SJAJAN BISER BOGATE POETSKE RIZNICE

Radenko Kela: Tišina vetra, JP „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva“ a. d. Istočno Novo Sarajevo, 2014., Recenzenti dara Sekulić i Nikola Tomović, Urednica Vesna Vulin, Knjiga pjesama.

Autor prikaza: Nikola Šimić Tonin

Ne posustaje poetski vjetar Radenka Kele. Radenko Kela gradi svoj poetski svijet, izbrušenim stihovima, jasnom vizijom zamisli od koje počinje i s kojom završava, promišljenom formom koja se značajno oslanja na srpsku tradiciju i vezanoga i slobodnog stiha.

Poneka odskoći pjesma čvrstom građom i neponovljivim nadahnućem. Neupitno ostvaruje ravnotežu i suglasje između svih pjesama, jednako po njihovoj težini i dosegu, koliko i po čvrstom i primjerenom mjestu u knjizi, odnosno određenom ciklusu.

Tišina vetra, knjiga pjesama Radenka Kele, čvrsto i promišljeno strukturirana u adekvatne cikluse, iako svaku pjesmu pokreće autentična inspiracija koja je dovoljno snažna da svaku pjesmu održi samostalno.

Vetar: Noćas vetar huji. Raznosi ostatke i / otpatke zime i zimske čamotinje. Doziva / kišu koja će oprati lice zemljino i svega zemljavog…

Radenkovi stihovi govore nam o želji za utemeljenosti i iscrpnosti pjesničkog očitovanja, a onda najednom bljesne zavičajna crta, ko zraka sunca, one od Brančine, crta golubije duše, biser, sjajan biser zavičajne lirike.

Šljiva i grom: Uvek sam mislio da sve pruge na svetu / vode samo na dve strane: levu i desnu. / A ja sam negde izvan i iznad, ni na jednoj strani. / Kao dečak sedeo sam ispod gromomamnog stabla šljive na brdu i posmatrao vozove, koji su dolazili, zastajali i odlazili. / Odrastao sam. I shvatio: sve pruge ne idu samo na dve strane i sve i nije tako jednostavno. / Šljiva pod kojom sam sedeo spaljena je vatrom groma.

Zatim dolazi onaj drugi naboj Radenkove inspiracije: Ime, Ura, Tačka, Želja, Kad nemaš ništa, Čovek i zemlja, Maturske večeri, 4. 5. 80.: Umrije nam / Sunce / Ono što / Ostade / Samo je / Krvavi / Trag.

Kada je riječ o formi Radenkovih pjesama, onda je red da se ponajprije usredotočimo na strofiku. Njegove pjesme i jesu razdijeljene u strofe, koje su često ujednačene, ali i tu ima dosta, redovito spontanoga , odstupanja.

Što se tiče načina rimovanja, i tu zatječemo neopterećen Radenkov odnos prema ovome poetskom sredstvu: i ono služi njegovoj inspiraciji i spontanosti koliko treba, a kada ne treba, neće se ni nametati nikakvom formalnom nužnosti:

Planina i ja: Neznanom planinom / Suncem i mesečinom / Sam se penjao / Padao / Ustajao / Na vrh se uspeti / Uspeo / Uobrazio / Da sam je spoznao // Ona je ostala istom / Ja sam drukčiji postao / Brzo je u meni opao / Svaki njen list za listom

            Autor o sebi: Patim od lepote rime / Dete sam čudesnog sela / Moje prezime i ime / Radenko (Milanov) Kela // Iz magle me porodila / Ta moja pesnička loza / I oduzela mi mozak / Veće srce poklonila

Tišine tišine, Tišine vetra Radenka Kele…

Dara Sekulić o tišinama Radenka Kele:

Pjesnik je važan koliko i pjesma. Tvrdnja da je sve više pjesnika, netačna je. Pjesnika je sve manje, kao što je sve manje i poezije i dobrih pjesama. U sklopu opšteg ljudskog, kao i društvenog sklada, došlo je do poremećaja, nastao je nesklad i razorenost. Zbog toga je potrebno reći nešto o čoveku koji je napisao knjigu „Tišina vetra“. Radenko Kela, neosporno pravi pjesnik, rođen je 25. 12. 1966. godine u  Banjaluci. Živi u Piskavici, selu između Banjaluke i Prijedora, u tom prelijepom vidiku, bolje – vidicima, koje zajedno s Radenkom donose i odnose vozovi, vjetar, šljive i gromovi, noći, vatre, planina i jeseni. Čovjek je to koji čuje šapat kiše, pjesmu zvijezda, šum jablana pod nebom, koji gleda i vidi jutarnje, danje i noćne sjenke i davne, daleke sjeni. I sam sjena, pjesnik koji nečujno i tiho biva na zemlji, prati crvene oblake; kad ništa nema pohode ga plave pjesme i bolni ožiljci.

Pesnički glas Radenka Kele – iz pera Nikole Tomovića:

Radenko Kela nije nepoznat književnoj javnosti Banjaluke i Krajine. Prvu knjigu, lirski prvenac „Pesme rane“, objavila mu je, 2006., izdavačka kuća Art-print iz Banjaluke. O knjizi je toplo i nadahnuto pisao Boro Kapetanović i u svojoj recenziji najavio novo pesničko ime, prepoznajući u Keli izvoran lirski glas. Kela je izbegao da drugu knjigu lirike objavi odmah iza prve, znajući, verovatno, da je često prva knjiga blesak, a druga tek odblesak prve, a množina posle prve knjige ne napiše nikad ništa. Zato je, pretpostavimo, odgodio njeno pojavljivanje čekajući da dođe čas za drugu  pesničku zbirku. On je, u međuvremenu, objavio kod istog izdavača knjigu proze „Sedma republika Piskavica“. To je izbor kratkih priča, anegdota, dosetki, neobičnih dogodovština ispričanih kaporovski duhovito i jednostavno. Iz tih kratkih priča pulsira život svakdanji u pesniku dragoj Piskavici.

Bogata riznica srpskog poetskog stvaralaštva bogati se Radenkovim Tišinama vetra. Novi su to vrutci riječi jedne poetske duše, duše Radenka Kele. Sjajan biser suvremene poezije.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *