Elmir Đoković: Bog i ja

Off line

Pitanje “ima Boga – nema Boga” traje valjda otkako se strahu od smrti pridružila svijest o njenoj neumitnosti.
Među onima koji vjeruju pitanja “čiji je Bog, nas ili vas“ a zatim “čiji je Bog pravi”, ili pragmatično “čiji je obred efikasan” traju, valjda, otkako su ljudi otkrili da istu stvar mogu nazvati na različit način.
Na tragu papine posjete Sarajevu ostajem zapitan, zar doista nema dobrote mimo Boga i zar zlo ne čine i oni koji vjeruju? Naravno da – da.

S druge strane, čovjek je – baš takav kakav jeste, znatiželjan i konformistički tradicionalan – efikasniji i od amebe, jer je kadar živjeti na Zemlji čak i tamo gdje ameba odustaje. I na sjevernom polu, i u džungli, i u pustinji. Valjda i na Mjesecu, a bogami i na Marsu, uskoro.
Hoće fizički doprijeti do nedosegnutoga, hoće protezama sagledati i najsićušnije i najdalje, hoće izračunati gdje je rub svemira i što je sitnije od najmanje čestice – kako da se ne pita ima li to neki smisao koji mu izmiče, ili je sve to slučaj; jesmo li kamičci u nesagledivu četverodimenzionalnom mozaiku svemoćnog demijurga, ili je razdoblje od Velikog Praska do entropijskog kolapsa Svemira tek neki akcidentalni štucaj pri autoerotskom odnosu materija energija.

Rasprave ne utvrđuju ima li Boga ili ga nema, sve i da hoce, to ne mogu.
Nego utvrđuju pravo pojedinca da o tome iznosi svoj stav, svoje uvjerenje, odnosno svoju vjeru – Ako je i dalje nepristojno nekoga pitati za vjeru, ako je i dalje nedopustivo nekoga uvjeravati, a kamoli mu ucjenom nametati prihvaćanje vidnih manifestacija vjere , a ateizam vrlo cesto treba tretirati kao vjeru, da Boga nema, utvrđujemo da nije više nepristojno iznijeti sopstveno gledište i argumente. Možda – ponavljam: možda – smo dospjeli do momenta kada to mnogima i dalje jeste važno, nekima i najvaznije, ali nije više presudno, hvala Bogu, Jer ga nema.
Kada se s vjerskih uvjerenja skida doza navijaštva i prisile.
Kada ozbiljna astrofizičarka poput Margherite Hack može jasno reći da nije nigdje u Svemiru našla ama baš nikakva uporišta za vjeru, a da to ne smeta njenoj saradnji s bogobojaznim pakistanskim astrofizičarom, koji duboko vjeruje.
U najmanju ruku tako da se ne nanosi ikakva izbježna patnja ičemu kadrome patiti, ponajprije čovjeku, ali ni mišu, pužu, ruzi ili onome sto tako mirise.
Ako se živi tako, ako se drugome ne čini ništa što bi nas same boljelo ili nam makar smetalo – koliko je uopste važno hoćemo li se nakon smrti probuditi negdje, ili ćemo naprosto otići obavivši svoju ljudsku dužnost?
I da li je bas najvaznije pitanje ono poslije, kad spoznamo da smo pitali sebe i druge kriva pitanja.

2 Responses to Elmir Đoković: Bog i ja

  1. neko ko misli каже:

    Чини се да је текст настао као резултат пишчевог промишљањљ, али и чињенице да понека страсни верници заиста чине помало агресивне покушаје да своју веру на неки начин исувише јако промовишу.Атеизам је свеколико присутан и модеран, рекло би се и понегде ултимативно потребан, па нас то понашање понеких, најчешђе оних површних верника, не би требало толико чудити, колико чуди аутора, који би, видим ја, да сви, али баш сви, ето тако одједаред будемо хумани, а не пита се да ли нам је хуманост дата као парадигматично понашање, а целокупна људска историја говори нам против те тезе.

  2. elmir đoković каже:

    hvala na zanimljivom komentaru.ja naprosto vjerujem u humanost,a ako je to u skladu s necijom vjerom, tim bolje.naravno da istorija covjecanstva na upucuje na humanost..ali njoj moramo teziti.jos jednom hvala na komentaru.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *