Jagoda Kljaić: NEBESKA LJUBAV

Kiša mi zadala zadatak. Da se sprijateljim s oblacima. Ne samo s jednim, koji bi mi mogao biti ljubavni par, nego sa svima koji mi se ukažu, posjete me, spuste se u moje krilo, zarežu mi reckicu na liniji života na dlanu lijeve ruke. Ne znam kako ću, stojim pred grobnom pločom sa vlastitim imenom, godinom rođenja i smrti. Kosturi mi se cerekaju, odavno su preseljeni iz raja u pakao, raduju se jer znaju što me čeka.
Trgam snop kopriva sa korijenom i šibam se njima, razgranale su se pa me mogu istovremeno obuhvatiti odnapred i odotraga, uživam, toplina me obuzela, krv uskolala, znoj probija tamo gdje su pore zatvorene, samo čekam da me pridavi amazonska lijana. Ali, avaj, ne mogu koprive do mozga, pa odustadoše, ne završivši posao.
Moram se predati, kad me ni koprive nisu uspjele ubiti. Kako ću se sprijateljiti s oblacima, kad su mi oni jedina konkurencija? Po nerazumljivosti, nedodirljivosti, nevidljivosti, po mijenama, promjenama boja, oblika i nakana, po nepotrebnosti za drugima, najzadovoljnijima kad su sami samcati na nebeskom svodu. Tko će nas spojiti u prijateljstvo? Kako se kiša gorko vara.
Opijam se trulim višnjama, liježem na pokislo sijeno, pokrivam se nečijom oguljenom kožom i odabirem oblak kojem priznajem predaju. Bez napora, sa zaboravljenim kajanjem, nekako obradovana, razveseljena, kao da sam pobijedila samrtni hropac. Kakvo olakšanje. Ljubim kišu koja je prestala padati, pridižem se da joj se poklonim i zahvalnošću obuhvatim njena stopala. I da je priupitam zašto me nije ranije pohodila i dala mi zadatak.
Onaj oblak kome sam se obratila počeo se naglo kretati lijevo – desno, možda to na nebu znači gore – dolje. Primjećujem da posjećuje najprije veće oblake, usput se kratko zadrži kod onih manjih, oni se onda počnu skupljati u neku nejasnu cjelinu, pa se odjednom razlete u visinu, skoro postanu nevidljivi, onda se vrate i dovuku sa sobom novu osunčanu višebojnu masu nečega što ne raspoznajem. Učini mi se da će se sivkasto – bjelkasta tvar nabosti na šiljak onoga što pamtim kao najvišu zgradu na zemlji, vrisnuh, da upozorim one male, sitne, slabašne i prozirne oblake, a oni svi odjednom stadoše. I ljudski vrh prestade rasti. Ne razumijem što im bi. Ali, vidim da im se sa leđa približava nova opasnost. Ne znam da li je oni mogu prepoznati, nisam sigurna čuju li oblaci i vide li, osjećaju li zvuk i vibracije, jesu li bolje povezani s nama zemljanima ili sa bićima iz drugih vasiona. Vičem na sav glas: pazite, mlažnjak, probit će vas, raznijeti utrobu, odnijeti srce na propeleru, a dušu na krilima. Ne znam čuju li me oblaci, ali, vidim da me čuo avion, naglo se uzdigao i pobjegao iznad oblaka.
Oblaci sveudilj stoje, ne miče im se ni jedna bora, vjetar im ne mrsi ni jednu vlas, lice ne mijenja onu grimasu zapanjenosti. Pitam se, odahnuvši jer ih je letjelica promašila, da ih nije možda naglo obuhvatilo neko novo sazviježđe, pa skupljaju snagu za novi oblik života. Uto, eto jednog od tmurnijih, sav u nekim tamnim tonovima, tutnji odozgora, sunovraća se, suh, bez kiše, zemlja se uvukla u sebe, spremna za obranu, drhte planinski masivi, šume se nakostriješile, rijeke izvile u svemir, more se pridiglo da bolje vidi. Ispod mene nestalo smrdljivo sijeno, nema izanđale kože iznad, do maločas su bili presretni što su u mom društvu, sad predvidjeli opasnost i pobjegli. Ne pričekavši da se uvjere je li zaista vrijeme za bijeg.
A oblak pokazuje neizmjernu radost što stiže do mene same. Sve je vidio u preletu, ima oči na svim svojim stranama i nitko mu se ne može sakriti. Pogotovo onaj koji bježi. Kako mi se približava, usporava, utijanjuje, smanjuje se, dobiva nove boje. Tamo gdje je bila mrklina eto osmijeha, tutnjava se pretvara u pjesmu voljenoj, ona prozračnost postaju ruke što najviše podsjećaju na majčine. Obuhvati me oblak sada već ni malo jači od mene onemoćale, privine me u svoju mekoću, stisne kao da u mene pušta kap krvi i uzima jednu moju, trajni znak ljubavi i prijateljstva. I onda ode svojom putanjom, izgubi se u pomiješanosti sa sunčevim zrakama i mjesečevom pomrčinom.
Iz mirnoće i blagosti poče kiša na kojoj se otapam.

3 Responses to Jagoda Kljaić: NEBESKA LJUBAV

  1. Danijel каже:

    Veoma lepa priča, naročito mi se sviđa početak priče.

  2. Nada каже:

    Prelijepo, uživala sam kao i uvijek u tvojoj maštovitosti, bogatom rječniku, bavo!

  3. Jagoda Kljaić каже:

    I jedan čitalac, a da mu se misao sviđa, jako puno znači … hvala.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *