih i nudi im mjesto na svom koljenu gdje će im – kako on kaže – biti mekše i udobnije! Jedan od njih prihvata takvu ponudu.
Sjeda Metodiji u krilo. Oznojen je i krupan u tijelu, ali čini se da je i on vesele prirode. Dovikuje se s Metodijem u sveopštoj gužvi.
– Kažeš, bio si u banju?! – pita ga glasno Metodije. – Ti, batko, kao da si, bogati, neko žensko pa ti je potrebna banja!?
Ne čuvši ga dobro, saputnik ga pita šta mu je rekao, ali ga Metodije ne sluša već ga uporedjuje sa nerotkinjama koje i inače najčešće odlaze u banje.
Sagovornik se u neko doba okreće prema njemu i ćuteći ga gleda. Stoje licem uz lice. Hvali mu se kako je oduševljen onime što mu se pružalo u banji. Šapuće mu i nešto poverljivo na uho, a potom ga glasno pita da možda ne poznaje neku Gorku koja je tu negdje iz ovih sela do kojih obojica putuju!
– Poznajem je vrlo dobro! – odmah mu odgovara Metodije. Saputnik mu onda kaže kako je baš tu istu Gorku imao svaki dan barem po dva puta u svom krevetu! Smješka se, a Metodije i ne trepnuvši viče:
-Aferim! E, neka si je. Pozlatile ti se!
Sagovornik je zadovoljan. I dalje se smješka i vrpolji u Metodijevom krilu. Još se bolje namješta. Metodije od njegovih snažnih ramena više ništa ne može da vidi. Odjednom, ne želi razgovarati s njim! Pomalo mu se zgadilo ono o čemu je i kako je pričao. Odlučio je da trenutno prekine svaki dalji razgovor. Odlučio je to on, ali ne i njegov gorostasni saputnik. Nije, doduše, u nastavku pričao o skarednim pojedinostima u vezi sa Gorkom, ali mu se i dalje žalio na neudobnost.
– Tvrda su, brate, ova tvoja koljena! Mekša su bila Gorkina.Nigde i niti jedna kost, a ova tvoja- da prostiš – kao da su od kamena!!!
Metodije mu nije ništa odgovorio. Ubrzo su stigli i do stanice, one pretposljednje. Tu se Metodijev slučajni saputnik iskrcao, a Metodije je produžio do svoje posljednje, šeste …
Napustio je voz i odmah krenuo pravo kući. Kada je stigao, zadihan i znojav, prvo je oprao noge, a zatim se malo odmorio opruživši se na slamarici i tek negdje predveče ponešto poradio oko kuće.
I sjutradan je bio opet u vozu, u posljednjem vagonu i na svom zadnjem sjedištu.
I opet je bila neka iznenadna gužva sa povećanim brojem putnika od kojih su neki željeli da sjednu pored njega. Sve ih je redom odbio bez ikakvog objašnjenja.
– Niko više neće sjedeti sa mnom! – odbrusio je jednom mladiću koji ga je unezvijereno gledao čudeći mu se.
Tako je bilo i u povratku, a tako i tokom svih narednih putovanja, sve dok na kraju nije intervenisao kondukter: – Metodije, ne možeš ti da zabranjuješ ljudima da sjednu do tebe ako je mjesto slobodno! A i kakv je to način? Ipak si ti referent Narodne odbrane i ne priliči ti to!
– Veliš li mi to da ne smijem ljudima da zabranjujem da sjede do mene?! … A znaš li ti o čemu su sve oni u stanju da pričaju dok sede tu kraj mene …? E pa, dabome da ne znaš! A ja ti kažem da odsad ubuduće niko sa mnom neće sjedeti pa da mi je i najrodjeniji!
– Ama, neće moći tako! – upozorava ga kondukter, ali Metodije munjevito reaguje i pita ga je li mu mladji sin služio vojsku i želi li da je služi blizu ili daleko!? … Kondukter shvata poruku.Trenutno postaje mekši.
Ohrabren uspjehom, Metodije u nastavku brižljivo čuva svoje sjedište, ali i sve češće pomišlja na cijeli vagon. Želi da ga jednom i zauvijek očisti od svih uljeza!
I već na prvoj narednoj stanici odlučuje da svoju zamisao sprovede u djelo. Zastaje uz do kraja spušten prozor i koga god vidi na peronu da se približava njegovom vagonu, odmah ga goni štapom da ide u prednje vagone. Ne dopušta im čak ni da ga pitaju zbog čega se ne može u taj vagon!
Na kraju ostaje sam u njemu. Sam i otvara i zatvara njegove prozore, provjetrava ga ili se brani od promaje. Odjednom je lagan, poletan i brz kao čigra. Ni topole više ne primjećuje. Jedino mu je važno da je njegov vagon uvijek čist, i – bez ljudi!
Njegova se «usamljenička» putovanja u nastavku otežu u nedogled …Dok sam sjedi u praznom vagonu, obuzima ga neka melanholija i on u njoj primjećuje svaku od neispravnosti na vagonu. Brine se zbog zahrdjalih i dotrajalih dijelova. Za vrijeme vožnje ustaje i sam šeta izmedju praznih sjedišta. Održava nekako ravnotežu na krivinama. U mislima koje mu se za to vreme roje, podupire i podržava sve što je novo i napredno. Ima razumijevanja i za ljude koji su trenutno u njegovoj nemilosti. Pomalo mu je i žao što je morao da ih otjera od sebe, jer je i inače zazirao od svake pa i najmanje grubosti. Nije volio nasilnička ponašanja i nikada, štono se kaže, ni mrava nije zgazio, a kamoli šta drugo.
Šetajući se kroz vagon, svakakve su mu misli prolazile kroz glavu, i svaku je podrobno analizirao ne ostavljajući mjesta sumnji da bi nešto moglo biti izostavljeno.
«To je prava mjera po kojoj svaki čovjek treba da se ponaša!» – govorio je sebi. «Ni od koga sputavan, nikome dužan, a još manje na smetnji! A ono – kao što se zna – ljudima i ne treba mnogo više od toga. Taj kome je potrebno više, neka slobodno ne ulazi u moj vagon. Za takve u njemu nema mjesta…»
Govori on sve to, zapravo misli da govori, a u njemu se nešto buni i glasno mu otpovrće: – Sam si, Metodije! Zarem ne vidiš da si sve ljude istjerao ne samo iz svog vagona koji i nije tvoj – već si ih i iz svog srca istjerao!!! Pa, stani malo, majku mu!
„Eh, istjerao! Eh, sam si, Metodije! Najlakše je to reći. Uostalom, ko pa i da ne otjera od sebe svu tu bandu besposličara i skitnica kojima je stalo jedino do vozikanja? !
I nisam ja jedini koji im nešto zabranjuje!? … Čitav svijet je sazdan od zabrana, i to mnogo težih i gorih nego što je ova moja koja ionako neće dugo potrajati. Imam i ja srca! O, umijem itekako biti velikodušan, možda i mnogo više nego što se to od mene očekuje!“
„… Svejedno! Bio ti velikodušan ili ne, trenutno da si prekinuo lakrdiju sa «čišćenjem» vagona!“ – upozorava ga njegovo drugo ja, koje nije njegova savijest, ali koje i nije mnogo daleko od nje.
Metodije osjeća blagu nelagodu, no još nije spreman na radikalan potez; ne želi da ukida zabranu i da ljude naknadno vuče za rukav da se vrate u vagon, kada ih je već jedanput istjerao iz njega… Trebaće mu za tako nešto jos malo vremena. Nije siguran koliko će ono potrajati, ali koliko god da bude neće biti kraće od sezone jednog godišnjeg doba, a tek je bila sredina ljeta! Pomišlja kako se do jeseni neće ništa desiti, i da će sve dotada trajati njegova zabrana. Do tada će ostati na snazi, a kasnije će se vidjeti šta će i kako će biti?!
Tu i zaključuje svoje razmišljanje i ne želi mu se više vraćati!
U nastavku vedro i veselo korača sredinom vagona. Pomalo je i radostan što mu ponašanje odudara od takozvanih «uobičajenih» ponašanja koja su ljudima zbog nečega jedino prihvatljiva … „ Ama, neka ovaj put znaju da postoje druga i drugačija ponašanja. Neka vide s kim imaju posla. Takav sam ja! Da!“
Sve to izgovara povišenim glasom i pri tom malo jače zalupljuje nogom o pod vagona. Čuje za trenutak taj svoj pojačani udarac, ali odmah u nastavku mu se gubi iz sluha, nestaje … Postaje prošlost kao i sve ostalo u njegovim mislima.
Za promjenu, hoda sasvim tiho po vagonu i kao kada se mačak prikrada u lovu. Ponovo osluškuje, i ponovo – ništa! Dakle, to što on radi i čini, niti se vidi niti se čuje!?…
Ipak se nešto vidi – ohrabruje sebe, a onda veselo zastaje na sredini vagona i odjednom primjećuje topole na koje je već bio zaboravio. Izgledaju mu osrednje: niti su krupne niti su jedre, a nijesu ni tanušne ni omalene. Takve su kakve su! Uostalom, baš ga briga za topole! Njihovo je da stoje i da se povijaju na vjetru kada vjetra ima; da rastu i da trpe svoju nuždu podjednako kao što je trpe i svi oni koje je on prethodno istjerao iz «svog» vagona.
Kazao je to «svog» kao da je vagon zaista bio njegov.
Najzad je zadovoljno protrljao ruke i poželio da se iz zatrka zavali i opruži na bilo kojem od slobodnih sjedišta. Odabrao je jedno oko sredine vagona i uperio u njega kažiprstom. Prije nego što će zaleći, poskočio je kao da će poletjeti i više je na sjedištu pao nego što je uspio zaleći.
Dugo, dugo je ostao u takvom položaju.
Voz je u medjuvremenu već stigao do njegove posljednje, šeste stanice, pa i vratio se prema gradu, a Metodije je i dalje ležao.
Tek su ga sjutradan skretničari pronašli kako umrtvljeno leži u praznom vagonu. Već je bio počeo pomalo i da zaudara njegov leš koji su kolima hitne pomoći odvezli do rodnog mu sela!
Sahranili su ga isti dan!
Na groblju – u sveopštoj vrevi i naricanju – njegova žena Gorka ga je tugaljivo oplakivala, dok su seljani šapatom pronosili vijest kako je Metodija ubila banja!!!

Đenovići, 2009. godine

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *