Sande Dodevski: STID

Čitajući druge, i bolje od sebe, dođe mi da se postidim!
Ne umijem da objasnim zbog čega me je sramota, a i stid je izvana nekako uglađen, uljuđen… Nikako da se svede samo na bruku i sramotu što je takava, već joj je potrebno i objašnjenje!
Objašnjenje, koje je bezmalo isto toliko neznaveno, te je čak i gore od sramote koja naspram njega izgleda sasvim bezazleno!?..
-Ne pomjeraj se! – rekoh sebi.
Ne mrdnuh. Ispružih ruke stidu i priznah mu da je bolji od mene! On se na to još više pogušća, i – nestade!
… A kasno je ljetnje popodne na čardaku koji je okrenut ka jugu i koji gleda prema duvaru susjedove kuće dok u dugačkim nizama nižemo listove duvana.
Poetska raskoš triju topolica što rastu nad bunarskim vitlom već je zahvaćena prvim jesenjim rujem… a mi očekujemo da se baš tada na nebu ukaže jato graktavih vrana i da odnekud, iako je to nemoguće, skupa sa vjetrom, zastruji do nas talas topline mekan kao ljudska duša!
Osjećamo da su to samo naše puke želje, ali nadamo se. Ima nečeg u tome: strah i nada su neodvojivi, a glad za spokojstvom vječita, te jedva čekamo da nas sustigne nagrada.
Od juga, međutim, lagano, a onda sve jače i jače reski fijuk snažnog vjetra koji duva u širokim zamasima i koji se već uvlači u pukotine poda na čardaku.
Slušajući odnjegovani poj vjetra, u nama se stvara osjećaj da lebdimo i da vrijeme nezaustavljivo leti; skupa s njim letimo i mi i rastemo ko zelena trava po vrhovima Odževe padine.
Mati se nekoliko puta pojavila na čardaku. Njezine snažne ruke pune su bora i ožiljaka; pogrbljen joj stas i čudna boja njezinog glasa dočaravaju nam svu rješenost da se bude i istraje!
Kada bi dođi do nas, zaštitnička joj uloga narasta do neslućenih razmjera. I uvijek kao da nas želi prikupiti i odnijeti na neko sigurnije mjesto. Zahtijeva uz to od nas i da budemo poslušni, da se međusobno slažemo, a da će sve ostalo biti njezina briga…
-Ja ću – kaže nam glasno – umjesto vas brinuti.
Tada u nama buja radost i nize duhana narastaju izdužujući se do ulegnuća poput ulegnuća na nekom velikom morskom valu!
Kod posljednjeg susreta s majkom, zapodijevamo je i obijesno kažemo:
– Majko! Vankova djeca jedu hljeb …?
Brzo shvata našu skrivenu poruku.
Na čardaku biva sve hladnije; oblo sunce na zalasku već tone iza naših leđa; vrhovi igala se presijavaju crvenkastom svjetlošću, a oko sječiva iza vrhova se već stvara koprena od crnila katrana koji se nahvatao uslijed probadanja blijedozelene srčike duvanskih listova. Direci čardaka otkrivaju svoja napuknuća, a čardak je već i onda bio malo nagnut u jednu stranu.
Gore od tog posrnuća, međutim, bila je naša vučija glad. Na sreću, majka nas je već pozivala na večeru, govoreći: „ Ono što se ima, to će se i jesti!“
Jeli smo i ubrzo se spremali za spavanje. Oskudni ceremonijal svlačenja obavijen tamom u pomrčini sobička i nad rogožom čiji je sjaj bio ravan sjaju zlata!
Poljegli, začas smo tonuli u san. Ali, i ne baš začas! Dugo, dugo smo snatrili gledajući u treperave zvijezde nad Jelencem u daljini. I baš se onda na ledini preko puta naše kuće oglasi frula. Majka se iznenada podiže sa postelje, zastade poviše nas i upita: – Djeco, spavate li? Napipavala nas je u mraku i hvatala nečiju ruku. Dok je držala, ne gledajući u nju, govorila je: – Oh, što ti je topla ručica! Čujem kako ti krv protiče kroz žile i kako ti srce lupa: „Tup, tup, tup!“
U nama se tada javljala tuga, ali se suza nije smjela pustiti. Gutali smo nadošlu pljuvačku bodreći se maštanjem o usamljeničkom životu u nekoj od nepoznatih, dalekih zemalja…
Presjecanjem jedne, međutim, stvarala se nova iluzija narastajući poput stoglave nemani. No, i onda smo bili spremni na kritičnost i stid – zalihu dovoljnu za cijeli život , pa čak i za vjerovanje u sudbinu – čak i u nju!?
A onda se sa ledine odjednom začu i glas našeg oca koji promuklo i sipljivo zapjeva uz frulu što ga je slabašno grlo nosilo: „ Čok seni severa – ben seni severa-aaaa!!!“
(„Ah, što volim da milujem tvoje golo tijelo“ – prema prevodu Evlije Čelebije)
Osjetih neopisiv stid zbog njegovog pjevanja.
I, kako onda – tako i danas!
Bruka i stid su oduvijek imale razumijevanja za mene. S vremenom smo postali toliko bliski da smo postali nerazdvojni prijatelji. Gdje ona – tu i ja, ili, što bi se reklo, neka te ne bude sramota od onoga čega se stidiš!?…
Uz sramotu, međutim, išla je i ljepota koja je po pravilu uvijek nedostižna, baš kao kod ovih koje čitam i koji su mi takođe nedostižni!? Kako to dvoje spojiti, često se zapitam! Jedan od onih s kojima korespondiram u čitanju, govori mi da za početak osluhnem „unutrašnju stranu vetra“… Maliciozan je, ali ni ja nisam baš toliki da bih mu povjerovao, budući je moja najveća vrlina upravo stid!
Minuvši neopaženo kraj ljepote, zagledah se u nju, pa se i ona zagleda u mene i kao da mi htjede reći:
„ Isplači se na grud’ma mojim!“
Laknu mi.
Do sitosti se isplakah. Stid se u meni pogušća, a niodkuda da naiđe lahor osvježenja. Kap vode, makar! Okružiše me bestidnici isti takvi ko što sam i sam!
Ubrzo svi nestadoše. Ostade samo gorak okus u ustima, a onda se pojavi moja mati i upita me baš kao i onda u sobičku poslije čardaka.
– Spavaš li, sinko?
– A kako da spavam , majko, pored ovolikog stida?! Jesi li samo čula našeg oca kako nakaradno pjeva…?
Oooo! Čedo moje. Pa nisi ti baš toliko stidljiv da zbog toga ne bi mogao zaspati…?!
-Nisam, majko, ali mi ljepota ne da… bježi ona od mene.
-Nije ljepota za svakoga, sinko! Mi smo stvoreni za nuždu i patnju. Neće to na nas, ali neka smo makar na broju…
Zatim me pokri čergom i još reče: – Čuvaj se ti meni. Svaka mravka je potrebna na ovom svijetu!
Zaspah. Ljepota me je pohodila i u snu. Zajedno otpjevasmo pjesmu: „Daleko je i široko je Ginovsko polje da mu kraja nema/ a još je dalja, mamo, mori, reka Durača i još lepša – oj, majko, Stana devojka!!!“
Topole se odjednom uzvisiše nada mnom, rijeka proteče kraj brijegova, a ukazaše se i svirači – odrpaniji nego što sam i mogao zamisliti. Pjevali su i svirali bez prestanka da su i brijegovi proplakali. Potopiše me njihove suze. Izronih na dah iz njihove vode, a Trajko Nikolev koji se tu zateče reče mi da ličim na Dimčetovu žutu kučku i da mi jedino sise nedostaju!
Topole su i dalje bile visoke do neba. Nebo se plavilo, a i sunce je izgledalo besprijekorno. Tada se i zaljubih u rijeku odagnavši od sebe svaku pomisao na stid i sramotu. I, potrajalo je to. Evo ga i dan danas traje…Moj stid i moja bruka su samo moji. Nikome ih ne dam!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *