Radenko Kela: Tišina vetra, JP „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva“ a. d. Istočno Novo Sarajevo, 2014., Recenzenti dara Sekulić i Nikola Tomović, Urednica Vesna Vulin, Knjiga pjesama.

Autor prikaza: Nikola Šimić Tonin

Ne posustaje poetski vjetar Radenka Kele. Radenko Kela gradi svoj poetski svijet, izbrušenim stihovima, jasnom vizijom zamisli od koje počinje i s kojom završava, promišljenom formom koja se značajno oslanja na srpsku tradiciju i vezanoga i slobodnog stiha.

Poneka odskoći pjesma čvrstom građom i neponovljivim nadahnućem. Neupitno ostvaruje ravnotežu i suglasje između svih pjesama, jednako po njihovoj težini i dosegu, koliko i po čvrstom i primjerenom mjestu u knjizi, odnosno određenom ciklusu.

Tišina vetra, knjiga pjesama Radenka Kele, čvrsto i promišljeno strukturirana u adekvatne cikluse, iako svaku pjesmu pokreće autentična inspiracija koja je dovoljno snažna da svaku pjesmu održi samostalno.

Vetar: Noćas vetar huji. Raznosi ostatke i / otpatke zime i zimske čamotinje. Doziva / kišu koja će oprati lice zemljino i svega zemljavog…

Radenkovi stihovi govore nam o želji za utemeljenosti i iscrpnosti pjesničkog očitovanja, a onda najednom bljesne zavičajna crta, ko zraka sunca, one od Brančine, crta golubije duše, biser, sjajan biser zavičajne lirike.

Šljiva i grom: Uvek sam mislio da sve pruge na svetu / vode samo na dve strane: levu i desnu. / A ja sam negde izvan i iznad, ni na jednoj strani. / Kao dečak sedeo sam ispod gromomamnog stabla šljive na brdu i posmatrao vozove, koji su dolazili, zastajali i odlazili. / Odrastao sam. I shvatio: sve pruge ne idu samo na dve strane i sve i nije tako jednostavno. / Šljiva pod kojom sam sedeo spaljena je vatrom groma.

Zatim dolazi onaj drugi naboj Radenkove inspiracije: Ime, Ura, Tačka, Želja, Kad nemaš ništa, Čovek i zemlja, Maturske večeri, 4. 5. 80.: Umrije nam / Sunce / Ono što / Ostade / Samo je / Krvavi / Trag.

Kada je riječ o formi Radenkovih pjesama, onda je red da se ponajprije usredotočimo na strofiku. Njegove pjesme i jesu razdijeljene u strofe, koje su često ujednačene, ali i tu ima dosta, redovito spontanoga , odstupanja.

Što se tiče načina rimovanja, i tu zatječemo neopterećen Radenkov odnos prema ovome poetskom sredstvu: i ono služi njegovoj inspiraciji i spontanosti koliko treba, a kada ne treba, neće se ni nametati nikakvom formalnom nužnosti:

Planina i ja: Neznanom planinom / Suncem i mesečinom / Sam se penjao / Padao / Ustajao / Na vrh se uspeti / Uspeo / Uobrazio / Da sam je spoznao // Ona je ostala istom / Ja sam drukčiji postao / Brzo je u meni opao / Svaki njen list za listom

            Autor o sebi: Patim od lepote rime / Dete sam čudesnog sela / Moje prezime i ime / Radenko (Milanov) Kela // Iz magle me porodila / Ta moja pesnička loza / I oduzela mi mozak / Veće srce poklonila

Tišine tišine, Tišine vetra Radenka Kele…

Dara Sekulić o tišinama Radenka Kele:

Pjesnik je važan koliko i pjesma. Tvrdnja da je sve više pjesnika, netačna je. Pjesnika je sve manje, kao što je sve manje i poezije i dobrih pjesama. U sklopu opšteg ljudskog, kao i društvenog sklada, došlo je do poremećaja, nastao je nesklad i razorenost. Zbog toga je potrebno reći nešto o čoveku koji je napisao knjigu „Tišina vetra“. Radenko Kela, neosporno pravi pjesnik, rođen je 25. 12. 1966. godine u  Banjaluci. Živi u Piskavici, selu između Banjaluke i Prijedora, u tom prelijepom vidiku, bolje – vidicima, koje zajedno s Radenkom donose i odnose vozovi, vjetar, šljive i gromovi, noći, vatre, planina i jeseni. Čovjek je to koji čuje šapat kiše, pjesmu zvijezda, šum jablana pod nebom, koji gleda i vidi jutarnje, danje i noćne sjenke i davne, daleke sjeni. I sam sjena, pjesnik koji nečujno i tiho biva na zemlji, prati crvene oblake; kad ništa nema pohode ga plave pjesme i bolni ožiljci.

Pesnički glas Radenka Kele – iz pera Nikole Tomovića:

Radenko Kela nije nepoznat književnoj javnosti Banjaluke i Krajine. Prvu knjigu, lirski prvenac „Pesme rane“, objavila mu je, 2006., izdavačka kuća Art-print iz Banjaluke. O knjizi je toplo i nadahnuto pisao Boro Kapetanović i u svojoj recenziji najavio novo pesničko ime, prepoznajući u Keli izvoran lirski glas. Kela je izbegao da drugu knjigu lirike objavi odmah iza prve, znajući, verovatno, da je često prva knjiga blesak, a druga tek odblesak prve, a množina posle prve knjige ne napiše nikad ništa. Zato je, pretpostavimo, odgodio njeno pojavljivanje čekajući da dođe čas za drugu  pesničku zbirku. On je, u međuvremenu, objavio kod istog izdavača knjigu proze „Sedma republika Piskavica“. To je izbor kratkih priča, anegdota, dosetki, neobičnih dogodovština ispričanih kaporovski duhovito i jednostavno. Iz tih kratkih priča pulsira život svakdanji u pesniku dragoj Piskavici.

Bogata riznica srpskog poetskog stvaralaštva bogati se Radenkovim Tišinama vetra. Novi su to vrutci riječi jedne poetske duše, duše Radenka Kele. Sjajan biser suvremene poezije.