Marija Solarević: Sedam minuta

Toplo, hoda mi po leđima. Mekano i ljepljivo, sporo curi do sakralne kosti. Teško je poput deset kila mokrog baršuna. Plivam u njoj. Raste mi temperatura. Ostajem bez zraka.
To je samo moj znoj.
Teško dišem kada pokušam sklopiti oči. Vrućina, nesnosna vrućina u cijeloj sobi. Čujem samo zujanje ulične rasvjete i tisuću insekata skupljenih oko svjetla i smrad njihovih spaljenih krila.
Jajašca buha s moje mačke padaju na pod.
Zašto je sve tako prljavo? Kao da vidim u daleku budućnost u kojoj je stan napušten. Nije tako daleka kad su sve naše stvari još ovdje, i mačka je živa. Gledam ju, ubija ptice provlačeći se kroz slomljeno staklo na balkonu. Jadna, prekrivena je nametnicima. Moja ljubimica.
Bacam svu posteljinu u kadu pod hladnu vodu, vješam ju preko prozora da me zaštiti od jutarnje vrućine, prekrivam se njome na krevetu i nije me briga što čujem kapanje vode po parketu i što će plijesan izrasti oko mene poput cvijeta.
Sada je malo lakše.
Još uvijek nije u redu. Moje srce udara kao da će izletjeti iz prsnog koša. Kao da je netko zarobljen unutra i sada kuca svojom zatvorenom šakom u moja prsa ne bi li izašao van i kada je shvatio da mu nitko s ove strane ne otvara, očajnički pokušava probiti svoj prolaz.
Ne, to je bio samo san.
Izmoždena, spuštam ruku dolje na hladan pod. Pola tijela mi je otkriveno. Osjećam nepostojanost strujanja zraka i ustajali smo i ja i zrak i sve ostalo u ovoj staklenci od stana koji je znao biti tako svijetao. Ali još uvijek nešto nije u redu. Okrećem se s jedne strane na drugu, upadam u provaliju vlažnog madraca i osjećam i dalje tu prisutnost u polusnu. Više nije u mojim prsima, sada je tu, pored mene. Ne poznajem ju i ne znam kakve su joj namjere. Osjećam disanje, jasno i glasno.
Možda mi je netko provalio u stan.
Budim se gušeći se. Pokušavam biti što tiša. Gdje mi je mobitel? Jesu li stvarno provalili? Ne čujem ništa. Samo malo, ipak čujem. Jako tiho. Je li to samo u mojoj glavi? Užasno me je strah. Čula sam glazbu i onda mi je na vrata došla majka govoreći da je ovdje posjetiteljica koju moram vidjeti. „Tako kasno?“ promrmljala sam. „Mora da je 3 ujutro.“ Zaboravila sam na paniku maloprije. Stan više nije ruševina. Sve je živo. Vani pada snijeg nošen vjetrom i meni bude hladno.
„Ne zanima me tko je“, govorim. Zašto moram tako nešto objašnjavati? Tko sam ja da okrećem posjetitelje sa našeg zajedničkog praga? Brišem znoj sa čela. Onaj s početka.
Probudila sam se i sunce mi je već ušlo u sobu. Parket pucketa pod nogama. Popila sam veliku čašu vode dok nije i ona isparila. Snovi su opet bili gnjecavi. Kao da su mi se srušili zidovi svijesti, sjećam se mase ljudi, svjetine koja mi je ulazila u sobu na petom katu kroz vrata i prozore poput nezaustavljive bujice rijeke.
Mama je skuhala čaj. Pitala sam ju za posjetiteljicu od sinoć. Žao mi je što ipak nisam ustala i došla pogedati što je. Nisam ju trebala ostaviti samu da nekome zalupi vratima. Mogli su joj nešto napraviti. Mi smo same dvije žene u stanu, ljudima stalno padaju na pamet stvari koje bi nam mogli uraditi. Jednom nas je nazvao susjed od zgrade preko puta. Ne znamo koji. „Gledam te i drkam“, rekao je u plastičnu slušalicu s druge strane.

Snovi su bili gnjecavi. Sjećam se mase ljudi koja mi je ulazila u sobu kroz vrata i prozore, poput nezaustavljive bujice. Mama je već skuhala čaj i ohladila ga. Pitala sam ju za tu posjetiteljicu, ona mi odvrati kako nikoga nije bilo cijele noći, mora da sam sanjala. Odmah mi je laknulo. Mora da jesam sanjala. Sigurno je to. I dalje se nisam mogla otresti osjećaja da je nešto pošlo po zlu. Mislim da mi je vrućina napravila pire od mozga.
Čaj je bio hladan. Zrak suh. TV ekran upaljen iza mojih leđa. Kroz statičnu smetnju čujem glas prezentera i njegovog gosta. „Nakon smrti svako tijelo ima uzak period postojane moždane aktivnosti. Ali mi ne možemo znati što se dešava u svijesti afektiranog. Možda proživi cijeli svoj život, možda sanja, možda ima noćnu moru iz koje se nikad ne probudi.“ Otvarala sam usta izgovarajući njegovu zadnju rečenicu napamet.
„Je li to repriza?“ pitam mamu.
„Ne znam“, odgovori mi i nastavi, „Kada ti dečko ustaje? Hoće on doručak?“
Onaj osjećaj udaranja u prsima se vratio. Kuc-kuc, udarila je ruka u stakleni kavez mog tijela.
„Život nakon smrti je kriva riječ“ nastavio je TV ekran. „Mi bi tada bili i dalje živi ako mjerimo po moždanoj aktivnosti. Ali smo i legalno mrtvi. To je područje prijelaza među stanjima i granica nije jasna.“
„Sinoć nije prespavao“, kažem. „Nitko nije spavao kod mene.“
„Ali kada sam te ponoći došla provjeriti vidjela sam kako ispod pokrivača spava uz tebe“, bila je uporna. Odmah se i opravda, „Naravno, nisam namjerno došla, mislila sam da si sama i čula sam da ideš uokolo, mislila sam da ti je slabo.“
„Ono što mi temeljem testiranja mislimo je da pokojnici u tim trenucima neprestano vrte zadnje trenutke svog života u duljini istoga ili pak prožive cijeli život kao kolaž scena koji se odvrti prije resetiranja. Problem je jedino kad mehanizam zataji. Takva osoba ne umire u miru.“
Iritirala me njezina uvjerenost. Uvijek je bila takva. Tvrdoglava. „Mama, on nije ovdje i možemo sada otići u sobu da ti pokažem.“ Nevjerica ukrasi njeno lice kao i moje.
„Ali vidjela sam…“
„Što si vidjela? Dođi, idemo provjeriti“, uzmem ju za ruku. Preokrenule smo sobu, pogledale u hodnik i kupaonicu, mama je morala i ormare otvoriti.
„Vidjela sam tijelo ispod popluna. Da nije otišao prije nego si se digla?“
„A da, doći će nenajavljen iako nema ključ, bez pozdrava poskrivećki leći kraj mene i onda će se prije jutra odšuljati? Stvarno?“
Stvarno?
Nismo se mogle složiti. Koža mi se naježila. Stvarnost je izgubila boju. I sve je postala monokromija TV ekrana. Pregorile smo. Ona od posla, ja od ničega. Još jednom preokrenem vlastitu sobu. Ne znajući što tražim, čim sam rukom prešla preko plahte prekrivene mojim noćnim znojenjima, to mi je jasnija postala slika iz snova.
Čaj je bio hladan. Zrak suh. TV ekran upaljen iza mojih leđa. Kroz statičnu smetnju čujem glas prezentera i njegovog gosta. „Nakon smrti svako tijelo ima uzak period postojane moždane aktivnosti. Ali mi ne možemo znati što se dešava u svijesti afektiranog. Možda proživi cijeli svoj život, možda sanja, možda ima noćnu moru iz koje se nikad ne probudi.“ Otvarala sam usta izgovarajući njegovu zadnju rečenicu napamet.
„Je li to repriza?“ pitam mamu.
„Je, neka emisija od sinoć. Gledala sam ju kad sam te išla provjeriti.“
Plahta je još uvijek mokra.
U onoj rijeci ljudi nisu zapravo bili ljudi. To su bile spodobe noći, stvari koje čovjek vidi kada bog u sumrak kaže laku noć zemlji. Užasno ružni ili zavodljivo lijepi. Moja im je soba bila poput raskrižja kroz koje su morali proći. Pitam se je li jedan od tih stvorova mogao zalutati sve do mog kreveta?
Sada se sjećam i vrućine. Nije dolazila iz mene, ja sam se smrzavala. To je bio nečiji dah na mom vratu. Netko mi zvoni na vratima. TV ekran izazove kratki spoj i eksplodira. Zvonjenje je postalo kucanje.
Kuc-kuc-kuc.
Otvorim vrata i ugledam nepoznatu ženu, „Trebala si me primiti kada sam ti došla sinoć. Ovako ćeš ih se teže riješiti.“
„Čega, buha s mačke?“
„Pozovi me unutra pa ti objasnim.“
„Nema šanse. Gledala sam sve filmove s Belom Lugosijem.“
Ja sam, žena mi kaže, medij njihovog prijelaza. Autobusna stanica za onostrano. Nešto što kuca u meni je putokaz za nemrtve, nečastive i nemoguće.
„Večeras moraš spavati. Imaš samo sedam minuta.“
„Za što, za doručak prije predavanja?“
„Zbunjena si.“
„Imam svo vrijeme ovog svijeta.“
„Samo sedam minuta do prijelaza.“
Ne sviđa mi se ova žena.
„Pozdravi majku kad ju vidiš“, odustala je.
„Mama je ovdje“, kažem joj.
Skuhala sam litru kave i mislim se držati budom. Ako ću stalno sanjati isti san, onda neću spavati. Još uvijek se predomišljam je li vani sparina ili je to vrućina u meni ili samo prenosim osjet tople šalice kave u rukama usred hladne sobe na sve ostalo što osjećam. Sjedim za kuhinjskim stolom, pozdravlja me moja prijateljica Ana, taman je na odlasku. Provele smo cijelo podne zajedno, ali ga se ne sjećam.
Zar se stvarno nešto meškoljilo sa mnom među plahtama dok sam spavala? Sjećam se lica stvorova u prolazu, kao da mi mašu iz jurećeg auta. Svi zajedno isprepleteni u pokretu, trulež i ljepota na leđima onog idućeg, lebdeći milimetar iznad tepiha moje sobe.
Sada imam svo vrijeme za sebe. Požurila sam u knjižnicu. Želim uzeti sve knjige i ostati kod kuće do idućeg godišnjeg doba, zabarikadirati se u dvorcu od kave. Podočnjake ću nositi u ruci kao torbicu.
Knjižnica je bila zatvorena. Bila je sredina radnog vremena. Cesta preko koje sam prešla potpuno prazna. Nemam izbora nego ići nazad. Dok sam otključavala stan, vani je počela padati tuča, a u mojoj su se sobi zidovi znojili.
Popila sam šalicu kave pitajući se tko su oni i zašto me tako plaši što su bili ovdje. Nemam ništa za čitanje. Nemam ništa za gledanje. Provjerila sam majku, ona spava. Pogrbljeno sjedam na stolicu i glava mi se približi stolu. Trzam se unazad. Čujem stvari kojih nema. Kako ona može da spava? Provjeravam diše li, ali mrak u njenoj sobi me plaši i izlazim van, nazad na svjetlo. Kao da sam pod reflektorom, zjenica mi se suzi. Gdje god prođem mora biti svjetla, inače tama pobjeđuje. Tama iz mog sna, iz kupaonskog odvoda, sa dna ormara. Ona uvijek pronađe put do mene, čak i kad mislim da je to poglavlje koje sam davno sklopila, pojavi se doktorska dijagnoza koja stisne pauzu na život.
Počela sam gubiti i sada stišćem prekidače. Sve žarulje gore u otoku od mraka. Privlačimo krijesnice i moljce, privlačimo dobra vremena i loše ljude. Uhvatim mačku pod ruku, ona reži u prazno. Pogledam gore i sat mi se sa zida smiješi, otkucava u ritmu treptaja mog oka, mjeri mi zalogaje.
Stavila sam kocku leda na vrat. Pokušavam ne spavati. Možda bude u redu ako samo malo legnem i sklopim oči, samo na nekoliko minuta. To nitko neće ni primijetiti, a probudit ću se toliko svježa da ću biti neka druga žena.
Budim se gušenjem. Pokušavam biti što tiša. Gdje mi je mobitel? Zaboravila sam svoj broj. Jesu li stvarno provalili? Vrata su razlupana. Je li sve u mojoj glavi? Užasno me je strah. Jezik suh a noge onemoćale. Sa strepnjom shvaćam – i dalje sam ukopčana u stan, a ti ljudi hodaju oko mene, i čudovišta i provalnici, jedno drugo ne vide. Samo ja ih vidim sve.
Jezici vrućine slizani uza moje tijelo. Gomila struji kroz prozore i vrata.
Zapela sam.
Sada znam što onih 7 minuta znači. Moj je brojač oštećen. Imam feler u glavi. „Takva osoba ne umire u miru.“ Moja je krv od kave. Ruka mi visi preko stola. Gledam vlastito tijelo i kako se pored njega suši crna mrlja. Izgledalo je poput mrene na oku. Čula sam ga kako diše na stražnjem dijelu moga vrata.
Još se uvijek pokušavam pomaknuti. Prsa me sve jače bole. Iznutra netko opet kuca kao da će mu se moja rebra otvoriti poput pokretnih vrata. I hoće, mislila sam, ako ih dovoljno jako pogurneš. Provalnici su me pogledali u prolazu s mog hodnika, kao da se srećemo usput u čekaonici. Nisam im vrijedila onoliko koliko je vrijedilo nešto malo keša s kuhinjskog stola. Vidjela sam i majku kako ustaje misleći da sam to opet ja koja mjesečarim, koja bučim po kuhinji u tri ujutro, koja nemam mira, koja plačem prije spavanja, koja imam izmišljenog dečka i neizlječivo stanje, koja misli, koja stari bez bora, koja vidi sa mrenom preko oka, koja izmišlja priče i čita knjige, koja ima dvorce od ponavljanja, koja nema dovoljno zraka.
Htjela sam joj viknuti. Htjela sam ju zaustaviti. Htjela sam popraviti pokvarenu ploču.
Onih 7 minuta je iscurilo. Ležala sam kao da se ništa ne događa, posljednji celzijus napustio je moja tkiva. Gledala sam se kroz oči i kroz prozor sa druge strane. Mama sa mobitelom u rukama televizoru gasi zvuk.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *