Kad se nit života prekine, koliko treba duši da napusti telo? Pet minuta? Jedan minut? Ili možda samo jedan trenutak? Samo se prekine, i onda te bolno osvesti saznanje koliko je ta nit krhka. Kao udarac u pleksus koji ti izbije sav vazduh. Tanka je linija između života i smrti, a mi ceo život nesvesno hodamo po njoj. Balansiramo po toj nevidljivoj granici.

U jednom deliću zemaljskog vremena cela kompleksna mašinerija stane. Kada utkano iskustvo na prvu krastu na kolenu, ljubav, jutarnji mamurluk, tremu pred ispit, radničku kišu u tri, podstanarski ćumez, ruku na stomaku, red za kafu, svađu, boginju na ruci deteta, zvuk tomahavka koji para nebo, proslavu odlaska u penziju, osmeh mlade devojke, i praštanje isčile iz molekula? Bio bi to dobar potez izmisliti neki memorijski uređaj na kojem bi se snimila sva naša iskustva… koja bismo na kraju odložili u arhivu za nova pokolenja.

Mi smo kao ljudi od papira. Lako nas je pocepati. Ako ne pazimo, brzo se pokvasimo i istanjimo. Obične reči mogu nas zgužvati i onda ceo ostatak života hodamo tako izgužvani, sa pregibima, kao useci na licu od jastuka posle spavanja. Od prejakih emocija možemo i da sagorimo. Tehnikom papirnog filigrana delovi su nam spojeni i odajemo utisak jedne lepe i čvrste dekorativne celine. I hodamo tako čvrsti i lepi dok nekakav disbalans ne dovede do toga da se naši delovi raziđu i pretvore u tužna gomilu papirnih pužića.

Kako je najbolje umreti? Da li je bolje zaspati ili biti budan kada dođe red na nas? Da li je bolje ležati na svom krevetu, hladnom kamenu ili u bolničkoj sobi?

Ja mislim, Bože, da je fer ako si nam već dao život i mogućnost da ga časno proživimo, da nam daš mogućnost da ga časno i završimo. Da nam pružiš taj delić ovozemaljskog vremena koje bi proveli s najmilijima i polako se od njih oprostili. Da svakome kažemo poneku reč i upamtimo mapu njegovog lica. Da damo drugima šansu da nam kažu sve ono što su želeli, ali zbog zauzetosti nisu stigli. I još delić vremena – da damo i primimo oprost. Na kraju, da dopustimo sebi da se samo ugasimo tehnikom „fade out“ – lagano zatamnjenje i isčezavanje.

Budeš hladan. Gde ode toplota jednog bića, boja života, iskra u oku, milina osmeha? Ostane samo telo bez duše.

Koliko je teška duša? Neki kažu 21 gram. Ili je možda teška koliko naši  gresi ili dobra dela? Da li je providna?  Može li neko  reći „ja sam zelena duša“ i „oslikaću predeo zelenom bojom kada moja duša bude napuštala telo“. Moja će biti šarena. Biće obojena svim bojama lepote života koje volim. A volim ih puno. Kada ja budem sklopila oči, na nebu će biti vatromet.

Svakakve misli čoveku mogu prolaziti kroz glavu u ovo mirno i tiho predvečerje, dok satima čekamo hitnu pomoć.  Rekli su nam da ga ne pomeramo.

– Oče, da li ti je hladno tu, na tom betonu?




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *