Viktorija Božina: JESTE LI VIDJELI MOGA SINKA JANKA

– Eeeeli bogareti??! Tvrtka Promaja d.o.o.! – Marku Sikurovom skakali su živci. E, da je on njemu drugi, treći, nego jedini, prvi i iscidak!
– U te, u te knjige ti! Tu ćeš kruva nać’! Sve neki pijanci i proleteri! – narugala se sova sjenici, kako ono kažu. Janko ga pogleda odozdo u čudu, odakle mu riječ “proleter“.
– Oh, eh, ih! Neki imperteti, ‘oristi… an’ ti, kud te napravi tako mlitava!? Kud te uze, kud te uze!!? – Marko Sikurov se sad okomi na ženu i prilijepi joj zvučno po obrazu. Janko se skoči pa ukoči i izleti vani plakati u šake. “Revi, revi magare, sutra ćemo na bare“, pjevala su mu nekad djeca. Danas, treća godina Hrvatskog jezika i književnosti, jedini sin Marka Sikurova, jedina njegova sramota i dalje plače u šake, dok su sva djeca u selu odrasla i otišla. Sestre pobjegle, rade na moru, rade vani, rade bilo gdje, samo da ćaću više ne vide.
Marko Sikurov, inače Marko Bašić, dva metra budale i sto pedeset kilograma sirovine. Kad se mali rodio, Marko digao janjca iznad glave i zapjevao “Jeste li vidjeli moga sinka Janka“ i malome dadoše ime Janko u znak da će biti hrabar i ponosan “na ćaću“. Mater Milka Stojanova, dolje iz prvog sela preko polja, slabokrvna i pomaknuta malo, jedina za koju su vikali da se udati neće. Isto vikaše i za Marka pa uskoro nađe krpa zakrpu i njih se dvoje vjenčaše i izrodiše djecu. I kako joj je onda znao “zabljeušiti“ jednu, tako joj i sada zabljeuši i po dvije. Ona, nesvjesna ičega, nastavila biti njegovom ženom i prati mu mudante u dobru i zlu, štono rekoše, dok ih smrt ne rastavi. Mali uhvatio godine, poslali ga na fakultet, bili uvjereni da će se vratiti kao inžinjer, a on…
– Profesor! An’ te u glavu! – Markova je filozofija bila da profesore, učitelje treba samo tući, jer od toga sjemena, zemlja ploda nema. Ali nastavi Janko od jeseni na fakultet, a od ljeta u polje, u vinograde ćaćine. Blijed na mater, nesretno prištav, čupavih obrva i guste crne kose na ćaćine, dugih nogu i ruku, ženskog stasa i krive kičme na materine, bio je prilika na koju su se svaki profesor i svaka tajnica mogli samo sažaliti. Došavši u grad sa svojim neobičnim govorom s primjesama seljačizma, uvidio Janko brzo svoje nedostatke, počeo brusiti govor, mijenjati ponašanje kako je znao i umio, kad već nije mogao odjeću. Tužna izgleda i kad se smije, teško se snalazio u društvu pa tako osuđen i kod ćaće kao mlitavac, postade i kod ostalih ljudi osuđen kao “malo čudan“.
Ispod glave držao Šimića, Šimunovića, Ujevića i Jesenjina, nalazio u svakoga dio sličan sebi. Na fakultetu mu se divili kad bi progovorio o bilo kojem od njih, ali kad bi uhvatio objašnjavati te silne Baudelairee i Poee, gubio se u višoj matematici svoga razuma, jer dijete nije znalo kako je to ljubiti ženu, doli svoje matere.
A u matere se nagledao svašta… i kako nosi kolac u zubima dok prelazi cestu, a ćaća njegov i muž njezin jedini je gađa piljcima, i još kako… ma čemu nastavljati… za Bogu plakati, a kamoli ne mladu čovjeku!
– Evo ti je! Marija. Mater joj Janja, ćaća Mićo… Došla iz Austrije. Nema s kime divaniti… Pokaž’ joj okolo, prodivan’ š njome. – dovela je mater u njegovu sobu. Da je ikad mislio da će mu prva i jedina ljubav života doći pravo u sobu, svejedeno je ne bi onako lijepu zamislio. Mala Švabica od kojih metar i šezdeset nešto, zgodna i nezgodna, kako čijem oku ugodno, plavušava sa svijetlim očima koje su piljile u Janka, to blijedo i čupavo stvorenje za kojeg je vlastiti ćaća tvrdio da ga je “na sikavcu pravija“.
– Aaa… – počeo Janko šireći ruke i mlatarajući njima kao s granama smukvaća.
– Das ist… – pokušavao se sjetiti što ga je Picvager, onaj seoski lunatik koji je trajno izbjegao u Švicarsku, učio od njemačkoga dok je bio metar i žilet. I počeo onda Janko govoriti jedino što zna…
– Eins, zwei, drei, vier… – Marija se slatko nasmije vidjevši da je momak “malo čudan“. Aber interessant, sehr interessant… I uskoro ona kao i svaka žena, bila mlađa ili starija, nađe u njemu rame za plakanje, kad već ne ljubavnika. Pričala ona satima, slušao je on danima. Pričala ona o nekom Hansu ili o nebu punom zvijezda, zvučala je ona njemu bolje i razumljivije i od Ujevića i Šimića, i Šimunovića i Jesenjina. Svaki dan mu bio poezija, a dana je bilo četrnaest. I sažali se ona na kraju i dade mu majstorski poljubac od kojega se uspeo na brdo kao divokoza i derao se u daljine da ga čuju i oni preko sljedećeg brda. Janko Bašić, oca Marka Sikurova, inače Bašića i matere Milke Stojanove, rođene Ikić, se zaljubio. Baudelaire i Poe prešli s više matematike na nižu razinu, počela slova dobivati boje, a boje počele mirisati. Marko ga tjerao brati grožđe po silnim vinogradima od kojih vino loče, ali vidjevši dijete sretno i kako samo lagano leti na onim krakatim nogama mlitave matere, ne mogaše više miran stajati. Vrijeme berbe prošlo, pravi se vino, gazi Janko po grožđu, gazi kukavna mater, a Marko nadgleda.
– Šta je mali?! ‘El dala Švab’ca kad si tako oran? – Janko šuti i gleda u svoje ljubičaste nožne prste. Već je prošlo više od mjesec dana, a nije mu se ni javila, počeo jadnik osjećati prve muke ljubavne i svaka kriva riječ mu bila igla u srce.
– Šta je, ne progovaraš? A, ‘el dala? – ne mogavši trpjeti prostote, iskoči Janko iz maštela i pođe bilo kuda da se isplače. Ali više ni suze nisu lako tekle, a kad bi i tekle bile su krupnije od boba grožđanih.
Lagano se u njemu nakupljao bijes, do tada nepoznat. Zamislivši kako onaj tuče po materi, onako pijan i silovit, potrči brže-bolje kući. Nađe mater ucviljenu i izbubetanu, njega pijana i gadna izvaljena na stomaku. Skupi stvari u studentsku torbu i u to predvečerje zaputi se u polje, u one iste vinograde koji su nestabilnom umu njegova oca davali bogato vino pod čijim su utjecajem živjeli cijeli život on i njegova majka, ne računavši sestre. Uze šibice i poče paliti redom panj za panjem. Pucketala loza lako, dizao se dim u zrak i nastade vatra o kojoj se pričalo dugo, dugo…
Te noći se Janko zaputio u brda, na željezničku postaju i sjeo na vlak s novcem za kojeg nitko nije znao odakle mu. Te noći je postao pjesnik, imigrant, čovjek, ponosni nosilac svojega imena, onaj Janko iz pjesme koju je njegov ćaća otpjevao kad se rodio. Ali isti taj njegov ćaća nikad ne postade kraljević.
U neko vrijeme kasnije materi stiglo pismo, adresa neznana, u kojem pisaše da je dobro. Marku Sikurovu ostade neznan put njegove loze, što ga je peklo do smrti, majci neprežaljeno mjesto u srcu, a selu… selu ostade priča.




One Response to Viktorija Božina: JESTE LI VIDJELI MOGA SINKA JANKA

  1. dragan каже:

    Viktorija, prica ti je kao casa hladne vode. Izvorske! Naiskap se pije.

    Chapeau!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *