Uz malo može biti dosta, a u dosta malo

Prst ostavi trag po prhkoj prašini, a noć je njemu menjala raspoloženje. Gurala ga je na nov kolosek, iznenađujuće uporno. Hvatao je sebe kako iščekuje da legne, a od jutra da mu donese neko čudesno razrešenje. Strah je zamenila radoznalost. Pošto nije mogao da bira šta će mu doneti noć, počeo je da iščekuje kuda će ga to bog sna odvesti. Nije više strepeo, već je sve pretvorio u igru. Ako je njegova podsvest tako žarko htela nešto da mu poruči, on će je saslušati. ‚‚Uostalom“, mislio je, ‚‚šta to drugo i imam da radim?“
Tokom poslednjih nedelja mnogo je naučio o sebi. Iznenadio se kada je spoznao da sanja u boji. Kada mu se samo kao refren sna pojavila plava marama, koja se vijori na vetru i odmiče u ljubičastu tminu, bio je zapanjen koliko ga je taj detalj zaintrigirao.
Nkada nije obraćao pažnju na mirise, a bio je siguran da se u tome ne razlikuje od većine muškaraca. Voleo je svežinu koju ostavlja običan sapun, a parfem je birao ili po preporuci žene ili prodavačice. Za njega nije bilo lošeg originala. Ipak, zastao bi na povratku s posla pored cvećare i uživao u vatrometu boja i slatkom dahu cveća. Bio je smešan, a opet, nije mogao da odoli… Rešio je da sebi dopusti te kretke predahe od zlovolje. Možda svet oko njega i nije bio samo crno-beo…
Usred noći, početkom maja, seo je na krevet uzdrhtalog, oznojenog tela. Posegnuo je za novinama i hemijskom, koji su stajali pored uzglavlja, i na margini napisao: IRINA. Rešen da ponovo zaspi, ostavio je da o svemu porazmisli ujutru.
Pijucka kaficu, gleda u zapisano ime. Da ga nije pribeležio, mislio bi da je sve umislio. A sem njega nije ništa drugo preteklo. Zadovoljan što je subota, pa nikuda ne žuri, otvara gugl stranicu i kuca mistično ime. Dobija opšte određenje traženog pojma:
Irina je žensko ime. Potiče iz grčkog jezika i znači mir, spokoj. Popularne su još varijante Irena, u ruskom jeziku Rina, a u engleskom Ajrin. U srednjovekovnom srpskom jeziku bila je popularna varijanta Jerina…
Baveći se dodatnim objašnjenjima, stigao je do odrednice Sveta irina i prvi put pročitao da je srpska crkva slavi 18. maja po gregorijanskom kalendaru…
Damjan prolazima prstima kroz kosu potpuno obuzet mistikom sveta u koji je zaronio. Kreće za novim linkom i otvara odrednicu Jerina Branković. O njoj zna tek da je bila srpska despotica, ali je iznenađen količinom podataka koja o njoj postoji. Razmišlja koliko puta je bio u Solunu, uglavnom u akva-parku ili u šopingu, a da pojma nije imao da je rodni grad te srpske vladarke…
Ljubičasti somot neba najavljuje noć. Baklje su zapaljene, uskoro će podići most i grad će se spremiti za počinak. On stoji u senci Don Žon kule velikog srednjovekovnog ravničarskog grada, u rukama drži mladunče vuka i nežno ga ljuljuška. Žena pred njim ne može da sakrije smešak koji počinje da joj titra u uglu usana. Ne govore. Gledaju se. Blizu su, ali se ne dotiču. Njen ogrtač leprša na jakom vetru i ona nagonski poseže rukom da ga bolje privije. Dok pokušava da pročita bar jednu misao iz tog magnetskog pogleda, on ne primećuje ni njenu krhkost ni sićušnost. Snaga ličnosti pobeđuje pedlje. Iznenada ona načini pokret kao da će da se samo okrene i ode, a on oseća kako mu želudac udara o kolena. Međutim, ona pruža ruku. Siguran je da ga je mladunče spaslo, jer je privuklo vladarkinu pažnju i osvojilo njenu naklonost. Ispružena ruka zvecka narukvicama. Ne dodirnuvši pufnasto sivkasto krzno zverčice, polaže prste na oštre čekinje njegovog obraza.
Damjan oseti takav udar elektriciteta da sedne u krevet potpuno probuđen.

2 thoughts on “LJILJANA ŠARAC: OPET SAM TE SANJAO (ODLOMAK IZ ROMANA)”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *