Zovem se Senka Vojinović, rođena sam 1978. godine u Kraljevu, studirala sam srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, gradu u kojem i danas živim i radim.

 

Ne, to nisam bio ja. To je bio neko drugi. Ne znam ko. Imao je, slučajno, moje lice, pokretao moje telo, izgovarao reči mojim ustima. Pa čak ni te reči nisu bile moje. Jedno dete, možda, pevalo je u mraku da bi zavaralo svoj strah. Tako to obično biva. I nastane priča, i priča o priči… A stvarnost se zagubi negde između, ako se ikad i odigrala, tom nekom – drugom. Jedino siguran ostaje strah. On se nikad ne da sasvim prevariti, sasvim razvejati. Unapred smo osuđeni na poraz u jednoj neravnopravnoj borbi. Ali, to je sad već nešto drugo, a ne ono što sam hteo da kažem…

To je oduvek moj problem. Večite digresije. Nikad ne znam u kom pravcu da pođem, koji put da odaberem. Kad bi moglo da se krene svima odjednom. Da se bude svuda i pada po svemu, rasprsne burno kao meteor na svečanom fonu noćnog neba. Ili zasenjuje kao treperava svetlost predvečerja što prosijava kroz krošnje drveća. Toliko je toga što bi čovek mogao da bude, što se rasplamsa i ugasi u njemu svaki božji dan. Čudo je kako nadživimo svaku svoju smrt.

Moj pokojni deda iz Bosne, očev otac, bio je jedan od onih što su imali stvarne zasluge u ratu. Njegov top oterao je neprijatelja iz njegovog uporišta i presudno uticao na ishod važne bitke. Doduše, jeste da je pucao u crkvu, silom prilika pretvorenu u mitraljesko gnezdo, ali kao partizan, razumljivo, nije mnogo polagao na tu vrstu svetinje. I njemu su, kao i Nikoletini Bursaću, politički komesari lepo objasnili da Boga više nema, pa samim tim, Božje kuće ostale su prazne, obični zidovi koji se mogu rušiti kao i svaki drugi. Zbog toga su mu posle rata dodelili orden, ali je deda, videvši ko ga je sve dobio, odbio da ga primi. I nastavio je, kao i ranije, da slavi krsnu slavu svojih predaka, zaboravivši, izgleda, dosta od toga što su govorili drugovi komesari. Možda se izmirio i sa Bogom, ili nekako sa njim nagodio, nikad ga nisam pitao, a sad i ne mogu. Jednom, ako se ponovo sretnemo. Nešto od tog inata ili ponosa, da od života ne uzmem ono što mi, hajde da ne kažemo pripada, nego, recimo, to što sam mogao da dobijem, nasledio sam i ja od svog dede Bosanca. „Malo mleka i bele jutarnje rose, ostalo vam na čast!“ – ta neka logika. A već znamo, „od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala.“ Verujem da moj deda budala ipak nije bio. Imao je svoje konje, svoje imanje, svoju trgovinu, svoju porodicu, ali i kafane, žene, rakiju i pesmu. I ništa nije propio ni prodao. Čovek – monolit, u koji se ulilo sve. I imao je sve. Protivrečnosti su se složile u harmoniju. A ja – ja nikako nisam tako kompaktne i homogene strukture, sav sam od raznorodnih nanosa i taloga, umesto čvrstog temelja – šupljikavi škriljac što se rastače i osipa na zrnca nekad ugrađena u njega. Budala verovatno jesam. Ostao sam samo pri onoj beloj jutarnjoj rosi. Nisam stvorio ništa. Nemam ništa. Ništa neću ostaviti iza sebe. Živim kao ptice nebeske, po milosti ili gnevu Božijem. Mada, i one grade nekakva gnezda. Ili to čine samo ženke, nemam pojma, ne razumem se mnogo u ptičje pitanje. „Kroz moje prazne džepove vetrovi mi prolaze, a kroz cipele kiše jesenje…“ Malo banalno je citirati Prljavo kazalište, ali odgovara prilici. A sad malo ozbiljnije. Šta će onda ovakvi nitkovi da se šunjaju između neba i zemlje? Koliko nas je? I Hamlet se to pitao, i ni njemu niko na to nije odgovorio, a kamoli meni koji nemam hamletovsku dilemu i muku. Moja jedina briga je kako da preživim dan. U svakom smislu. A ima dana…

Činilo mi se da sam mnogo i često voleo. U stvari, verovatno samo jednom. A i tad, nisam siguran da je to stvarno bila ljubav. Moguće da je to više bila velika, ogromna želja da volim, nego što sam zapravo voleo. U svakom slučaju, ona nije bila za mene. Ima jedna priča, u čitanci za drugi osnovne, mislim, o jabuci koja se kotrlja niz brdo, prolazi pored raznih ljudi koji bi želeli da je imaju za sebe, ali ona nije bila za njih. Tako ni ta devojka nije mogla meni da pripadne. To sam, negde duboko, znao od samog početka, ali, kao što kažu, ljubav je slepa, pa nisam mogao ni hteo to da vidim i jasno priznam sebi. „Razum samo dokučuje ono što je duša već znala.“ Gde li sam to pročitao? Možda kod jednog ruskog pisca, Zahara, ali mislim da je i on to maznuo od drugih, poslužio se nekim filozofskim učenjem, i sam je spomenuo tako nešto. Nebitno. Istinito, odakle god da je poteklo.

Jesam li se i ja, kao moj deda, pomirio s Bogom? Ja u ratu nisam bio. I ne znam ko je kome učinio veću nepravdu, ko se kome više zamerio, ja Bogu ili on meni. Čudni su putevi Gospodnji, od davnina stoji u Bibliji. I čudno je kako se zadesimo na nekom od tih njegovih puteva. Svojom voljom ili igrom slučaja komedijanta, rukovođeni pogrešnim izborima i malodušnošću ili nečim izvan naših moći? Bog bi ga znao, ma kako to ironično zvučalo. Neshvatljiv mi je preko svake mere ovaj svet koji je stvorio, ako jeste njegova kreacija. Za mene je ona samo jedno veliko i nerešivo pitanje. Ali, za jednu tvorevinu moram mu odati priznanje. Iluzije. Jer, ne može se uvek tako strogo suditi. Poneke iluzije su ipak lepe. Mnogo teže bismo živeli bez njih. Pa zar nije sve što oko vidi, čitav obojeni svet, zapravo iluzija, sa svojstvom objektivnosti, budući da ljudi uglavnom vide isto. Mada se i ta objektivnost može lako osporiti bar kad je npr. o lepoti reč. Ono što kod iluzija zbunjuje ili čak i odbija je njihova povremena kratkotrajnost i stalna krhkost, koja liči na varljivost. Nije to ništa stvarno, ne može se za to držati, a opet, nešto tako divno, oplemenjujuće i zanosno stane u trenutak omađijanosti čarolijom iluzije. Kapljica vode na listu kroz koju prolazi sunčev zrak postaje i sama majušno sunce i zari svojim bljeskom. Vrlo brzo, čim se promeni ugao pod kojim svetlost pada, ili naiđe oblak, ona će prestati da postoji kao zvezda i preći će u ono što je i bila – kap vode, možda i ispariti, ali u momentu dok traje, u čudu slučajnosti svog postanka, u tom opčinjavajućem blještavilu, ona obasjava dušu i dopire do njenih tananih struna. Vibrira njima. Gradi subjektivnu stvarnost. I jeste opsena. Jeste varka. Ali je lepa. To valjda nešto znači. A ja, ko sam? Pa zavisnik od tih kratkovekih trikova čula i prirode, ništa drukčiji od uživalaca opojnih narkotika, osećam svakim živcem i damarom njihovu beznačajnu radost „dok poigrava lako, kao pena na vrhovima talasa“. To je sve. E, a što se tiče onih krupnijih obmana i samoobmana, one već nisu moj izvor napajanja, sa njima sam odavno raskrstio. Moja stvarnost je na dnu šešira. Kad smo kod njega, da vidim, da li se išta nakupilo u njemu danas. Mršav ulov. Jedva za cigare. Tja, šta da se radi. Biće bolje sutra.

Bogalj je sakupio novac iz masnog, prljavog šešira ispred sebe, dohvatio štake, polako se pridigao uz pomoć njih i oslonio na drvene nastavke prikačene za patrljke svojih nogu. Sporo i teško probijao se kroz guste redove prolaznika u Knez Mihailovoj ulici. Pa dobro, malo sam lagao. Nemam ni cipele za one jesenje kiše, nemam na šta da ih obujem. Nije sve baš kao u pesmi. Kad je život i bio pesma? I ko to može da živi a da ne laže? Nekad sam mislio da je to moguće. Ali, jesam li to bio ja? Ko je bio taj mladi čovek što se, u kasne večeri, sastajao sa njom, čekao je ispod plavih svetiljki, strepeo od svakog susreta a udisao ga žudno kao vazduh posle kiše? Zlatni dečko koji obećava, pred kojim je čitav život kao na dlanu, i svi putevi mu otvoreni… Samo da izabere, samo da stupi, zakorači… Pametniji je od drugih, iskreniji, dalje vidi, dublje oseća, plemenitije pati… No, drugi su žurno grabili napred, dok je on negde, nekako zastao. I polako, kao sveteći se sebi, počeo je da se odriče jedne po jedne stvari. Je li imao prava da olako odbacuje prilike koje su iskrsavale pred njim, da se ne bori ni za jednu, da odustane i preda se pre vremena, pre no što je prava igra zapravo i otpočela? Možda, da je ona stala uz njega, da mu kao princeza iz narodnih bajki poljupcem povrati snagu u trenutku klonuća, potrebnu da savlada sedmoglavu aždaju? Kao što nije pesma, život nije ni bajka. Ona nije imala funkciju pomagača u njegovoj priči. Jabuka se otkotrljala onome kome je bila namenjena. I jesam li ja, dakle, bio taj ko je odlučio da zaboravi to što nije mogao da nađe? Ali nije tako lako zaboraviti. Nije dovoljno samo rešiti da zaboraviš.

Neko je vozio auto te večeri koja se završila jednim strahovitim i zaslepljujućim treskom, posle kojeg je usledila tama. Nesreće se dešavaju. I to obično tako u nizu. Propala karijera, propala veza. Uzalud je neko pevao u mraku. Naposletku, kao veliko finale iživljavanja jednog zluradog Moloha, boga koji je možda kažnjavao za grehe, grožđe ili topovsku đulad dedova, taj strašni udes. A šta ako to ipak nije bio samo nesrećni slučaj? Ko je to jurio sumanutom brzinom i ugledavši pred sobom provaliju, umesto kočnice, nogom ludački stisnuo gas? Kad se osvestio u bolnici, noge više nije bilo. Nijedne. A život mu je ostao, smrskan, zdrobljen, osakaćen, kao i on sam. Nije ga hitnuo u provaliju, vratio ga poput neželjenog i netraženog poklona, karte sa kojom ne zna šta bi. Ni u tome nije uspeo.

Ne, sve to nisam bio ja. To je bio neko drugi… Samo, zašto ja živim ono što je on zaslužio?… Jedno dete pevalo je u mraku da bi zavaralo svoj strah. Jedno dete i zaspalo je ne obrisavši suze. Zanemela je njegova pesma. Uzalud je budim. „Uzalud uzalud uzalud“.

 





 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *