Jagoda Kljaić: Susret među proteinima malarije

Za D.

Danas je petnaesti oktobar i ona odlazi …
Kiša pada treći dan zaredom, jučer i danas na mahove, stotinu koraka bez kišobrana, onda odjednom pljusak, skoro bi šetač morao potražiti nadstrešnicu ili haustor, da se kišobran malo ocijedi.
Samo sam jednom u životu putovala tim autobusom, i to do krajnjeg mu odredišta, prije dvije i pol godine, a autobus vozi svaki dan. Kakvi su se to putevi preda mnom posakrivali, u kakav su neprohodni korov zarasli, kad putuju nepismeni, hromi, nagluhi, sa totalnom mrenom na jednom oku, a navlači se i na drugo, osamdesetogodišnjaci, studenti, profesori, bankari, ribiči iz hobija, oni koji mi, kad kažem da pripremam novu knjigu, odgovaraju: „Besposlen pop i jariće krsti“.
Nemam sreće s tom autobusnom linijom, i to je …
Pred jutro, u ono najteže doba, kad nesan vuče van iz postelje, a sat pokazuje četiri, nema se kuda u to doba noći i u ovo vrijeme jeseni, pa sve i da kiša ne pada, ružno sam sanjala, prošla kroz crveno na semaforu, policija hvata stotinu metara dalje, krivnju preuzima osoba koja je umrla prije dvadeset godina, od tada je svaki dan mudrija, zna da se mrtvima sve oprašta, neće biti novčane kazne ni kaznenih bodova, samo neki simbolični iznos.
Ali, dok se ona branila objašnjenjima o svojim pravima, ružno je govorila o doktorima koji su je liječili prije dvadeset, zamjerala što su je htjeli smjestiti u ludnicu, nepromišljeno lanula da su tamo svi doktori veći luđaci od pacijenata. Jedan od policajaca joj govori da će lako za prolaz kroz crveno, nego, stići će tužba za uvredu časti od doktora, šefa najpoznatije ludnice, tražit će veliki novčani iznos, samo on zna, zbog struke i specijalizacije, da novac ublažava duševnu bol, ona se smije, tamo gdje sad živi nema novca, ništa se ne plaća i ne računa. Mene spopao veliki strah, nemam toliko novca, a i da imam srce bi mi puklo od žalosti, dati ga za takvu glupost, preliti ga iz moga siromašnog džepa u doktorov koji se svakog mjeseca puni, njegov mjesečni ulazak u džep jednak je mom godišnjem.
Iako mi ona govori da se ne bojim, ništa nam ne mogu jer je njena konstatacija točna, rasplakala sam se i još dugo plakala u strahu, budna, svjesna jutra koje se razdanilo, nesigurna u kom sam svijetu, mome ili njenome.
Još jutros nisam znala da ću na taj autobus, dogovor je postignut tokom prijepodneva, uvijek sve „izađe“ najbolje kad se ne planira i dogovara, šaljem kovertu po vozaču, on ne zna, ali pošiljalac i primalac znaju da je unutra novac, moj tromjesečni prihod, bez koga trajno ostajem.
Eto odštete luđaku, samo što sam to danas ja, stvarna, ni sanjana ni imaginarna.
Drugi autobus, u suprotnom smjeru, na zapad, polazi deset minuta poslije ovoga, za mene ukletoga, i putnici se isprepliću, jurcaju s torbama ka jednom, dok ne shvate da to nije njihov, pa se sapliću o tuđe sportske i ruksake, nema opasnosti da se jače udare u cjevanicu, nitko ne putuje autobusom s koferom, makar i plastičnim ako već nemaju Samsonite, pozdravljaju se i ljube međusobno, tri puta za jednu liniju, dva puta za ovu kasniju, nije bitno tko se i kako krsti, svejedno ako netko i nije kršten, nitko ne pita pri ulasku, samo je važno kuda autobus vozi, njegov pravac određuje sudbinu putnika u budućnosti. Da li će se radovati, zabrinuti, obveseliti, zapjevati, vidjeti draga lica, uživati u gomili nepoznatih, biti nasmiješeni ili zaplakani, siti ili gladni, smireni na cilju ili ustrašeni od onoga što ih čeka.
U autobusu, ipak, a na žalost svih, nema odjeljaka s takvim nazivima, pa se moraju ispremiješati ushićeni koje čeka ljubav na kolodvoru cilja; i usplahireni od slutnje mogućeg; i zbunjeni koji ne znaju dokle će biti dobro; i nesigurni s pitanjem u očima: je li uopće pametno što putujem kad mi nitko nije naredio; i zabrinuti jer ih tamo u daljini čeka odgovor na pitanje zašto su pozvani, da je nešto veselo, znali bi, ovako samo mogu razmišljati kakva je nevolja i njih pozvala na okupljanje; i uzdrhtali od uzbuđenja jer bi im putovanje moglo darovati šansu upoznavanja zanimljivog suputnika; i unaprijed mrzovoljni koje nitko neće čekati samo zato što ih nitko i ne voli od svih koje u velikom gradu poznaju. (Oni koji ne putuju autobusom ne mogu znati kolika je radost i olakšanje poznato lice u dnu dolaznog perona, manje je važno maše li im itko na odlasku, to nikoga i ne zanima, pa moguće je da ih je deset kuća dalje upravo ispratio ljubavni zagrljaj, samo se ovdje, u mnoštvu, ne želi pokazati, ali …
pri dolasku, stizanju u drugačije, samoća može natjerati na razmišljanje o bacanju pred jureći vlak, o organiziranju demonstracija protiv svih onih koje netko čeka na kraju puta, o pokretanju peticije sa zahtjevom da na dolaznim peronima nitko i nikad i nikoga ne smije čekati.)
Budući da ne postoji manji prostor sa više raznolikosti (automobil to ne može biti jer su u njemu ipak bliski ljudi, porodica, rodbina, prijatelji) obični autobus dužine deset do dvanaest metara, širine oko dva i pol metra i najveće visine tri metra, nuklearna je bojeva glava. Na dvadeset pet-trideset kvadrata smješta se pedeset-šezdeset totalnih, nepremostivih različitosti, nesličnosti, nepodudarnosti, odvojenosti, a svaka od njih po jedna tempirana bomba ispunjena razarajućim projektilima.
Prtljaga dušâ zauzima kvadrat prostora, kako bi se i mogli dobro osjećati kad im je visina prosječno stotinu šezdeset-sedamdeset centimetara, širina stotinu i više, da li je uopće moguće da stanu u kvadrat: pedeset centimetara s metar, a još između sebe moraju ostaviti prostor za strah da se s nekim ne bi dodirnuli (zato većina nastoji putovati u paru, samo da bi bili sigurni tko će kraj njih sjediti) a ispod sebe obavezno imati mjesto za mokre noge smirene iz kiše, obuli su najbolje, kožne cipele, nikako da nauče da boks pušta mokrinu, u širinu od pola metra smještaju jakne, nitko nije toliko lud da u autobus ulazi s dugim kaputom, to bi mu samo smanjilo centimetražu. U tom, do u milimetar napetom prostoru, osuđeni su provesti osam sati, ovi s kojima sam skoro i sama otputovala, ali sam se ipak pretvorila u kovertu s novcem i odaslala ono što je važnije, zadovoljna što sam shvatila, vidjevši na vlastite oči, da mi koverta dobiva prostora koliko i jedan putnik.
Ovaj još nije krenuo, onaj nije pristigao, negdje će se sigurno „krajcati“, tako je svaki dan, moram nekom drugom prilikom, kad ne bude kišilo, priupitati vozače mimoiđu li se uvijek kod istih kuća, to je jedino logično, a nas dvije se sudaramo, prvi put u životima i jedne i druge baš na autobusnom kolodvoru, vrlo rijetko se susrećemo, nekoliko puta godišnje, za lijepog vremena, kad imam dovoljno strpljenja da se ne krećem s autom, nego na dvije noge, a ona baš utô naiđe na biciklu, srdačan prvi zagrljaj, drugi kao odgovor na ono užasno pitanje, mrzim kad mi ga netko postavi, uvijek mi donese nesreću, srećom manju, kao neki baksuz, maler – kuda ćeš ti – sva se naježim i nakostriješim kad me priupitaju, obično odgovorim – reći ću ti kad se vratim – tako je i D. trebala meni odbrusiti, ali ona me samo zagrlila – nešto su mi našli na crijevima, idem u bolnicu, dulje ću ostati u Njemačkoj, samo da ti pokažem, da te ne moram poslije uvjeravati – otvara jednu od tri putne, a u njoj, sa strane, rascvjetani hrbat moje treće knjige, zbirke kratkih priča – nosiš sestri – ne, sebi u bolnicu, prošli put sam imala sa sobom tvoju zbirku pjesama … Isti tren vraćam se u predsvitanjski san i u sebi ponavljam informaciju koju sam prvu pročitala nakon ustajanja: Danski znanstvenici sigurni da modificirani proteini malarije mogu napasti stanice raka. Uvijek, kad samo načujem za mogućnost nalaženja lijeka protiv raka postanem jadna, zašto niste prije, utjecali bi na moj život, bio bi drugačiji, ali, neka su i sada, vjerujem da jesu, iako, opet, sumnjam, nisu još spoznali da moraju ozbiljno poraditi na tome da karcinomu omoguće mutiranje u knjige, jedino ga tako mogu pobijediti. Dok oni to ne postignu, učinit ću sve da D., pri povratku kući, dočeka nova knjiga. I njena i moja osveta.
Volim taj autobus u kome za mene nema ni pola kvadrata mjesta, što bih da sam kojom nesrećom ušla u njega sa ciljem da otputujem do perona na kome me nitko ne bi čekao.




2 Responses to Jagoda Kljaić: Susret među proteinima malarije

  1. Zlatko Pangarić каже:

    Imamo dva kvaliteta ili dve vrste „prepoznavanja“: stvarno prepoznavanje (dogodilo nam se to što je ispričano) i prepoznavanje koje ćemo obrazložiti izvsnošću pisca. Ljudi kažu da je pisac dobar ako uspe da evocira nešto (slično) što se njima dogodilo, ako uspe da izazove slična ili ista osećanja, ako dotakne nešto stvarno u njihovom iskustvu i životima. Oni znaju da je nemoguće da je pisac zavirio u njihovu glavu – a pošto je napisao nešto što se i njih tiče – to tumače kao kvalitet pisca i njegove literature.

    Generalno: čim je priča/pesma makar malo uverljiva odmah postaje hit! A uverljiva je samo ako na neki način odgovara realnosti, našem iskustvu, emocijama i znanju. Zašto je to tako? Radnja priče, junaci, sve to može da se izmisli; mogu da se izmisle gradovi na drugim planetama ili gradovi u dalekoj prošlosti – ali iskustvo ostaje uvek realno iskustvo, emocije su uvek realne emocije, dakle, kada smo srećni zaista smo srećni (druga je stvar što mi pred drugima možemo glumiti da smo srećni – ali i ta mogućnost glume počiva na realnim doživljajima sreće inače ne bi umeli da glumimo). Ako je neka priča dirljiva, ako nas „dira“, tada nas ona dira, tada je to emocija – a ono što ju je izazvalo nije izmišljeno, tj. nije važno što je izmišljeno – jer svedočimo ličnim emocijama.

    Da li je, dakle, bitno samo ispričati priču ili je bitno da pisac bude pošten prema svom iskustvu, svojim emocijama i motivacijama? Mislim da taj momenat razgraničava dobru i lošu književnost.

  2. Jagoda Kljaić каже:

    Hvala, poštovani Zlatko, što ste pročitali „moju priču“ i napisali meni dragocjen komentar. Slažem se s Vama (ovo nije podilaženje) jer znam naglas reći: ako netko u mojim pričama i pjesmama pronađe jedan stih ili jednu misao za koje će pomisliti: ovo kao da je moje – onda to smatram dobrom pričom/pjesmom. Želim vjerovati da neka od mojih priča ima karakteristike koje bi je mogle svrstati u bolje, odnosno, to prepoznavanje emocije i doživljaja. Nadam se da će biti prilike za još čitanja.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *