Sande Dodevski: Pamuk i kutija cigareta

Bio je to makedonski štand knjiga! Sajamski. Zastadoh i s dosta sjete pomiješane s neizbježnom radoznalošću zagledah se u naslove, sve dok mi se na jednom od njih ne zaustavi pogled. Knjiga mladog turskog pisca Orhana Pamuka sa naslovom »Novi život«. Odmah me je zagolicala riječ »život«, i uzeh knjigu sa police. Zasjedoh ispod svijetla ugrađenog na nekom oniskom zidiću, prekrstih noge i počeh čitati, prelistavati, upoznavati se. A imala je onaj miris – miris nove knjige.
Pročitao sam impresum, a onda počeo ispočetka. I, zaista, već u prvoj rečenici, radilo se o »životu«, pa iako ne stvarnom, taj je mladi autor već na startu najavljivao briljantne stranice. Ukrao me je takoreći u trenutku. Poželio sam čak i da je otuđim – da je ukradem!? Ta mi »ideja« samo proiskri za sekundu, ili dio sekunde. Ali, zar je došlo vrijeme da se i knjige kradu?
Uto se kraj mene iznenada stvori mlada djevojka, više nježna djevojčica i reče mi na čistom makedonskom da je slobodno mog čitati.
– A da je ponesem kući, pa da vam je sutra vratim. Ne bojte se, znate, živim tu u blizu…
– E pa, može i taka! – pojednostavilo mi je nasmijano lice iz kojeg je zračio život pun povjerenja neopterećenog gorčinom razočarenja.
Bez razmišljanja sam zgrabio knjigu dok se djevojčurak još ne bješe predomislio i napustih sajam.
Stigao sam u stan s namjerom da nastavim čitanje, ali sam se onda, pojma nemam kao i zašto, predomislio i s knjigom u ruci siđoh na obalu mora. Htio sam Pamuka čitati sjedeći na nekoj od klupa na Šetalištu i povremeno zuriti kroz noć u pravcu pučine i – pušiti! Pušim, čitam, dakle – uživam u večernjoj tami!
Ta može li biti većeg uživanja…!? I ne kaže se uzalud – u krevet sa ženom ili s knjigom!
Rasvjeta je, međutim, bila veoma slaba, skoro nikakva. Samo je jedna od svjetiljki škiljila kroz tamu, a oko nje su se vrtjeli rojevi mušica i bijelih leptirova svih veličina. Kao ljudi na početku novih demokratija prepunih srceparajućih obećanja.
Elem, nije vrijedilo da se naprežem. Uz to, bio sam zaboravio i naočare.
»Ništa! Ništa, idem iza tunela pa ću tamo malo da sjedim na onoj »svojoj« stijeni kod koje se kupam.«
Spustio sam se niz stepenište kraj tunela, zašao i u kamenjar i primjetio kako je oseka već uveliko nastupila. Hodao sam po sliskom i jedva vidljivom kamenju i najzad dodjoh do stijene. Sjedajući na njezin zaobljeni vrh, izvadih iz džepa upaljač i neotvorenu kutiju cigareta. Rutinski odgrizoh staniolski omot i izvadih jednu. I taman što ću zapaliti – na korak ili dva od mene – začuh nečije posve utišane glasove. S naprezanjem upiljih kroz pomrčinu? Mladi par. Ona je sjedila mladiću u krilu, dok se on pripio uz nju i nešto je moleći i uz vapaje tražio od nje….
– Ma, samo malo, molim te! – čuo sam ga kako cvilećim glasom traži to nešto od nje.

Ona je sjedila u njegovom krilu i sve vrijeme rukom sklanjala kosu sa lica, sa čela, baš kao da ga natjerava da i dalje čini to što čini?! Momak je onda opet cvilio moleći je i ljubeći je po tijelu, i ponovo tražio: – Joj!, kada te toliko ljubim, daj mi da samo vrščić ….!!!
Djevojka se kobajagi dvoumila i uzdisala sve glasnije, a onda mu je odgovorila kako ni sama ne zna šta da radi.
Sjedeći u mrklini, taj sam njezin odgovor shvatao kao da mu je kazala da to što želi može odmah i što prije da uradi!
Bijah posve zatečen. Gladio sam rukom svoj novi upaljač, ali cigaretu nisam smio da pripalim. Ćutao sam i bio zagledan u pučinu, u tamu, a onda su oni silovito krenuli jedno na drugo, takoreći bez daha! I sve se to odigravalo strahovito brzo. Vidio sam momka poleglog u udubljenju stijene i nju kako, opkoračivši ga, skide sve sa sebe. Domina?! Zabjelasa joj se u mraku gola stražnjica glatka poput nektarine koja ubrzano poče da se njiše u svim pravcima. Djevojka je ispuštala glasne uzdahe koji su brzo prelazili u krikove i cijelo vrijeme mlatarala oko sebe svojom dugom crnom kosom.
Prepao sam se od tolike njene silovitosti i počeo se polagano izvlačiti iz te za mene posve neugodne situacije. Uspio sam, učinilo mi se, da se neopaženo udaljim. Zateturao sam se, doduše, malo kroz vodu, ali se nisam osvrtao , niti sam se pak bojao da bi me oni mogli primjetiti ili čuti.
Vratio sam se u stan sa knjigom u ruci i novim upaljačem, ali punu kutiju cigareta zaboravih na stijeni. A baš mi se pušilo nakon svega viđenog! Bolje puno ranjen, nego malo mrtav – sreća da upaljač ne izgubih u onom mrklom mraku i »povlačenju«.
»Ništa!« – rekoh sebi. »Ništa, moraću se vratiti po cigarete!«.
Nisam uz to imao ni toliko para da bih kupio novo pakovanje cigareta, te stoga bez razmišljanja krenuh natrag na obalu. A i najbliža trafika je već davno bila zatvorena.
Kad se u mrklom mraku nađoh u kamenjaru prije one »moje« stijene, za svaki slučaj, pažljivo osmotrih okolinu. Ono dvoje se tamo više nisu nalazili. Odahnuh. Požurih i učas stigoh do stijene na čijem se vrhu još iz daleka bjelasala moja kutija sa cigaretama. Hvala bogu da nije upala u more. Zasjedoh na zaobljeni vrh i odmah i sa zadovoljstvom pripalih. Dok sam pripaljivao, skupa sa reskim zvukom kremena na »Zipo« upaljaču i odsjajem plamena, osluhnuo sam glasan šum u vodi ispred sebe. Ono dvoje su sada bili u vodi. U plićaku, do pojasa. I opet je on nju držao u naručju i ponovo je ona glasno jecala i uzdisala visoko zadižući svoju glatku, kruškoliku zadnjicu iznad površine vode poput neke rozikaste plutačice koja nikako da potone!
Uto me i momak primjeti i odmah i bez razmišljanja se glasno prodera:
– Šta je, bre, voajerčino! Opet si došao da nas gledaš?
Dođe mi da u zemlju propadnem. Progutah pljuvački. Ćutao sam ko zaliven, a onda se sažaljivo oglasi i djevojka:
– Pusti ga, molim te, vidiš da je to neki manijak! – reče to i ponovo izbaci iz vode svoju oblu stražnjicu, sve dok je na kraju nije ležerno pustila da sama potone u vodi.
Svejedno što sam bio potučen do nogu, uspio sam joj vidjeti oblik i veličinu, te usput još jedanput progutah pljuvačku što mi bješe zastala u grlu.
Žureći se, podosta bezglavo, udaljavao sam se sa mjesta »događaja« i jedino sam u odlasku mogao da čujem momka kako komentariše: – Zajeban neki čičica! Pederčina! U stopu nas prati!!!
Dugo, veoma dugo me je u povratku do stana pratila i progonila riječ »čičica«, ali sam se nekako nosio s njom, premda se nikako nijesam mirio sa njenim značenjem. Kakav, bogati, čičica? Uz to, panično napuštajući stijenu, i novi »Zipo« upaljač mi skliznu u more. Unaprijed se pomirih sa gubitkom. Spasih cigarete, izgubih upaljač – kolateralna šteta!
Doklepesao sam do stana, sjeo uz televizor, ali me je i sa njegovog ekrana dočekala jedna od razgolićenih … »Danas mi ništa ne polazi za rukom!« – požalih se, te se u nastavku prepustih užitku čitanja koje donese brzi zaborav na taj banalni događaj.
Ali i u čitanju, i takoreći iza svakog pasusa u tekstu, iznova je do mene dopirala neugodna riječ – »čičica« i od nje se nikako nijesam mogao osloboditi – nikako da je se otresem! Nasrtala je i izlijetala kao kukavica sa opruge sata, i – nakon što bi barem jedno tri puta ponovila: »čičica«, »čičica«, »čičica!« – ponovo se uvlačila u ona mala vratanca ostavljajući me takoreći bez daha. Kao da mi je htjela i sami život uzeti!?
Pamuk je za to vrijeme bezuspješno pokušavao da pomiri dvije potpuno suprotstavljene političke struje savremene Turske: ortodoksnu islamsku, i modernu, evropsku!!! Nije se opredjeljivao niti za jednu od njih. Bio je mudar, a vidjelo se i da on na tome uopšte i ne insistira, već da potencira nešto sasvim drugo….
Jurio je Orhan za životom, za novim, knjiškim životom, koji je isto tako suprotstavljen onom drugom, pravom i jedinom koji nam je svima dat! A taj pak pravi život, takođe je na kraju ispadao nepravedan i loš, ali i takav kakav je bio, opet je samo život! Naša Šagrinska koža! Nema mu se niti šta dodati, niti šta oduzeti upravo zato što pogrešno mislimo da na njega imamo signifikantan utjecaj. Lijepe li zablude!

Herceg-Novi, 1999.godine.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *