Sovjeta Grubešić: Trotoar-tango u interakciji s „Fragmentima o“ D.A.*

Bilo je to u Bronksu, u prostoru stare biblioteke, nedaleko Hernandezovih „Kapa i šešira“. Uz dva stara stolića i klimave raznobojne stolice, čitatelj bi ovdje mogao popiti finu kolumbijku obogaćenu kolačićima od konopljina cveta. E, baš tu, Garcija L.M. priredio je promociju časopisa nazvanog po simbolu svijesti, zen ili slične religije, što na koncu nije ni bitno. Bitno je bilo to što je časopis okupljao ljude čije se pisanje  ne bi moglo svrstati u uobičajenu prozu ili poeziju… dakle, određenu literarnu i sadržajnu formu već pod „sve ostalo što je u teškoj svađi sa životom i klasičnim izražavanjem.“

– Ne šaljite mi tekstove poslije kojih mogu slatko spavati. Refleksiju…podsticanje razvoja mozga…citirajući pri tome Čeng Pang-Jena:

„Čovjek je kao oblak koga naleti vjetra komadaju nad vodom;
Sunce je njegovo nalik resama žalosne vrbe priljubljene uz zemlju poslije oluje.“

Ili Dogena:
„Ovaj spori oblak je vrijedan sažaljenja
Kakvi su samo somnambuli ljudi postali

Probuđen čujem jedinu stvarnu stvar

Crnu kišu na krovu hrama Fukakusa.“

A, Bogami ponekad bi se u njihovom društvu našao i Bukovski:

„dok vjetar ponovo duva s mora

i zemlja je ukaljana razvratom i neredom

oprezno rukuj sabljom izbora…“

„Svađajte se, prepirite,ističite i najmanje različito mišljenje, njegujte ga kao posljednju kap vode na Zemlji. Izađite iz tih svojih ljuštura, putujte duhom k drugom duhu, sagledajte sebe i društvo u kojem živite u pravom i svim ostalim postojećim i nepostojećim oblicima, govorio je , radeći takvu selekciju „materijala“ za svoj časopis da su se pisci morali morali boriti za svaku riječ. No, bili su svjesni da svako ime navedeno u „ autori u ovom broju“ dobija  neviđenu preporuku za dalji plasman u književnom svijetu.

Garcija je smatran čudakom u svojoj familiji. Onako visok , prekrasno građen, ne naročito rječit kada bi u pitanju bili tračevi sa klupe kog crvenog hidranta, žustro je hodao zaustavljajući se samo kada bi netko na trotoaru prodavao stare knjige. I uvijek bi nešto našao za sebe.Jednom je kupio Platona štampanog na njemačkoj gotici, jer su mu slova bila lijepa.Imalo bi se mnogo toga pisati o ovom mladom čovjeku, samom i samom u svijetu riječi, ali hrabrom „kao cvijet koji sam naslikala“ napisala je Ma Hsjang-Lang:

„Nitko nema milosti za cvijet što samotno raste.

Ali cvijet što sam ga naslikala ne plaši se ni vjetra ni iskošene kiše.“

 

Uspjeh , koji je postigao, sada je bio i uspjeh njegove familije.Svaka promotivna večer novog broja časopisa obogaćivala se sve većim brojem rođaka. Znanih i neznanih.Redovi su se počinjali nizati kao da je u pitanju prodaja novog I-fona, pa je cijeli kvart poprimao neku karnevalsku draž.

Između ostalih stigla je nenajavljena starija uštogljena gošća Gđa Marija sa tepsijom panzanele, dočekana od Gracijine obitelji kao „kraljica majka“.Propustili su je sa strahopoštovanjem do malog salona i jedine fotelje pokraj nekadašnjeg kamina. Tu se udobno smjestila čekajući kavu, koja je tako zanosno mirisala.Veliku šalicu okruživali su tanani kolačići, ne osobite arome, no veoma posebnog ukusa. Gđi Mariji u bijelom kostimu sa svilenom ešarpom više su se svidjeli od Garcijinog časopisa, pa je, pravdajući se dugim putovanjem, zahtjevala još dva-tri ponovna posluženja.

-Moj oklop.

Šta nosim na licu?

Šta radim kada spavam?

Kako sve to znati?

Neko već sada razmišlja o reč koju ćeš tek reći.

Znači ne treba govoriti.*

 

Gđa Marija se poslije kolumbijke punog mirisa i desetak kolačića pipala po licu .

-Kad nemaš telo: to je to.*

Laka kao perce izašla je na ulicu  te počela plesati bacajući uvis svilenu ešarpu. Kilogrami su nestali u piruetama između gajbi s povrćem na suprotnoj strani ulice. Ubrzo joj se pridružio gospodin tankih brčića, zavodničkog pogleda ispod panama šešira.I počeo je hod po ritmu srca. Gore-dolje, ispod duge kod hidranta, oko znaka Stop, do tezge s maslinovim uljem. Potrajao je ovaj trotoar-tango, sve dok Gospodin nije naglo zastao, gledajući u svjetiljku na uglu.

 

-Savršeno, s visine, gledam kako govorim, kako se smejem. Nikada nisam bio zabavniji u tom društvu, mislim. A stalno pazim da mi se ne razmaknu usne.*

 

Stajali su gledajući se u oči.Nisu progovarali, ali su čuli jedno drugo.

 

-Nigde više nema onih vrata koja sam nekada tako lako uspevao da otvorim. A kako samo tek žudeo, ponekad, da ih zatvorim! Dobro se sećam trenutka kada sam osećao da sam načinjen od stakla, da drugo moje telo, tik ispod kože, odbija da se pokrene, zastrašeno da će se slomiti. Tada sam doista otvorio jedna vrata, prethodno zatvorivši druga, a potom, ne, pre toga, čučao sam u hodniku, stenjao, povijen, još daleko od stakla u sebi. Onda sam, dakle, otvorio vrata i smesta ih zatvorio za sobom. Pomišljao sam na brzinu, kolena su mi klecala, ali verovatno je sve bilo užasno sporo, pa i samo leganje na najbliži kauč, gde sam pred sobom umesto nabora na prostirci, ugledao planine. Kakve su to planine bile! Pogotovo za mene, čoveka sa reke. Posle sam bio staklo, proziran i, za onoga ko je mogao da vidi, sigurno veoma lep.*

Progovarala je i njezina svijest:

– Ako je govor u rečima, u čemu su reči?
Dah, disanje, šta je to?
Kada govoriš,šta pričaš, kome se obraćaš?
Ko zna stvarni početak rečenice?Ko je ikada došao do njenog kraja?
Sve je znak-ne može mu se umaći.*

– Sve ovo bi Garcija trebao znati, čula je zvonko svoj glas, pa potom glas svog plesnog partnera:

-Svemu pristupaš kao „pisac“; sve je priča. Ali šta je onda život?*

Muk.

-Uprkos svemu: antilopa u telu.*

*  „Fragmenti o“ Davida Albaharija sastavni su dio veoma interesantne knjige Svaštara o travi, autora Davida Albaharija i Branka Kukića , u Biblioteci Cveće zla 15, izdavača Gradac K.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *