Sande Dodevski: LEGENDA O POTPORUČNIKU FERDINANDU

Potporučnik Ferdinand stiže pod zidine starog grada. Idući, nosio je nešto u sebi – kao i toliki drugi!
Njegov prtljag bijaše more.
Minuvši kraj Srebrnih vrata, poželi u jednom trenutku da se sa neba sruči pljusak ne bi li se malo rashladio. Nebo je medjutim bilo vedro, vrućina velika, a grad prazan. I more je u tom času bilo daleko od njega. „Ništa zato, rekao je sebi. Večeras će biti pun mjesec i onda će sve drugačije izgledati!“
Okrenut mislima u prošlost, ušao je kroz Gradska vrata, a skupa s njim ušla su i dvojica kapetana fregate. Potporučnik Ferdinand je imao pune džepove bijelog baruta u šipkama. I dalje je bio oznojen. Za razliku od hoda dvojice kapetana fregate, potporučnikov hod i držanje odavale su krutost.
Izgledalo je da ni o čemu ne razmišlja.
Kada udjoše u grad, zaputiše se prema pijaci, zaviriše usput u jednu od užetarskih radnji, a onda se razidjoše.Potporučnik Ferdinand ostade sam. Nastavi šetnju po opustjelim uličicama , sve dok se na kraju jedne od njih ne nadje pod kamenim balkonom Sindikove kuće. Tu je dugo razgovarao sa Sindikovom kćerkom gladeći sve vrijeme jednom rukom glatke šipke bijelog baruta u džepu …
Uveče, pošto se već bješe vratio u tvrdjavu svoje obalske baterije i nakon što zaliježe u krevet, iza brda i nad lavirintima kazamata, sav u purpurnoj boji – proviri pun mjesec!
Tada potporučnika Ferdinanda iznenada nešto zaboli u grudima. Naglo pocrveni u licu ostavši takoreći bez daha.Ubrzo se oko njega okupiše k a m e r a d i; svukoše mu odjeću i počeše ga masirati. Davali su mu i kozije mlijeko da pije, ali je njemu bivalo sve gore.
Na kraju, zapališe mu kraj uzglavlja svijeću i ostaviše ga samog. Svijeća je naglo dogorijevala sve do časa u kom se njezin lelujavi plamičak ne poče naglo uvijati i prelamati uslijed jake promaje; zamrači se odjednom i svjetlost mjesečine i kao da se nebo raspoluti od siline udara groma iza kojeg nastupi provalni pljusak. Kiša je lila na sve strane. Munje su osvijetljavale naboranu površinu Zaliva.
Po najvećem pljusku, potporučnik Ferdinand iznenada napusti tvrdjavu, te se kraj usnulog stražara provuče kroz lavirinte kazamata na čijem ga izlazu dočeka skliska kaldrma na stazi koja je tvrdjavu spajala sa skladištem municije!
Već otprije, čekala ga je Sindikova kćerka. Oko njene glave podizao se stub pare.
Kada joj je prišao blizu, izvadio je iz džepa štapiće baruta, razbacao ih po skliskom kamenju i zatim ih vješto upalio. Buknuo je plamen koji je nasmrt uplašio Sindikovu kćerku. Od straha, ispade joj j iz ruku boca sa maslinovim uljem, na što se potporučnik ludjački zasmija.
-Ovako ću da dignem skladište municije u vazduh! – reče joj.
Uplašena djevojka mu ispruži kolut najlona za pecanje i istog trena nestade sa staze. Skrhan od bola, potporučnik Ferdinand se lagano vraćao u lavirinte kazamata, a kada svanu – naglo probuđen – požurio je da se medju prvima obrije za naredni dan i tek tako izbrijanom i otriježnjenom od noćnog sna – sinulo mu je u mislima da su se protekla noć i dan nalazili u ravnodnevici, koja, ponekad, u svijesti ljudi prouzrokuje košmarna stanja!

Herceg-Novi, 1990. god.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *