Veljko Bosnić: CRTICE

DEBELE SJENKE

Debele sjenke okruženog tankog kruga kuće naše,podovi i krov koji nestaje u sjaju zvjezda – neba. Debele sjenke izrasle ljubomore-pokreta koji na kraju ostaje kao zla kob,kao uspomena koja boli i odvaja nas od početne zamišljene tačke puta.
Debele sjenke…
Vidim jasno,konji tumaraju cjelu noć biju kamenom kaldrmom iskre skaču ko prskalice za novu godinu.Kanjon,sklop uzani prostor iznad vode i jedino mjesto kuda moraju proći,kiša nas prati i lupa po leđima,ne mari…Na proplanku djetelina zaspala,mjesec okupao se u rjeci -potoku i perilu gdje se pere i ispira veš,suši svoje čarape vrbakom uz vodu.Oči su joj teške,provodim vrijeme tu pored puta gledajući u nebo,skakućem u mjestu i mislim kako će biti drugi put.
Plavičasti jezičasti prsteni padaju,oči su mi teške gvozdeni su mi kapci teški,visoki treptaji beskraja.One znaju da ponekad prespavaju uvjek na zapadnoj strani do prozora,da se slade mojom nemoći i strahom.Nije to neki strah,mislim da gledaju ćošak koji izbija do ograde i hodam po žici –plešem dugo gotovo vječno u crnim jutrima rastem i ostavljam prezir tvog trajanja.
Mjesečeva kći,iznova se vraća svaku noć i torbicom punih za ostavljenih za kraj.Hodam po žici-plešem dugo ovom stranom kreveta-prezira tvog trajanja.

Tuga narasla na zadnja vrata kuće kamene koja iskače s kamena na kemen…
Otkosi suza spavaju kap po kap…i ove noći skupljaš posljednji put ko otkose nosim kao poklon za sva ona duga,samačka vremena.Debele sjenke lome ovaj mir i iznova me vraća na početak neke priče,koju još nisam pročitao.A morao bih…

RAMPA

Sa toljagama u ruci padaju po golim tjelima onih koji putuju u drugi svijet koji traje sve ove godine srama.Otvorene rane,crte lice velikomučenika,a na kraju puta čeka raj.
Močitvenik čeka za čitanje na kojima se prebrojavaju rukopisi i predmeti koje su nas ionako pratili i tješili.
Postao sam do te mjere ravnodušan da sam potpuno miran i muke koje prenosim tim klizavim plavim svodom.

U pratnji anđela prepušten sam na milost đavola na tribinama gdje svi vide to mjesto mučenja.Sa ljeve strane od mene je raj a dseno je pakao koji čeka svoj plijen-čeljust koja proždire sve naokolo.
Rampa otvorena široka dominantna ispod pokrivača koje sjenke bodu kaako bi bilaa još uvjerljiva i snažna.Lik sa štapom uporno se smije,grčim se i ćutim kao što to inače i radim…
Sa toljagama u ruci koje udaraju po krvavim lutkama kao na probi.Boravak tu ispred rampe traje.Misterije ne postoje,krvavi pir je svakodnevnica od koje okrećemo glavu,ja ne.Otvorenih očiju hvatam izglede svih tih bića koje srećem,ne posrćem i i kukam-odveć su to moji putokazi krugovima smrti.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *