Rajka Milišić: Žena koja nestaje

Kiša je lila kao luda, otvorilo se nebo, a Liz još nije ušla u stan. Hodao sam gore-dole, palio cigaretu za cigaretom, nekako uznemiren, rasijan, gledao sam kroz prozor zureći u jednu zamišljenu tačku.Tipični ludak. Začula se škripa vrata, lagani i skoro nečujni koraci. Znao sam da je ona. Liz se vratila sa pijace. Nije imala u vidu današnju kišu, nije joj palo na pamet da ponese kišobran, stoga nije mogla izbjeći kišu, uhvatila ju je na sred puta ka kući. Sva je bila mokra. Sve se cijedilo i slivalo niz njeno, dobro oblikovano tijelo. Ali, znate šta? Imala je razvučen osmijeh od uva do uva. Uvijek. Pa, čak i sad, kad je mokra, kad je sve sivo i tmurno. Ona sija,sija. Najbolje što je umjela, definitivno.
Primjetio sam da je sve curilo sa nje, samo nisam jedno. Nisam primjetio kako se njene tople suze slivaju niz hladne, blijede obraze. Voljeo bih da sam tog trenutka primjetio njene suze, da neke riječi nisam izgovorio. Ali, to je život.
Toga dana, Liz zapravo nije bila na pijaci, bila je na pregledu kod doktora. Da se tada nismo posvađali, vjerovatno ne bih ništa saznao. A šta mi i vrijedi i da jesam, kad nisam mogao ništa da učinim. Suviše je bilo kasno da bi se čudo desilo.
Sa osmijehom na obrazima, pričala mi je kako je pijaca puna naroda, kako nije stigla ništa da kupi, a i počela je sasvim iznenadno, tako da je kući došla praznih ruku.
Stojao sam i dalje pored prozora, nisam je slušao, misli su mi bile negdje vani, na nekoj cesti, sa nekim ljudima, samo ne tu gdje su trebale biti, kao i inače.
Istina, nikada je nisam slušao, nešto pretjerano mario za nju. Uvijek se smijala, mislio sam time da je sve uredu, ali nije bila srećna. Bila je samo sposobna prikriti stvari, ne i popraviti ih. Uputivši par niskih udaraca, teških riječi, stojao sam ispred nje, začuđen, kao da nisam gledao svoju ženu, nego neku dugu. Pomakela se samo dva koraka do stolice, sjela, okrenuvši mi svoja leđa. Ja, vidno iznenađen, ludio sam je pitanjima i podpitanjima, striktno povišenim, hladnim tonom. U jednom trenu, ona se samo lagano okrenula, licem hladnokrvne i ukočene perosne. Tupim pogledom rezala mi je dušu, probadala mi srce, i samo niz modre usne prokotrljaše se riječi: Ja imam rak! Zatim je ustala, otišla do sobe izaključala se. Tog dana umrlo je sve u meni. Udarao sam šakama i glavom o zid, psovao šta sam god mogao, krivio Onoga gore, a kriv sam najviše bio ja. Da nije trpjela toliki stres, ne bi do ovoga došlo.
Sjeo sam na pod i plakao kao malo dijete. Izmiče mi sve što sam volio iz ruku, jer su mi te ruke bile šuplje da bi je čuvale.
Nakon par sati, izašla je mirno iz sobe, baš kao da se i ništa nije desilo. Skuhala nam kafu i pozvala me za sto. Izvinjavao sam se svojoj Liz, za sve ove godine. Zar sam mogao? Naravno da ne. Slušala me sasvim mirno, staloženo kao kakvu budalu koja ne zna šta govori. Rekla mi je da je bolest u najvećoj fazi, da se ne može izliječiti. Da je to – to. Kraj. Gotovo. Da je nema više. Nema više moje Liz. Moje ljubavi. Mene. Nestaće, prije nego što je i postojala. Neka suluda shvrha života, ili šta već.
Zato, stari moji, čuvajte svoje žene ako ih volite. Dok još možete da ih sačuvate, dok nije postalo kasno. I volite svakog dana svoje žene, da.

Rajka Milišić, rođena 12. 03. 1997. godine u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina. Ima samo 17 godina. Osvojila je mnoštvo nagrada za kratke priče, koje dodjeljuje “Scena Svih Kreativnih”, Novi Sad. Dobitnica je diplome za “Najosjećajniju ljubavnu pjesmu”, Klub umjetničkih duša, Mrkonjić Grad, 2014. godine. A, povodom Dana zaljubljenih, njena pjesma je imala priliku biti zastupljena u Međunarodnjoj zbirci poezije “Moja pjesma tebi za Valentinovo”, čiji je izdavač “Kultura Snova “, Zagreb, 2014. godine. Piše poeziju i kratke priče.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *