/ Portret pod tečnom vatrom /

Samo je tečna vatra mogla da se ustremi na takvu lepotu. Na lice žene čijem se bistrom oku ni jedna milošta ne može uskratiti. Okom pred kojim, čini se, nema tajni. Jer, sve je već videlo, kapilarima pod beonjaču duboko skrilo,a nije prokrvarilo.
Suzom pročišćeno, oko ove žene, vladarke snova onih koji se vraćaju iz lova, na zveri ili na ljude, svejedno, možda i careva prva milosnica, svesna privida vlastite slobode u palači s tajnim, njoj neznanim prolazima, čeka onaj tren u kojem se iz lavirinta nevidnog, iz magle praskozorne, ukazuje upravo ono što je u bunilu, pod sklopljenim kapcima samo njeno oko videlo i ćutnjom od svevida odbranilo.
I ničeg suvišnog na portretu žene ovekovečene freskom iz Pompeje.
Šeširić srastao s kosom u kovrdžama. Čelo čijim središtem u vertikali iskri svetlosni, prozračnu stub. Sliva se između obrva, ispod snenih očiju, sve do nosa. I kao da se u krst preobražava.
U desnoj ruci – vretenasto, crno stilo.
Vrh stila – između ovlaš zatvorenih usni s kojih će za koji časak, ili koji milenijum, nebitno kad, al’ s kraja svetlosne vertikale, zasigurno, da procuri šapat / tajna koju Safo, ime žene s freske, od rođenja, pa do neslućenog kraja odgoneta.
U levoj – zatvorena knjiga / spomenar. U tvrdom povezu, boje opeke, boje do koje se stiže tek prohodom kroz pakleni oganj.
Središtem knjige, pri vrhu hrbata – vrpca boje neba u časku kada se pri otvaranju (neba ili onog koji piše) spaja s dnom.
Otvorom, iz središta onog do tad nečujnog i nevidnog, erupcija, meteorska, tečna vatra.
Lavom potop.
Zgasnuće i dug san pod ohađenim gromadama, pod debelim naslagama pepela.
Čelo, prozračni stub, kao da se u krst preobražava. Odlutali pogled u ono za čim se tek traga. Usne s kojih samo nežnost u nečije uho može da se slije… Sve na slici ove žene, otkrivene / nedodirnute pod pepelom, usredsređeno na odgonetanje misli. Al’ samo one misli zaumne koja bi damarom / plamom, preobraženom / slivenom u kaplju mastila, u tihosti, iz vatrenog grotla u vreme buduće da se prespe.
I biće snom ispunjena, žena magičnog pogleda, iznova razbuđena iskrom što nastaje tek udarom kamenom o kamen, plamom o plam.
Iskrom – iznova lice blagosti prepuno.
Snene oči, usne u žeđi za poljupcem. Izgladnelog lovca ili ustrašenog deteta?
Crno, vretenasto stilo.
Knjiga sva od tajni. Zanavek zatvorena.
I plava vrpca. Nit koja u jedan čvor vezuje jezike bogova koji su ostali nemoćni, ili namerno, s mišlju o grehom zasluženoj kazni, nemarni pred vatrenim kamenjem i proključalom lavom.
Milenijumi?
Samo prolazni tren za trenom.

16/17. avgust 2003.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *