Jagoda Kljaić: ZAVIJANJE USPOMENA

Kad bih mogla učiniti da drugi ne mogu. Rušiti moju jedva uspostavljenu ravnotežu. Uklizavati mi se u život bez dopuštenja. Plesati kolo bez svirača. Lijegati u moju postelju kao da je trajno ispražnjena. Ta jedino što mi je preostalo, od izobilja i bogatstva, samo je ta sićušnost vlastitoga življenja. Skupila sam je u dlan desne ruke koja mi je slabije snage, i lako dlan zatvorila, jer je u njemu ostalo malo izmrvljenih krhotina. Ne grebu me i ne ubadaju, ponekad se samo promeškolje, nježno i tijano dadu znak da bi rado da ih malo protresem, prodrmam, razbarušim. Da im dozvolim udahnuti samo jedan trzaj zraka, čijeg se umilnoga zvuka ponekad prisjete, a što već dugo treperi ponad dlana.
Ne bi se, i da širom otvorim krov tog njihovog skrovišta, razbježale kojekuda. Sigurna sam u to, pogledavam ih povremeno s malo zlobe, jer, kako god da su ponekad gorde, dajem im do znanja da se predamnom ne moraju kočoperiti, uzalud im je, nemaju ni one kuda, ja sam jedino što im je preostalo.
Zavijaju nečujno, pokatkad, i u njima zajedničke uspomene. Na vrijeme nepovrata, što nekad davno nikad nije mirovalo i u kome je svaki korak pričao bajku o nepoznatome. Preostalo nam je samo družiti se, biti zajedno, bivstvovati kao jedno. Zato često, zapravo neprekidno, razgovaramo. Pa i onda kad naizgled pričamo s nekim drugim. Kad se zavaravamo da smo usnule. Kad dopuštamo željama da otplutaju sa brzim valovima presušene rijeke. Kad se pljusak odjednom zaustavi pred našim raskriljenim, žednim rukama. Razgovaramo. Krhotine i ja.
– Kuda bismo mi. Ne poznamo svijet bez tebe. Kročili smo samo onim stazama kojima si ti lutala, smijali se onome što je tebi bilo glupo, sklanjali se kad si gazila prema orkanu.
– Znači, umišljate vi sebi da ste bile pametnije od mene. Kao, znale ste gdje u zasjedi
od cvijeća i miomirisa čuči opasnost, vidjele ste kad sam srljala u ponor, slušale urlike kad me ocean povlačio. I šutjele, skutrene u svojoj sigurnosti.
Pokušavaju objasniti, osjećam bojazan da će biti teško, neću razumjeti, odreći ću ih se za svagda.
– Sad ti možemo priznati, kad si se napokon skupila u svoje ja, da smo sve znale i vidjele unaprijed. Uvijek smo bile mali koračaj ispred tebe. Da te poduhvatimo kad se počneš sunovraćati sa sjenovite litice, da ti udahnemo kisika kad bi te valovi gutali, da otjeramo lavove što su se ponadali dobrom zalogaju. Prisjeti se svih vremena u kojima si nestajala, bila zauvijek izgubljena u svemirskom prostranstvu, podastrta samo silama prirode. Varaš se ako misliš da si sve sama učinila. Mi smo ti bile kap vode u pustinji, razlomljeno veslo na kojem si doplutala do obale, ptica na čijim si krilima dolepršala u mirnoću.
Tako mi odjednom, bez da sam ih puno pitala, progovaraju vlastite krhotine, dok ih sve žešće stišćem u tom jednom dlanu. Prisiljavaju me da se vratim davno zaboravljenom razmišljanju. Odavno sam, priznajem, prestala razmišljati, spoznavši da me to umara, crpi mi i ovo malo, u nekom kutku zaostale energije. Kad sam zaključila da mi i ta sakrivena snaga više nizašto nije potrebna, malo sam je pripustila van i počela se prisjećati. Odjednom nečega drugačijega.
Narančaste vruće kiše ponad posustaloga vulkana ljubavi.
Crvenoga plesa ljubičica u bijeloj travi što je izrastala pred mojim nogama.
Modroga snijega u kojem sam se voljela okupati i gola plesati.
Bijelih mimoza čiji mi se vijenac razastirao po obrazima.
Smaragdnoga vjetra što je sve pretvarao u blijedu oseku.
Skerletnih morskih valova u kojima sam, sva srebrna, proplivavala.
Ljubičastih staza u rozoj šumi prepunoj smeđih grmova ruža bez trnja.
Rubinove postelje koja je uvijek bivala kraj mene, uz mene, iza mene, povrh, ispod ili ispred mene.
Zlatne zaljubljenosti u dah trenutka.
Tirkizne jabuke što mi ju je, pravo u usta, dobacio sokol, prije nego sam zašutjela.
Oker pogleda plutajućega otoka što se nadao da će me zaustaviti.
Ružičaste magle što je bježala pred mojim poluzatvorenim očima.
Ciglastoga dvorca iz čijih su zidina rasli šatirani poljupci.
Zelene misli koja me nikad neće napustiti.
Žutoga zraka u kojem sam, sva ozarena, lepršala prema nesagledivim visinama.
Rumenoga nadanja da ima još i još, dalje, više, dublje, veće, ljepše.
Progovaram krhotinama:
– Malo se prisjetih. Dođe mi u sjećanje ljepota i radost. Da li je to varka, nedosanjani san? Ili se nešto od toga uistinu zbilo? Ne mogu sama razlučiti, sad uviđam ono što nikad nisam.
– Zato smo mi uvijek kraj tebe. Da te podsjetimo. I na ono čega si se učas prisjetila, a mislila da si zaboravila, pa se još uvijek nadaš da to i možeš. Nije moguće, nećemo ti to dozvoliti. Sve sanjano je stvarno. Sva priviđenja su se dogodila. Sve je oslikano u nama, a mi smo u tebi. A ti, kako hoćeš. Samo, ne zavaravaj se ponovo da je kormilo u tvojim rukama.
Ljutim se na njih. Odakle im pravo da me podsjećaju? Te krhke krhotine! Izrasle iz šarenkaste duše, hranjene iz znatiželjne utrobe, uspavljivane u putujućem ležaju, ostarjele u zaboravljenom sjećanju. Što ne miruju, onemoćale, tamo gdje su se same usadile i odakle ne mogu pustiti novo korijenje. Misle li da je dlan pretijesan za njih? O, kakva zabluda! Nepregledno je to plavetnilo, sazdano od neizbrojivih vidika, posve drugačije od onoga u kome sam se sama smotala, izvan ičijega dlana. Bojeći se ispružiti, da ne porušim krhotine.
Šutjele bi one, znam, da ih stalno ne zapitkujem. O vremenu bešumnom, u kome su samo odzvanjali koraci školjke biserne.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *